Libanski granični punkt nalazio se na samom ulazu u klanac ružičastih krečnjačkih planina Anti Liban. Nadomak granice, iznajmili smo “taksi na dan”, po cijeni od 5 $ po osobi – sa vozačem, i krenuli u posjetu Damasku. U tom periodu, mnogi Libanci iz Šture išli su na jednodnevne “izlete” u 69 km udaljeni Damask, kako bi po veoma niskim cijenama kupovali robu koja je u Libanu bila višestruko skuplja.
Kada smo obavili pogranične formalnosti na libanskoj strani, desetak kilometara vozili smo se ničijom zemljom kroz beživotni klanac Anti Libana, i po izlasku iz njega ugledali sirijsku granicu. Tu, gdje počinje Sirija – počinje i pustinja, ravnica pijeska i kamena – veliki kontrast u odnosu na zeleni Liban. Krajem XX stoljeća, Sirija je veća, mnogoljudnija i nižeg standarda od Libana. Na sirijskoj granici, prošli smo kroz nekoliko pograničnih kontrola, a vozač našeg taksija – Libanac, platio je depozit od 100 $ za svoj automobil – iznos koji mu je po povratku na granici bio vraćen, ali uz 10 odsto provizije za takozvanu “uslugu čuvanja novca”.
Nakon 50 km vožnje pustom ravnicom, stigli smo pravo u Damask – glavni grad Sirije i jedan od najstarijih na planeti. Za razliku od velike vlažnosti na bejrutskih, julskih 40 stepeni, u Damasku je klima suha i time prijatnija, iako je beskrajno vrelo. Prije ulaska u grad, na okolnim golim brdima u daljini smo vidjeli palatu sada već rahmetli sirijskog predsjednika Asada (oca sadašnjeg) i slušali priče o tome da dobro čuvana “tvrđava” ima sistem sastavljen iz tri dijela tunela za evakuaciju, i da niko osim predsjednika nije znao njihov tačan raspored.
Prema svjedočenju nekoliko obrazovanih i liberalno orijentiranih Turaka, s kojima sam razgovarala u aprilu 2018 (za vrijeme boravka u jugoistočnoj Turskoj), kao i mojih kolega Sirijaca koji od početka sukoba više ne žive u zemlji, za razliku od oca – pokojnog diktatora, Asad Mlađi navodno je napravio veliki preokret. Sirija je postala liberalnija i ljudi zadovoljniji. A onda se, kažu – sve promijenilo.
Na ulasku u Damask – novi soliteri, nalik Novom Beogradu. Na onim tek u izgradnji, i prije ugradnje vrata i prozora već su se nalazile oslikane crno-bijele slike predsjednika Asada (starijeg). Nakon desetak minuta vožnje, stižemo do garaže u predgrađu, mjesta gdje naš taksi vozač mora parkirati svoje vozilo i ostati sve dok se ne vratimo po njega da krenemo nazad u Liban – takvi su sirijski propisi. Ispred garaže, zaustavljamo gradski taksi i upućujemo se u centar grada. Prvi utisci iz centra Damaska s kraja XX stoljeća su niske cijene i izuzetna čistoća ulica. Navodno su suviše velike kazne natjerale stanovništvo da poštuje čistoću.
U Siriji krajem XX stoljeća, patrijarhat je bio prisutan u svoj svojoj veličini. Žene su većinom bile pokrivene burkom od glave do pete, a često im se ni lica nisu vidjela od mrežice koja je prekrivala nos i oči. U Damasku, žene nisu ulazile ni u kafane – sa muškarcima rijetko, a same nikada. Godinama kasnije, stvari su se promijenile.
U centru Damaska, opasan zidinama nalazi se stari dio grada, i u njemu pokriveni stari bazar – Suk Hamedije. Na ulasku u suk, umjesto nekada kitnjasto dekorisanog pročelja – ponovo slika tadašnjeg predsjednika Asada (starijeg), a unutar bazara pokrivena ulica sa svodom. U srcu orijentalnog ambijenta ređaju se radnje sa šarolikom robom, nakitom, tekstilom, suvenirima, antikviteti.
U jednom dijelu suka nalaze se i urušeni arheološki ostaci antičkog rimskog hrama posvećenog bogu Jupiteru iz I veka prije naše ere, na čijim je temeljima u IV stoljeću nakon pojave kršćanstva, odlukom bizantijskog cara Teodosija I podignuta crkva. Nepuna četiri stoljeća kasnije, dolaskom Arapa, antička bogomolja je još jednom promijenila vjeru i postala džamija.
Unutrašnjost džamije prekrivena je predivnim orijentalnim tepisima. Ljudi se u džamiji mole, odmaraju, poneki su i zadrijemali. U unutrašnjosti se nalazi i mali hram u zelenom staklu, podignut na mjestu nekadašnje grobnice Jovana Krstitelja (na arapskom: Jahja), sveca poštovanog i u islamu.
Iz ovog razloga, mnogi vjernici mole se baš na ovom mjestu i tvrde da je kršćanski svetac zračio izuzetnom energijom koja može preći samo na istinskog vjernika. Muslimanski vjernici vjeruju da će se baš na ovom mjestu, na Sudnji dan, na Zemlju vratiti poslanik Isa (Isus Krist). Danas se u džamiji nalazi i grob Saladina, čuvenog Kurda, muslimanskog vođe krstaških ratova.
Najljepši dio džamije je njeno uglačanim kamenom prekriveno veliko pravougaono dvorište, odakle smo na fasadi centralnog zdanja džamije posmatrali predivne omejadske mozaike u preovlađujuće zlatnoj i maslinastoj boji. I visoka osmougaona “Kupola riznice” na stubovima u dvorištu, prekrivena je mozaicima u istom maniru.
Kako ovdašnji vjernici u džamiju dolaze isključivo radi molitve, samo dvorište najčešće je potpuno prazno, a uglačani kamen po kojem smo kao turisti bosi hodali, prepun golubjeg izmeta. Na sreću, na ulazu u svaku pa i ovu džamiju postoje česme gdje vernici peru ruke i noge kako bi čisti izašli pred Allaha.
“Nevernici” kao mi, nakon šetnje dvorištem oprali su stopala. Pri povratku u garderobu, nakon vraćanja “mantija”, nas četiri žene dobile smo majušni “paravan za obuvanje obuće”, jer se pokazivanje nožnih prstiju ovdje smatralo činom nepristojnosti. Zanimljivo je da se u Iranu – državi šiitskog islama, prikazivanje nožnih prstiju kod žena ne smatra nepristojnim, i zemljom je moguće hodati u sandalama, japankama i lakiranih noktiju, u šta smo se uvjerili prilikom posjete Iranu.
Nedaleko od džamije, u jednom dijelu starog grada nalazi se Guvernerova – Azmova palata, vila Asad paše Al-Azma – guvernera Damaska iz XVIII stoljeća. Veliko pravougaono zdanje površine 5,5 km2, sa bazenima i fontanom u centralnom dvorištu, Azm je sazidao 1749. godine kada je postao guverner. Posebnu pažnju posvetio je uređenju palate i bogato je opremio za svoju voljenu ženu.
U vrijeme kada ženama nije bilo dozvoljeno da izlaze iz kuće, mlada guvernerova supruga u palatni kompleks je ušla kad se udala, a iz njega izašla kad je sahranjivana. Sigurno je bilo potrebno mnogo truda da joj život u zlatnom kafezu učini prijatnijim, a sudeći po dekoraciji palate možda je Azm jednim dijelom u tome i uspio.
U svaku od prizemnih odaja palate ulazi se kroz kapije iz centralnog dvorišta. Svaka prostorija je opremljena namještajem, a postoje i tri povezane prostorije u kojima je smješten hamam u mermeru (sa vrućom, toplom i hladnom vodom).
Suk Salhije i ulica Hamra (“hamra” na arapskom – “crvena”) trgovački su centar grada. Hamra je pješačka zona sa starinskim kamenim kućama u okerastim nijansama i orijentalnim arhitektonskim detaljima. Tih 1990-tih, gradska trgovina u Damasku bila je “podijeljena” na kvartove, te su postojali oni u kojima se prodavala odjeća – podijeljena na muške i ženske.
U radnjama sa obućom, skoro identične ženske sandale u kič maniru i kombinaciji bijele, crne i zlatne boje – po cijeni od 5 ili 10 $, bile su od skaja, dok se kožna obuća mogla kupiti samo u specijalnim radnjama rezerviranim za diplomatski kor. Dvadesetak godina kasnije, prije početka rata stvari su se kažu, promijenile na bolje.
Najjeftinije od svega, u Damasku 1990-tih bilo je jesti u restoranu. U jednom ne naročito luksuznom, nas šestoro jelo je odlične i izuzetno obilne jagnjeće ražnjiće u ogromnim lepinjama, sa prepečenim paradajzom i pićem, za ukupno 6 $.
Ljubitelji orijentalnih poslastica kao što su baklave i tulumbe, u gradskim poslastičarnicama mogli su pronaći iste po povoljnim cijenama. Damaski kolači bili su i zavidnih dimenzija, veoma ukusno poredani na rafovima – jedni iznad drugih, na plehovima – “spratovima” u izlogu radnje.
Na kraju obilaska Damaska, a prije odlaska do podzemne garaže gdje nas je čekao vozač libanskog taksija, zaustavili smo gradski taksi i odvezli se na vrh brda iznad grada, radi panoramskih pogleda. Kakav je predivan i neobično interesantan stari Damask nekada bio. A kako li izgleda sada. Na kraju, taksista nas je ostavio kod garaže, a njegov libanski kolega dobio je dozvolu da krene nazad, za Liban.
Sirija 1990-tih vjerovatno je drugačija od one kakva je danas. Dvadesetak godina kasnije, nepunih 5 mjeseci prije početka nemilih događaja u Siriji, na putovanju po istoku Turske koje je organiziralo Tursko ministarstvo za kulturu i turizam upoznala sam Lamu i Bahela, dvoje novinara iz Damaska. Iz njihovih priča, ali i načina odijevanja razumela sam da su se tokom vladavine Asada Mlađeg mnoge stvari promijenile, na bolje.
I danas smo povremeno u kontaktu. Srećom, kad je sve počelo Lama je izbjegla kod sestre u Ameriku i sa već odraslim kćerkama živi i radi u Washingtonu, posao koji nije novinarski. Ni Bahel nije u Siriji. Imao je sreću da neposredno prije nego što je sve počelo dobije posao kao dopisnik iz Istanbula, gdje i danas živi. Možda će se jednog dana Lama i Bahel vratiti u Siriju, i možda ću jednog dana opet vidjeti Damask.
(TBT, B92, Autor: Ivana Dukčević)