Još uvijek nije do kraja poznato na koji način zagađenost zraka do toga dovodi. Naučnici također pokušavaju otkriti kako su neki ljudi stekli otpornost.
Neki istraživači tvrde da se odgovori na ova pitanja nalaze u našoj evolutivnoj prošlosti. Naši preci su se također borili sa toksinima iz zraka, navode Benjamin Trumble sa Univerziteta u Arizoni i Caleb Finch sa Univerziteta u Južnoj Kaliforniji.
Oni dodaju da su preci razvili otpornost na ove zagađivače, te da nam danas ta adaptacija pruža zaštitu, doduše ograničenog raspona, od otrova u zraku. Neke genetske adaptacije, sa druge strane, dovele su do toga da smo podložniji bolestima.
Prije oko sedam miliona godina, u Africi su se intenzivirale suše. U savane bi periodično stizale snažne pješčane oluje iz Sahare.
“Kada se podigne prašina, nastaju problemi sa plućima”, navodi dr. Finch.
Pluća prvih ljudi također su bila iritirana polenom i česticama fekalnih materija koje su proizvodile životinje.
Dr. Finč i dr. Trumble zagovaraju stav da bi naučnici trebali uzeti u obzir mogućnost da su ove okolnosti promijenile našu biologiju.
Jedno shvatanje gena je da su značajno evoluirali otkada su se naši preci iselili iz šuma.
Jedan od njih je MARCO koji služi kao šema za proizvodnju molekularne kuke koju koriste ćelije imunosistema u našim plućima. Ti molekuli raščišćavaju bakterije i čestice.
Udisanje prašnjavog zraka dovelo je do evolucije ovog gena kod naših predaka koji su lutali savanama. Tako kaže hipoteza dr. Fincha i dr Trumblea.
Kasnije su naši preci ovladali vatrom. Dim je stvorio novi evolutivni pritisak, vjeruju dr. Finch i dr. Trumble. Došlo je evolucije enzima jetre, na primjer, kako bismo mogli osloboditi se toksina koji iz pluća putuju kroz krvotok.
Gary Perdu sa Univerziteta u Pensilvaniji i njegove kolege pronašli su dokaze da je dim podstakao evoluciju još jednog gena – AHR. Ovaj gen stvara proteine. Kada se toksini zalepe za protein, ćelije oslobađaju enzime koji neutraliziraju otrov. Ipak, fragmenti koji ostaju iza toga mogu dovesti do oštećenja tkiva.
Dr. Perdu vjeruje da je kod ljudi razvijen slabiji AHR odgovor kao kompromis kako bi se minimizirala šteta koju nam nanose toksini iz zraka, ali uz što manje sporednih efekata.
Istraživači su otkrili i da gen ApoE4 povećava rizik od demencije pri izloženosti zagađenom zraku. Ova istraživanja, međutim, odnose se na industrijalizirane zemlje.
Kada su istraživači posmatrali društva poput poljoprivrednika u siromašnim selima u Gani ili šumara u Boliviji, ApoE4 imao je drugačiji efekat.
U ovim društvima su veliki uzročnik smrti infektivne bolesti. Na takvim mjestima, ApoE4 povećava šanse da ljudi dožive odraslo doba i imaju djecu.
Prirodna selekcija možda je davala prednost ApoE4 stotinama hiljada godina, ali taj gen i drugi slični njemu možda su imali štetne sporedne efekte koji su bili nevidljivi sve do ovog čađavog, zadimljenog modernog doba.
(TBT, NYT)