Jednom davno, u dalekom gradu po imenu Virani, stolovaše kralj koji bješe i moćan i mislen. I plašahu ga se zbog moći njegove, a voljahu ga zbog mudrosti.
E, sad – u srcu tog grada nalazaše se bunar čija voda bješe hladna i prozirna poput kristala, iz kojeg se mještani napajahu, pa čak i kralj i svita njegova, jer ne bješe drugog bunara sem tog.
Noći jedne, kad svi pospaše, vještica neka dođe u grad i usu u bunar sedam kapi nekakve čudne tečnosti, i reče: „Od ovoga časa, onaj ko bude pio iz ovog bunara postat će lud.”
Narednog jutra svi mještani, izuzev kralja i komornika, piše s bunara i poludješe, kao što veštica prokaza.
Tokom tog dana ljudi u tijesnim ulicama i trgovima ne rađahu ništa do što šaputahu jedni drugima: „Kralj je lud. Naš kralj i njegov komornik izgubiše razum. Svakako da nama ne može vladati ludi kralj. Moramo ga zbaciti s prijestolja.”
Te večeri kralj naredi da se zlatni pehar napuni vodom iz bunara. A kad mu je pehar donesen, on pi, i dade komorniku svom da pije.
I u dalekom gradu zvanom Viram bi priređeno veliko slavlje jer kralj i komornik njegov povratiše razum.
/Priča iz knjige „Ludak“ Halila Džubrana/
(TBT)
