Ovaj kadar filma “Was bleibt|Šta ostaje|What remains /Re-visited” prikazuje mjesto Grabovica u sjevernoj Hercegovini gdje su pripadnici bošnjačkih postrojbi izvršili pokolj nad hrvatskim stanovnicima sela. Ovakvih kadrova još ima petnaestak u filmu, sve mjesta na kojima se tijekom rata u Bosni i Hercegovini dogodio ratni zločin. Sve su to mjesta, kako za DW objašnjava njemačka redateljica Clarissa Thieme, koja je u svojim spisima dokumentirao Sud za ratne zločine u Den Haagu.Scena u Grabovici je jedina u kojoj se zaista i govori o tomu što se na tom mjestu dogodilo. Da se radi o Grabovici, saznajemo jedino iz razgovora s redateljicom. Ostale scene, više-manje nijemo, otvaraju mogućnost gledatelju da sam stvori sliku užasa. “Ja gledatelja ostavljam samog s tim kadrovima. Ja se nisam nalazila u situaciji da nekog moram informirati. Ko želi znati što se događalo u Bosni i Hercegovini, taj to može sam saznati. Spisi Haaškog suda su dostupni na internetu.
Deset godina kasnije
“Was bleibt|Šta ostaje|What remains /Re-visited” prikazan u sklopu programa Forum ovogodišnjeg Berlinalea, nastavak je projekta kojeg je ista umjetnica započela prije deset godina. Ona je tada posjetila ista ova mjesta i nijemo ih filmski dokumentirala. Deset godina kasnije, ona se s otiskanim kadrovima iz prvog filma vraća na ista mjesta. Kroz film pratimo redateljicu i njezinu asistenticu kako se s fotografijama istih lokaliteta od prije deset godina postavlja u kadar ispred istog tog mjesta. Što se promijenilo? Neke kuće u kadru su dobile nove fasade, neka mjesta su zarasla u žbunje. Clarissina kamera i dalje nijemo i bez kretanja bilježi iste scene. Ali ovaj put daje ljudima koji se nađu u kadru da govore. A oni uglavnom ne govore o prošlosti nego o budućnosti. Uglavnom smo svjedoci neobaveznog pristojnog ćaskanja domaćih koji strancu objašnjavaju kakav je život u Bosni i Hercegovini.
Šutnja o prošlosti
Iako ima i poznatih žalopojki na situaciju u zemlji, odgovori na pitanje “Kako vam je danas? Bolje ili gore nego prije deset godina?” su pozitivniji nego što se to moglo očekivati. I to je pomalo začudilo i autoricu. Jer i ona je u međuvremenu postala dobro upoznata sa situacijom u Bosni i Hercegovini u koju se zaljubila prilikom jednog odmora prije dvadesetak godina. “Nekim ljudima je sigurno bolje na subjektivnoj razini. Ali se ne radi o tome nego o činjenici da su oni koji su govorili s nama bili nekako sretni da se netko zanima kako im je. To je posebno vidljivo u Stupnom dolu gdje se mnogi još i sjećaju mog boravka od prije deset godina”, govori Thieme. Ali o samom zločinu, mada svi znaju zašto je umjetnica po drugi put došla baš u ovo malo mjesto u blizini Vareša, ne govori nitko.
Ni na tržnici Markale niko ne govori o tomu što se tamo dogodilo 1994. i 1995. Ljudi se prepoznaju na fotografiji staroj deset godina, prisjećaju se ovog ili onog što se od tada dogodilo, turisti prolaze i zbijaju šale kada ugledaju kameru. Ali o tome zašto su Markale postale poznate i izvan Sarajeva, se ne govori.
“Teže” i “lakše” lokacije
No nisu sve lokacije za filmsku ekipu bile iste. “Mnogo je teže bilo ići na mjesta gdje danas žive ljudi koji pripadaju etničkoj skupini počinitelja nego tamo gdje žive oni koji su na tom mjestu zaista nekog i izgubili”, prisjeća se Thieme. Jedno od tih negativnih mjesta je i Bijeljina koja kolektivnu svijet ušla zbog fotografija iživljavanja Arkanovih postrojbi nad muslimanskim civilima. Ta se napetost osjeća u svakoj sekundi u kojoj Thieme i njezina asistentica na glavnom trgu drže fotografiju istog tog mjesta prije deset godina. Većina prolaznika ih ignorira, neki upućuju i značajne poglede. Situaciju ne opusti ni usiljeni “small talk” s dvije djevojke od kojih jedna objašnjava kako jedva čeka da ode iz Bijeljine “rođacima u Ulm”. Thieme priznaje da je u odabiru lokacija pazila da uspostavi svojevrsnu ravnotežu kako joj se ne bi predbacivalo da patnje jednog naroda ili “genocidnost” drugog, stavlja u prvi plan.
Shvatiti neshvatljivo
Za nekoga ko je odrastao u Njemačkoj Clarissi Thieme je jasan težak proces suočavanja s prošlošću. Ali ipak ne razumije zašto većina mjesta u BiH na kojima su se dogodili ratni zločini, pogotovo ako se radi o području gdje vlast drži etnija počinitelja, nema neko obilježje. “Dobro je bilo da je u Njemačkoj to suočavanje na početku bilo naređeno izvana. Možda bi se tako nešto trebalo dogoditi i u BiH”, primjećuje Thieme.
Ne ide joj u glavu kako je moguće da zloglasna sportska dvorana “Partizan” u Foči koja je postala sinonim silovanja kao oblika ratnog zločina, nema nikakvo obilježje. Da stvar bude neshvatljivija ova dvorana je obnovljena EU sredstvima. “Ja ne kažem da EU ne treba financirati obnovu svakodnevice ali barem je tu pomoć trebala biti uvjetovana postavljanjem neke ploča pa da svaki put kada netko uđe u dvoranu vidi što se tu događalo”.
Nakon toliko godina umjetničkog i osobnog bavljenja Bosnom i Hercegovinom i događajima između 1992. i 1995. Thieme je mislila da će oboružana informacijama o ratnim zločinima na kraju ipak shvatiti što se to događalo na jugoistoku Europe u devedesetima. No odgovora nema ni danas. “Mislila sam da će se u jednom trenutku kada se poslože slike, osjećaji i informacije jednostavno dogoditi neki ‘klik’ u glavi i da ću moći reći: aha, to se dogodilo zato i zato i sada smo sve shvatili i znamo da nam se tako nešto nikada više ne može dogoditi. Ali to nažalost nije tako”, kaže Thieme.
(TBT, DW)
