Piše: Samuel Clowes Huneke, thebosniatimes.ba
Početkom decembra prošle godine njemačka kancelarka Angela Merkel posjetila je Auschwitz-Birkenau, koncentracioni logor u kojem je tokom holokausta ubijeno preko milion Jevreja. Uz najavu nove velike donacije fondaciji koja se stara o ovom spomeniku, rekla je: „Ovi zločini jesu i ostat će dio njemačke historije o kojem se mora stalno iznova govoriti”.
Posvećenost Njemačke sjećanju na holokaust danas je općeprihvaćena činjenica koja se ogleda ne samo u govorima poput ovog Angele Merkel već i u mnoštvu njemačkih spomenika koji održavaju sjećanje na žrtve. Berlinski Spomenik ubijenim Jevrejima Evrope vjerovatno je najpoznatiji od njih. Sačinjen od gotovo 3.000 betonskih stubova, on odaje poštu jevrejskim žrtvama holokausta i živo osjećanje Njemačke da se mora iskupiti za svoje zločine. Spomenik koji je političar ekstremne desnice Björn Höcke 2017. nazvao „spomenikom srama“ i kultura pokajanja koju on predstavlja nalaze se i u osnovi jednog paradoksa: čini se da nacija koja je počinila najsramniji zločin u historiji, koja je izumila nacizam, uspješnije od drugih odolijeva sirenskom zovu nove radikalne desnice.
Godine 2017, dok se svijet suočavao s brexitom, usponom Donalda Trumpa i brigama zbog francuskog Nacionalnog fronta, pokušao sam da objasnim tu zagonetku u jednom članku za Atlantic. Tu tvrdim da je jedinstveni odnos Njemačke prema sopstvenoj prošlosti – način na koji ona održava sjećanje na holokaust i formalizuje stid zbog njega kao ugaoni kamen nacionalnog identiteta – razlog što je ta zemlja izbegla veliki talas desnice.
Nisam bio jedini koji je tako mislio. Šest mjeseci poslije mog teksta filozofkinja Susan Neiman, koja je na čelu Einsteinovog foruma u Berlinu, objavila je kratak članak u Miami Heraldu u kome je iznela slične tvrdnje. Ove godine ona je objavila svoju proširenu argumentaciju u knjizi koja se obraća posebno Amerikancima i tvrdi da u suočavanju sa sopstvenom dugom historijom rasizma i rasnog ropstva imamo mnogo da naučimo od načina na koji su Nijemci denacificirali svoju zemlju i nastavili čuvati sjećanje na holokaust.
Ta knjiga je proširena oda njemačkom „radu na prošlosti“ (Vergangenheitsbewältigung) i kritičko istraživanje načina na koji bi njemački primjer mogao poslužiti Americi koja je tek započela – mnogi bi rekli jedva započela – rad na sopstvenoj rasističkoj prošlosti. Budući da je Njemačka „naučila najviše potrebnih lekcija iz sopstvene rasističke prošlosti“, kaže Neiman, bila je pošteđena najgoreg populizma ekstremne desnice. Sjedinjene Države bi zato dobro uradile kada bi se ugledale na nju. „Teško je zamisliti izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD“, nastavlja Neiman, „da su Amerikanci uradili domaći zadatak iz historije.“
Možda ćete pomisliti da se slažem sa stavom da rad na prošlosti može pomoći u imunizaciji protiv revanšizma desnice. Najzad, naše argumentacije su uglavnom iste.
Ali nekoliko mjeseci poslije objavljivanja mog članka, Alternativa za Njemačku (AfD), partija krajnje desnice koja propovijeda poricanje klimatskih promena, ksenofobiju i ratoborni nacionalizam, postala je, poslije saveznih izbora, treća partija u njemačkom parlamentu. Danas je ta partija zvanično lice opozicije u koalicionoj vladi Angele Merkel. Pored toga, posljednjh godina u Njemačkoj ima sve više zločina iz mržnje protiv imigranata i Jevreja.
Brza promjena izbornih rezultata AfD-a naterala me je da se zamislim. Ako smo Neiman i ja u pravu, to jest ako ako su njemački načini održavanja sjećanja na prošlost zaštitili tu zemlju od političara s krajnje desnice koji ugrožavaju demokratiju širom zemaljske kugle, zašto je AfD doživio tako ogroman uspjeh – i čak nakratko ugrozio kancelarski položaj Angele Merkel? Štaviše, Neiman tvrdi da je Istočna Njemačka otišla dalje od svoje zapadne bliznakinje u pokajanju za nacističke zločine. Ako je tako, zašto je AfD izgradio svoju najjaču bazu podrške u istočnim dijelovima Njemačke?
Ukratko, mada se slažem s tvrdnjom Susan Neiman da je Njemačka mnogo uradila na sprečavanju da rasizam i ksenofobija ponovo ovladaju njenom nacionalnom imaginacijom, ne mislim da je rad na prošlosti dovoljan. Na kraju, mada i dalje vjerujem da nacije moraju da se suoče sa svojom nasilnom i sramnom prošlošću, ne dijelim više optimističko uvjerenje Susan Neiman da je to dovoljno. Niti smatram da je moralno postaviti taj problem u instrumentalni okvir.
Neiman i ja se slažemo u mnogo čemu, posebno u vezi sa činjenicom da je tokom prethodnih 75 godina Njemačka uložila izvanredan, čak jedinstven napor u suočavanju sa nacizmom i holokaustom.
Danas sjećanje na holokaust stoji u središtu njemačkog identiteta. Ali odnos te zemlje prema sopstvenoj prošlosti nije uvijek bio jednostavan. Neposredno poslije rata većina Nijemaca je izražavala simpatije sa Savezničkim programom denacifikacije (godine 1946. 78 odsto Nijemaca je odobravalo nirnberške procese). Ali, kao što kaže Neiman, većina se brzo okrenula protiv tih inicijativa. Četiri godine kasnije, na primjer, podrška nirnberškim procesima pala je na 38 odsto.
U to vreme su Nijemci već odlučili da o sebi misle kao o žrtvama rata. Zar nisu pretrpjeli teške ljudske gubitke na istočnom frontu? Zar nisu mnogi Nijemci pomrli u sovjetskim logorima za ratne zarobljenike? Zar saveznički avioni nisu bombardirali njihove gradove i ubili stotine hiljada civila? Mnogi u Njemačkoj su imali čvrsto uvjerenje da su Hitler i SS krivi za zločine zbog kojih milioni Nijemaca nezasluženo pate. Do kraja 40-ih godina 20. vijeka, oko 50 odsto Nijemaca je smatralo da je „nacionalsocijalizam bio dobra ideja koja je loše realizirana“.
U Zapadnoj Njemačkoj je Konrad Adenauer, prvi kancelar te zemlje, učestvovao u širenju tih bajki i ometao nastojanja saveznika na denacifikaciji. On je vjerovao da građenje stabilne demokratije na njemačkom tlu zahtijeva zaborav, ako ne i oproštaj fašističkih zločina (dakle, suprotno tvrđenju Susan Neiman).
Adenauerova vlada je donijela niz zakona kojima su izbrisani kriminalni dosijei nacista. Godine 1951, Zapadna Njemačka je mnogima od njih ponovo obezbijedila posao u državnoj administraciji i penziju. Te mjere su doprinijele onome što historičarka Mary Fulbrook naziva „renacifikacijom“ u Zapadnoj Njemačkoj. Neiman smatra da taj period liči na današnju situaciju u SAD: znamo da su postojali ropstvo i segregacioni zakoni, ali većina nas više voli da o tome ne govori i ne misli.
Ako je Adenauer nešto uradio kako treba, onda su to bili pregovori o prvoj u nizu reparacija žrtvama holokausta. Godine 1952. zapadnonjemačka vlada i nova država Izrael složili su se o paketu reparacija od tri milijarde maraka Izraelu i 450 miliona maraka Svjetskom jevrejskom kongresu. Time je započela tradicija njemačkog plaćanja ratnih reperacija: Njemačka je dosad isplatila više od 89 milijardi dolara, uglavnom pojedincima koji su preživeli holokaust.
Pored reparacija, Njemačka je decenijama pronalazla sve nijansiranije načine da svoje građane suočava sa njihovom prošlošću. Jedno od najvećih postignuća, tu se Neiman i ja slažemo, jeste način na koji se u Njemačkoj javno čuvaju sjećanje na nacizam i holokaust. Nemoguće je posjetiti Njemačku a ne naići na spomenike, male i velike, koji navode prolaznika da se sjeti holokausta: to može biti spomenik nekoj pojedinačnoj žrtvi ili mjesto na kome su spaljeni sinagoga ili geto. Krajolik Njemačke je prošaran hiljadama spomenika – od malih „kamenova spoticanja“ koji obilježavaju mjesto na kome su žrtve živjele, preko sarbrikenskog Mjesta skrivenog spomenika, do grandioznog spomenika u centru Berlina. Ti spomenici su njemački odgovor na pitanje koje je profesor E. J. Young ovako postavio: „Kako država inkorporira svoje zličine protiv drugih u nacionalni spomenički pejzaž? Kako država pripovijeda, a mnogo manje komemoriše, litaniju o svojim nedelima čineći ih dijelom svog razloga postojanja?“
Najposjećeniji njemački spomenik koji čuva sjećanje na holokaust je Spomenik ubijenim Jevrejima Evrope – završen 2003 – koji se nalazi na samo nekoliko koraka od Rajhstaga i Brandenburške kapije. Po riječima njegovog tvorca Petera Eisenmana, to more betona treba evocirati slijedeće: „Kad naizgled racionalan i uređen sistem postane prevelik i nesrazmjeran svojoj namjeravanoj svrsi, on gubi dodir s ljudskim umom. Tada on počinje otkrivati urođene poremećaje i potencijal za haos u svim prividno uređenim sistemima“. Drugim riječima, svi smo kadri izvršiti masovno ubistvo koliko god da sebe smatramo civiliziranima.
Ovaj spomenik, međutim, ima svoje kritičare. Začudo, Neiman je jedna od njih. „Pokušala sam razmišljati o Aušvicu ili o milionima ubijene djece u čije su ime, između ostalih, podignute te strijele“, sjeća se Neiman. „Nisam uspjela. Pošto sam se neko vrijeme provlačila između njih, otišla sam odatle nezadovoljna“. Neobično je što u knjizi čiji je glavni cilj pohvala Njemačkoj za rad na sopstvenoj prošlosti Neiman ostaje skeptična prema najvidljivijem dijelu tog procesa. Još je neobičnije što spomenik koji ona smatra boljim nije, strogo govoreći, posvećen holokaustu niti je njemački.
Ako krenete ka istoku duž rijeke Špre, koja presijeca Berlin, uskoro dolazite do velike zelene oaze poznate kao Treptover park. Tu su sovjetske trupe, koje su ušle u Njemačku 1945. i tu ostale do 1994, podigle džinovski spomen-park svojoj pobjedi nad njemačkim fašizmom. Tom kompleksu se Neiman bezrezervno divi.
Kad stupimo na njegovo ogromno područje – desetak fudbalskih terena – najprije vidimo skulpturu pogružene žene od bijelog kamena. Kada se okrenemo sagledavamo cijeli kompleks: oko 200 metara dalje nalazi se statua sovjetskog vojnika visoka 12 metara. On u jednoj ruci drži malo dijete, a u drugoj mač kojim je presjekao kukasti krst. Između žene i vojnika nalaze se 16 kamenih sarkofaga sa Staljinovim citatima. Spomenik je prožet totalitarnom histerijom karakterističnom za staljinističku umjetnost i arhitekturu.
Ne slažem se s Neiman ne samo zato što smatram da je berlinski spomenik posvećen holokaustu originalniji, nego i zato što njena pohvala staljinističkom ruglu ukazuje na jedan značajan problem: u knjizi se, naime, insistira na tome da je „u radu na prevladavanju nacističke prošlosti Istočna Njemačka odmakla znatno dalje nego Zapadna“.
Neiman, naravno, nije izmislila taj argument. Historičari su dugo govorili da su za vrijeme okupacije i 50-ih godina 20. vijeka Sovjetska zona i nova istočnonjemačka vlada bile daleko ambicioznije u oslobađanju društva od bivših nacista. Istočna Njemačka i sovjeti donijeli su gotovo 13.000 presuda počiniocima nacističkih zločina. Zapadna Njemačka i zapadne zone imale su upola manje presuda u trostruko većoj populaciji. Socijalistička ideologija pozicionirala je Istočnu Njemačku kao fundamentalno antifašističku državu izgrađenu naporima komunističkog otpora Hitleru i suprotstavljenu onome što je vidjela kao neiskorenjeni fašizam svog zapadnog susjeda.
U tom smislu Neimen ne griješi kad kaže da je u Istočnoj Njemačkoj posvećenost prevladavanju nacizma bila veća nego u Adenauerovoj Zapadnoj Njemačkoj. Ali ona propušta da kaže da je DDR propagirao jednostrano viđenje nacizma i holokausta, koje je stavljalo komuniste u središte priče i uglavnom zanemarivalo stradanje drugih grupa. Kada je u sovjetskoj zoni podnesen prijedlog zakona o restituciji, kojom se predlagalo vraćanje jevrejske imovine ukradene pod nacizmom, Centralni komitet Partije socijalističkog jedinstva je odgovorio: „Ako priznamo pravo na nadoknadu štete samo ćemo ojačati jevrejske kapitaliste”. Zakon koji je konačno donesen u oktobru 1949. davao je povlašten položaj komunistima koji su se borili protiv režima u odnosu na Jevreje, koji su, iz vizure komunističkih vlasti, bili puke žrtve. U njemu nije bilo odredbe o vraćanju ukradene jevrejske imovine.
Štaviše, istočnonjemačke čistke bivših nacista često su „čistile“ i političke protivnike socijalističkog režima. Staljinova tajna policija (NKVD) držala je 10 posebnih logora u Sovjetskoj zoni. Iako su zvanično bili namenjeni za interniranje bivših nacista, među 120.000 zatvorenika nalazili su se i „politički protivnici i ljudi koji su hapšeni iz čiste samovolje“. Godine 1950, za nekoliko sedmica osuđeno je više od 3.000 takvih zatvorenika; među njima 33 na smrt, a 90 odsto na više od 10 godina zatvora. Kasnije će ta suđenja biti nazvana Valdhajmski procesi.
Dok je Zapadna Njemačka od 1949. do 1989. napredovala ka javnijem obračunavanju s naslijeđem nacizma i holokausta, Istočna Njemačka se zaglibila u mitu da je ona bila i ostala čisto antifašistička država, neukaljana nacional-socijalističkim naslijeđem. Dok je Zapadna Njemačka nastavila izvoditi na sud bivše saučesnike u holokaustu, u Istočnoj Njemačkoj su procesi uglavnom prestali krajem 50-ih. I dok su javne debate o saučesništvu njemačkih građana potresale Zapadnu Njemačku tokom cijelog Hladnog rata, Istočna Njemačka nije tolerisala neslaganja sa zvaničnom verzijom da su komunisti bili najveće žrtve fašizma i da su oni istrgli Njemačku iz njegovog zagrljaja.
Uvjerenje Susan Neiman da je istočnonjemačka denacifikacija bila nedvosmisleno bolja od zapadnonjemačke ukazuje na nekritički odnos prema izvorima. Da, u nekim aspektima Istočna Njemačka je zaista bila bolja: kasnih 40-ih i ranih 50-ih njena vlada i sovjeti nesumnjivo su agresivnije gonili bivše naciste i uklanjali ih s javnih položaja. Ali u drugim aspektima, zapadnonjemačka postignuća su vjernija istini zločina koje su počinili Nijemci. Na kraju krajeva, pristup obje zemlje imao je svoje nedostatke.
Šira argumentacija Susan Neiman o historijskom pamćenju sudara se sa jednom činjenicom: ako je Istočna Njemačka tako sjajno prevladala svoju nacističku prošlost, i ako uspješan rad na prošlosti štiti protiv desnog ekstremizma, zašto onda ankete pokazuju da AfD najbolje prolazi u pokrajinama koje su činile Istočnu Njemačku? Dovoljno je da pogledamo mapu njemačkih izbora iz 2017. i jasno ćemo to vidjeti. Veći dio nekadašnje Zapadne Njemačke obojen je svijetloplavo, što ukazuje na slabu podršku AfD-u. Ali pet saveznih država (ne računajući Berlin) koje su činile DDR obojene su tamnoplavo. Ove godine su 3 od tih 5 država održale regionalne izbore i u svakoj je AfD osvojio drugo mjesto. A u novije vrijeme vjerovatnoća da imigranti postanu žrtve zločina iz mržnje 10 puta je veća u istočnim dijelovima Njemačke nego na zapadu.
Vjerujem da razlog uspjeha desnih partija u Njemačkoj nema nikakve veze sa radom na prošlosti. Insistirati na takvoj vezi znači previdjeti dvije važne stvari. Prije svega, pokušaji poređenja istočnonjemačkog i zapadnonjemačkog pristupa procesu poznatom kao Vergangenheitsbewältigung donekle su nehistorični, jer se najinventivniji javni izrazi stida – za razliku od pristupa odgovornosti pred zakonom – uglavnom pojavljuju u Njemačkoj poslije ujedinjenja, što znači da nisu rezultat posebnog istočnog ili zapadnog pristupa tom problemu. Drugo, uspjeh AfD-a u bivšoj Istočnoj Njemačkoj lahko se može objasniti propustima ujedinjenja i ekonomske politike, koji su na veoma različite načine utjecali na dvije strane nekada podijeljene nacije.
Mada se AfD služi ksenofobijom, njegova privlačnost u bivšem DDR-u ne proizlazi samo iz rasizma. Iako je istočnonjemačka diktatura imala mnogo problema, ona je uspijevala mnogim svojim građanima obezbijediti osnovni životni standard i osjećanje svrhe. Istočni Nijemci često su vjerovali da učestvuju u izgradnji svijeta u kome će postojati više pravde i jednakosti. Kada je socijalizam iznenada doživio krah 1989, to se dogodilo zato što je stotine hiljada Istočnih Njemaca željelo demokratiju – ali mnogi od demonstranata su željeli i sačuvati svoju socijalističku državu i učiniti je boljom.
To komešanje se završilo ujedinjenjem koje je bilo munjevito i brutalno. Istočni Nijemci, naviknuti na državu blagostanja od kolijevke pa do groba, najednom su se našli bez posla. Nova vlada je uklonila korumpiranu, skandalima ovjenčanu birokratiju poznatu kao Treuhand da bi likvidirala istočnonjemačku industriju. Dotadašnji činovnici su bili zamijenjeni činovnicima iz zapadnog dijela zemlje. Oni koji su uspjeli zadržati svoja radna mjesta otkrili su da su plaćeni manje od svojih zapadnih kolega. Nezaposlenost u istočnoj Njemačkoj i dalje je viša nego na zapadu, a dohodak po glavi stanovnika je znatno niži.
Razlog zašto je bivši DDR tako plodno tlo za AfD može se objasniti nesretnim naslijeđem ujedinjenja. Tamošnji glasači su doživljavali sirovi antifašizam koji je često propuštao pomenuti da su Jevreji stradali u holokaustu. Poslije ujedinjenja, ti glasači su postali žrtve pohlepne šok terapije koja je uzdrmala njihov svijet. Pozivajući se na njihove frustracije, AfD nudi jednostavnu formulu: glasajte protiv establišmenta, glasajte protiv imigranata koji će vam preoteti radna mjesta i kulturu, glasajte za istinsku alternativu.
Amerikancima bi sve ovo moralo zvučati poznato, jer u SAD je upravo u toku debata o tome da li je Donald Trump pobijedio na izborima zahvaljujući urođenom rasizmu glasača, njihovim strahom od ekonomskog kraha ili zbog nekog drugog oblika ozlojeđenosti. Neiman je među onima koji za Trumpov uspon krive prije svega rasizam, dok ja smatram da je riječ o kombinaciji sva tri činioca. Rasizam i ksenofobija su jezici kojima govori ekstremna desnica, ali njen uspjeh je zasnovan i na dubokom otporu glasača prema svijetu koji se mijenja. Oni koji misle kao Neiman previđaju da presudni faktor u Michigenu, Wisconsinu i Pennsylvaniji – državama koje su Trumpu donijele pobjedu – nisu bili novi Trumpovi glasači, već Obamini glasači koji nisu glasali. Drugim riječima, to nisu rasisti u jednostavnom smislu, već prije ljudi razočarani ekonomskim politikama neoliberalne države.
Kada hvali njemački Vergangenheitsbewältigung i Baracka Obamu, Neiman previđa ogroman društveno-ekonomski jaz koji se otvorio u Njemačkoj i u SAD u prethodnoj generaciji. Obama se nije mnogo trudio smanjiti nejednakost. Podigao je poreze samo marginalno za najbogatije i dopustio da umanjeni porez na nasljedstvo postane zakon (da i ne pominjem još goru politiku njegovih prethodnika). Iako Amerikanci danas često vide Njemačku kao svjetionik napretka, i u Njemačkoj je posljednjih godina nejednakost doživela vrtoglavi uspon. A ožiljci od gvozdene zavjese još nisu zarasli, ni fizički ni mentalno. Istočni Nijemci još nisu zaboravili šta su izgubili (ili misle da su izgubili) 1989. godine.
Rad na prošlosti ne može vratiti pripadnicima generacije traumatizirane finansijskom krizom iz 2008. njihove izgubljene 20-e i 30-e godine života, niti on sam može smanjiti ogromne razlike u bogatstvu i dohotku koje nagrizaju demokratiju. Trump je pobijedio zato što se služio rasističkom i ksenofobičnom retorikom, ali i zato što je ubijedio dovoljan broj mladih, razočaranih ljudi da je bolje glasati za njega – ili uopće ne glasati – nego glasati za avatara establišmenta koji je oteo našu zemlju. AfD ugrožava njemačku demokratiju ne samo zato što obojene ljude pretvara u žrtvene jarce, već i zato što postoje stvarne društvene i ekonomske frustracije koje pothranjuju rasizam i ksenofobiju.
Amerikanci bi se morali baviti ropstvom isto onako neodložno kao što su se Nijemci morali baviti holokaustom. Ali iz moralnih, ne iz političkih razloga. Postoji moralna obaveza da se priznaju zločini robovlasništva, Jim Crow zakoni i genocid nad američkim starosjediocima. Rado bih dijelio optimističko uvjerenje Susan Neiman da bi to našoj zemlji donijelo više demokratije i stabilnosti – ali smatram da to moramo uraditi čak i ako ne bi bilo tako. Više ne vidim snažnu povezanost između rada na prošlosti i života u sigurnoj demokratiji. Bojim se da retorika iskupljenja nije dovoljna; bez odgovarajućih ekonomskih, društvenih i političkih strategija, osuđeni smo na ponavljanje istih grešaka.
(TBT, Boston Review)
