Sedmicu za sedmicom, demonstranti se vraćaju na trgove, blokiraju ulice i autoputove, pokušavaju srušiti barijere podignute da se zaštite centri državne moći. Dočekani su mecima, palicama i suzavcima. Borba revolucionarnih masa protiv diskreditiranih režime nastavlja se od Beiruta do Bagdada i Alžira.
U Sudanu, masovni pokret svrgnuo je moćnika Omar al-Bašira, a zamijenio ga je novi tranzicijski režim – jedna nezgodna suradnja građana i vojske. Tranzicija traje već predugo – dogovor između naoružanih snaga i Koalicije za slobodu i promjenu ima tri godine do novih izbora. Neki se plaše da nikada neće prestati i da će se stari poredak vratiti u novom ruhu, pod suverenim vođom vijeća, Abdel Fattahom al-Burhanom.
Zapravo, u sve četiri posljednje pobune – u Sudanu, Alžiru, Libanu i Iraku – pregovori između demonstranata i režima dosegli su mrtvu tačku. To se dešava usprkos nizu prethodnih uspješnih svrgnuća i otvaranju novog političkog prostora i odgovornosti, u mjestima gdje su strah i neodgovornost bili norma.
Sučeljeni sa ovim pokretima, stare elite koriste kombinaciju ugnjetavanja, polovičnih priznanja i laži u pokušaju da uguše zahtjeve za promjenom.
Sarah Haidar, alžirska spisateljica, u svom tekstu za Middle East Eye, zaključuje da je revolucija otišla u pogrešnom smjeru: „revolucionarni proces u Alžiru izgubio je svoju suštinu, jer je dopustio da bude vođen od određene klase, političke i društvene, čiji problemi, privilegije i vizije su dijametralno suprotne od stvarne želje za emancipacijom, koja pokreće, svjesno i nesvjesno, najveću masu.
„Naizgled savršeno harmoniziran i horizontalan, hirak (masovni pokret) je izgubio svoje političke elemente, tačnije one pobunjeničke, kako bi se pretvorio u jedan neambiciozan i antirevolucionarni projekat: puku kopiju režima.“
Rat za poziciju
Ali raspoloženje demonstranata na godišnjicu alžirskog masovnog pokreta prošle sedmice bilo je optimističnije. „Ova moć će kad-tad prevladati,“ rekla je Zoubida Assoul, predsjednica opozicijske stranke Unija za promjenu i progres, „jer, s jedne strane, imamo globaliziranu mladež koja živi u 21. stoljeću, a s druge, vladajuću klasu čiji je software iz prošlog stoljeća. Ali i zbog toga što nijedna vlada ne može opstati bez svog naroda i nijedan projekat neće uspjeti bez podrške naroda.“
Za razliku od velikih revolucija 20. stoljeća u Rusiji, Kini, Kubi i Iranu, koje su, kroz naoružane ustanke, masovne štrajkove i, u konačnici, revolucijsko nasilje, smaknule vladajuće elite, u 21. stoljeću, ova revolucija je rat pozicija, sa protestima bez lidera s jedne strane i dubokom državom i njenom galerijom diskreditiranih predstavnika s druge. U ovom novom svijetu, teško je dešifrirati konačan ishod.
FOTO: (AFP)
Ranije ove decenije, ustanci su ugušeni ili brutalnom kontra-revolucijom (Egipat, Sirija, Bahrein), demokratskom tranzicijom (Tunis) ili ratom svih protiv svih (Libija i Jemen).
U svakom slučaju, strane sile su zabole svoje nosove u pijesak kako bi osigurale da revolucija ne ugrozi njihove interese: arapske monarhije Zaljeva željele su stabilnost starog poretka, Izrael očuvati svoje sigurnosne veze, a Zapad održati sigurnosne i energetske interese. I Rusija je željela sadržati status quo u Siriji – i bila je spremna to postići koristeći vojnu silu. Ovo je neprestana kontra-revolucija koja bdije nad ustankom.
Samo je u Jemenu organizirana, naoružana grupa preuzela kormilo revolucije kako bi oduzela moć državi, barem u većim dijelovima teritorije. Kritičari bi rekli da su Husiji daleko od idealnog pokretača originalne vizije demokratske, civilne države koje su 2011. tražili demonstranti, ali je bilo teško naći takvog pokretača u ustancima regije.
Nadalje, ideja da su civilno društvo i demokratija, onako kako su ih zamislili zapadne nevladine organizacije i think-tankovi, prava zamjena za oligarhijske države je samo jedan vid iluzije.
Kako su Tunižani to uvidjeli, nezaposlenost, regionalno siromaštvo i nejednakost opstali su deceniju nakon svrgnuća dugogodišnjeg vođe Ben Alija. Izbor marginalca Kaisa Saieda za predsjednika u oktobarskim izborima bio je znak općeg odbacivanje političke elite koja je preuzela vlast nakon revolucije 2011. (od kojih su mnogi bili dio stare Ben Alijeve elite).
Drugi val
Drugi val revolucija koji je izbio krajem 2018. postao je jači i prošireniji. A opet su svi dosegli neodlučeni ishod. U Iranu, dosada nezabilježeni protesti su brutalno ugušeni.
Sa historijske tačke gledište, revolucijama je nedostajala jedinstvena ideologija ili organizirajuća sila, kako bi se izborili sa brutalno represivnim državnim institucijama koje su slomile revolt, reorganizirale se i onda iznova krenule u napad kako bi povratile stari poredak – kao u Egiptu.
Mi znamo protiv čeka se revolucionari bore – režima, političara, trenutnog ekonomskog poretka korupcije i siromaštva.
U jednom trenutku revolucionari bi trebali organizirati vlastite skupove, možda nasumično odabranih građana, po uzoru na građanske skupove u Evropi.
Na ovim skupovima ljudi bi mogli diskutirati i formalizirati jedinstven program, donoseći najbolje odluke na osnovu dokaza eksperata i onda oformiti glasačku listu od ljudi i svojih redova kao i ostalih iz pokreta. Revolucionari moraju organizirati svoju vlastitu revolucionarnu vladu.
Ovo su revolucionarne stranke uradile u 20. stoljeću, stvarajući ono što je Lenjin nazvao dvojnom vlašću – nova embriona država koja dovodi u pitanje legitimnost postojeće.
Novi pokreti se ne moraju zasnivati na marksizmu/lenjinizmu, već mogu postati utjelovljenje stanovništva predstavljajući njegovu raznoliku klasnu strukturu kroz pažljivo probrani skup pojedinaca izabranih metodom nasumičnog izvlačenja ili kroz sistem žirijskog biranja.
Na osnovu toga može predstaviti revolucionarni program, baziran na pažljivoj deliberaciji, i izabrati lideri koji ga mogu implementirati. Posljednji elemenat ovog procesa je od ključne važnosti – pokret se mora pretvoriti u svoje vlastito političko vođstvo sa voljom da preuzmu vlast i transformiraju društvo na administrativnom nivou, na temeljima masovnog pokreta.
Borba za prevlast
Ove nove revolucije vode rat za poziciju – onako kako ga razumijeva Antonio Gramsci – kako bi preuzeli vlast od starog poretka i pobijedili u borbi za hegemoniju. Ovo se ne dešava samo kroz nasilje, već popularne, ideološke i kulturološke borbe. Ona ima i fizički element, ali kulturološki i društveni su u najmanju ruku važni jednako kao i ulična borba, u kojoj je represivna arapska vlast, sa raznim metodama nasilja, predodređena za pobjedu.
Ako demonstranti mogu poduzeti ovaj korak i postati utjelovljenje nove vlasti, umjesto da su naprosto opozicija stare, onda imaju šanse za pobjedu.
Problem leži u tome što je iluzija o klasičnoj zapadnjačkoj predstavničkoj demokratiji donekle slijepa ulica. Zapadnjački model nije proizveo egalitarno društvo – on je dobrim dijelom dao moć društvenim i ekonomskim elitama, neki oblik plutokracije gdje milijarder poput Donalda Trumpa ili privilegiranog Borisa Johnsona preuzmu vlast na kartu desničarskog nacionalizma.
Novi modeli popularne demokratije u njenom originalnom grčkom značenju – vladavina naroda – realiziraju se u mjestima poput Francuske, gdje pokret gilets jaunes zahtijeva građanska vijeća kako bi iskazali svoje zahtjeve, to Irske i Španije. Bez obzira na to, neki tvrde da vlasti neminovno nađu načina da ih pridobiju, pripitome i zadrže status quo.
Demokratija se mora iznova kreirati kao nešto što dolazi od samog društva i direktno predstavlja narod, a ne iz elitnih političkih stranaka koje većinski predstavljaju državu i strane sile.
Moguće je da druga faza revolucija dolazi. Kao što je alžirska aktivistica za ljudska prava Fadila Chitour izjavila za MEE: „Jedna tako opsežna i složena promjena se ne može postići za jednu godinu. Na nama je da se nastavimo boriti.“
(TBT, MEE, Autor Joe Gill, Preveo N. L.)
