Ekipa DW-a obišla je Gornji Vakuf-Uskoplje, gradić s dva imena, dvije verzije historije i „dvije škole pod jednim krovom“. Grupa djevojčica postavila je predstavu o tome ali je i ta predstava postala novi dokaz podjela.
„To je teško objasniti nekome ko dolazi sa strane. Mi to proživljavamo svakog dana”, priča nam Ilma Begović o Mješovitoj srednjoj školi koju pohađa. „Imamo samo zajedničku zgradu i ništa više. Kontakt nam je zabranjen. Imamo stepenice koje nas dijele. Prvi sprat je za Hrvate, a drugi za nas Bošnjake. Ne smijemo silaziti na prvi sprat nikako jer slijedi ukor, smanjenje ocjene iz vladanja, čak i izbacivanje. Isto tako ni oni ne smiju na naš sprat.”
Zgrada je stara i kockasta, izgleda onako kako izgledaju mnoge školske zgrade u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Međutim, tu se svaka sličnost završava.
Jer ova škola nije jedna škola nego su dvije – ona u Gornjem Vakufu koja ima „direktoricu” i istovremeno škola u Uskoplju koja ima „ravnatelja”. Ovdje punim plućima živi sistem„dvije škole pod jednim krovom” koji kritičari nazivaju “sjenom aparthejda” – djeca bošnjačke i hrvatske nacionalnosti su odvojena, baš kao što im i roditelji žive odvojeno.
Ekipa DW pričala je s pet bošnjačkih djevojčica koje su postavila školsku predstavu o getoizaciji i podjelama. Kažu, „ravnatelj” je zabranio hrvatskoj djeci sudjelovanje. Ista osoba nam nije dozvolila snimanje u školi, a navodno je zabranio djeci iz hrvatskog dijela škole da govore s nama. Iako su ranije pristali na snimanje, otkazali su.
Tako je i malo školsko pozorište umjesto da doprinese uklanjanju podjela, postao njihov očit dokaz. Ni za drugim dokazima ne treba dugo tragati.
Gradić od dvadesetak hiljada stanovnika još nosi ožiljke rata, brojne kuće su izrešetane gelerima. „Borbe za Uskoplje” bile su „višemjesečna borba Hrvata Srednje Bosne protiv bošnjačke agresije”, piše na Wikipediji na hrvatskom. Gornji Vakuf su „zauzele hrvatske jedinice” u sklopu „plana o podjeli BiH sklopljenog između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića”, piše na Wikipediji na bosanskom.
Dakle, jedno je „povijest”, a drugo je „historija”, baš kao i na školskom času. Takve su otprilike i životne priče ovdašnjih ljudi, uvijek u dvije verzije. Djeca znaju da bi druženje „naših” i „njihovih” ovdje bilo nešto između ludosti i herojstva, pa ipak pokušavaju koliko mogu.
Pitamo Aidu Muminović, učenicu iste škole, što bi joj majka rekla ako bi se zaljubila u Hrvata? „Mislim da ne bi to baš podržala. Upravo jer nastaju komplikacije. Kod nas nije presudno što osjećamo nego se pitaju okolina i predrasude koje vladaju.”
(TBT)
