Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Koga briga za Hag. Vratit ćemo se u Gush Katif. Premijer Benjamin Netanijahu je posljednja odbrana pred pravosudnim sistemom. Palestinci moraju da se izvine – „a ako mene pitate, ne treba da im oprostimo“. Takva kakva je, ona je otvoreno fašistkinja, ultra nacionalistkinja koja vjeruje da Jevrejima pripada sve a Palestincima ništa, da su ljudska prava za slabiće, da je cijela zemlja njena. Nave Dromi je direktna i iskrena, kod nje nema vrdanja kao kod pripadnika lijevog centra.
Čak i kada sam čitao njen članak objavljen sredu u Haaretzu, bio sam oduševljen njenom direktnošću. Ovog puta, kao učesnica „Projekta Izraelska pobjeda“, Nave Dromi brani grozne postere („Imamo pravo postaviti bilborde koji pokazuju Abasa i Hanija kao poražene teroriste“), koji prikazuju priželjkivanu izraelsku pobjedu slikama svezanih vođa Palestinaca: oni kleče na koljenima, a iza njih je uništeni krajolik.
Taj članak sažima misaonu esenciju izraelskog fašizma. Daleko od toga da on predstavlja samo radikalnu desnicu – većina se nada i očekuje baš takvu pobjedu Izraela, zajedno sa svezanim palestinskim predsjednikom Mahmudom Abasom i Hamasovim šefom političkog biroa Ismailom Hanijom, sa povezima preko očiju, dok njihova zemlja gori u plamenu.
Nešto malo uljepšanim formulacijama, taj članak predstavlja općeprihvaćene stavove izraelske glavne struje mišljenja. Izrael se mnogo više upravlja prema vrijednostima Dromijeve, nego prema nekim drugim. Zato je dobro da ovo čedo nazovemo pravim imenom: fašizam. Činjenica da je gradonačelnik Tel Aviva Ron Huldai hrabro i odlučno naredio da se uklone posteri, ne znači da je poruka i obrisana. Ona je duboko utisnuta u naše društvo.
Dromi želi raskrstiti s idejom da se Izrael mora nečega odreći. Zašto bi se odricao? Izrael je ukrao zemlju, protjerao jedan narod, prognao ga sa te zemlje, ukinuo mu slobodu, pogazio prava, ubio, ponizio, povrijedio, opljačkao. I sada još žele da Izrael čini ustupke.
Dosta s tim vrdanjem. Moramo promijeniti paradigmu i od ustupaka preći na zahtjeve. Nismo dovoljno tražili. Nismo dovoljno uzimali. Nismo dovoljno krvi prolili. Nismo ponizili i ugnjetavali koliko je bilo potrebno. Moramo više tražiti. Da pobijedimo teror, da ih natjeramo da kleče na sve četiri noge, zavezanih očiju, trebamo prestati da u neprijatelju vidimo žrtve. Koja žrtva? Ko je žrtva? Oni su ubili sedmoricu boraca Palmaha u Beit Keshetu 1948. godine, neka se prvo izvini, kao što je Dromi tražila u jednom svom drugom članku.
Onda stiže glavna tvrdnja iz srca cionizma: palestinsko polaganje prava na zemlju nema nikakve osnove i nije opravdano. Narod bez zemlje je stigao u zemlju bez naroda. I šta sada sa ovim nomadima što su se tu zatekli, u našem slučaju i na našoj zemlji, cijeloj našoj i samo našoj. To nije stanovište manjine. Da je tako, naša država ne bi nastala na način na koji je nastala.
Otkud Palestincima uopće neko pravo? Zato što su živeli ovdje stotinama godina? Zato što su bili apsolutna većina prije nego što su Jevreji stigli u velikom broju, mnogi od njih bježeći od evropskog užasa i prijetnje? Zato što čak i danas čine polovinu populacije na zemlji između rijeke i mora: to je polovina starosjedilaca, sa ovdašnjim korijenima, bez ikakvih imigranata. Ali oni nisu dobili obećanje od boga, u Bibliji se ništa ne kaže o njihovom pravu, stoga ono i ne postoji. Biblijske priče pružaju čvršći osnov za vlasništvo nad zemljom od osmanskog zakonika. Jednostavno, Palestinci nisu Jevreji i zato nemaju nikakva prava.
„Ovaj spor nam je nametnut“, lamentira dizajnerka slika palestinske predaje. Naš mali Šrulik,1 kome je sukob nametnut i koji tako želi mir. Kao Dromi. Mir baš kao na bolesnim slikama pobjede u Tel Avivu. Godine 1967. smo pjevali „Naser čeka Rabina“.2 I 2020. je isti natpis je na zidu. “Okupacija” je riječ koja ne postoji u Drominom izraelskom rječniku. Palestinci odbijaju sva rješenja. Gdje se to može čuti da se narod odbija predati kao što se vidi predaja na ovim posterima pobjede? Kada se desilo u historiji da se narod silom bori za svoju slobodu? Protiv okupacije, za svoja nacionalna prava?
Dromi nije izuzetak s margine društva. Ostavimo po strani provokativne postere. Dromi vjerno predstavlja cionizam od njegovih početaka do danas. Tako su mislili oni koji su ustanovili zemlju, tako misle i današnji Izraelci. Čitajte Dromi i vidjet ćete Izrael, bez filtera političke korektnosti i osjetljivosti.
(TBT)