Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba
Indija je najveća demokratska država na svijetu. To je takođe jedna od najnestabilnijih demokratija, zemlja u kojoj se drugačije mišljenje suzbija, a unutarnje podjele podstiču. Manjkavosti indijske demokratije, reklo bi se, nikada nisu bili očiglednije.
Prošlogodišnjim povratkom na vlast nacionalističke Indijske narodne partije (BJP) pod vođstvom premijera Narendrae Modija politički život u zemlji je polariziran. Modi očigledno vjeruje da je dobio mandat za sprovođenje izrazito reakcionarih politika. Ukidanje specijalnog statusa za Jammu i Kashmir uz uvođenje vojne uprave, usvajanje Zakona o izmjenama i dopunama zakona o državljanstvu (CAA) koji otvoreno diskriminira muslimane, i organizirano nasilje na ulicama i univerzitetskim kampusima za zastrašivanje onih koji misle drugačije to jasno pokazuju. Ipak, opozicione snage su posljednjih sedmica dobile novi glas. Milioni izlaze na ulice u znak protesta, uprkos nasilju, organiziranom i neorganiziranom.
Novi talas protesta tumači se prije svega kao proizvod lokalnih političkih borbi. Neki od povoda za proteste jedinstveni su za Indiju, ali mnogi imaju i širi kontekst. Izborni uspjeh Indijske narodne partije pripremili su trendovi koji su već dobro poznati širom svijeta: otpor prema liberalnim elitama, implozija starog poretka (koji je u Indiji predstavljala Kongresna partija), bijes zbog nejednakosti i efekata globalizacije, uspon radikalnog nacionalizma i produbljivanje vjerskih podjela.
U decenijama poslije sticanja nezavisnosti 1947, Kongresna partija, koja je bila na čelu borbe za oslobođenje od britanske uprave, vladala je Indijom gotovo kao porodičnim kraljevstvom. Na tronu su se smjenjivale dvije dinastije: Nehru i Gandhi. Nezadovoljstvo širokih masa nije se moglo čuti sve do 90-ih godina. Bijes usmjeren na Kongresnu partiju konačno je dobio glas u nacionalističkoj Indijskoj narodnoj partiji, utemeljenoj na filozofiji indijstva (Hindutva) ili induskog šovinizma.
Politika ekonomske liberalizacije započeta 90-ih godina prošlog stoljeća donijela je ekonomski rast. Od 2005. do 2015. više od 270 miliona Indijaca je izašlo iz siromaštva. Ali plodovi tog rasta velikim dijelom su ostali koncentrirani u rukama malog broja ljudi. U Indiji je 1980. godine 1% najbogatijih sticao 6% nacionalnog dohotka – danas je taj procenat porastao na 22. Istih 1% posjeduje više od polovine bogatstva u zemlji, dok siromašnija polovina stanovništva posjeduje svega 4,1 odsto.
Indijska narodna partija je iskoristila nezadovoljstvo izazvano velikim disparitetima, predstavljajući se kao zaštitnik građana u borbi protiv kosmopolitske elite, i preusmjerila bijes masa u šovinističku mržnju.
Kongresna partija je i sama pokazivala spremnost da koristi nacionalne i vjerske podjele za sticanje političkih poena, prije nego što je Indijska narodna partija osvojila vlast. Kao što primjećuje historičar Dilip Simeon, do preokreta je došlo 1984, kada je ubijena premijerka Indira Gandhi u atentatu koji su organizirala dvojica Sika iz njenog osiguranja kao osvetu za napad vojske na Zlatni hram u Amricaru.
Poslije atentata uslijedili su pogromi, a mnoge su organizirali pripadnici Kongresne partije. Ubijeno je najmanje 3.000 Sika. Talas nasilja, konstatira Simeon, „postavio je nove standarde normalizacije brutalnosti i bezakonja u političkom životu zemlje“ i doprinio usponu Indijske narodne partije.
Tri decenije kasnije, mnogi od političara iz Kongresne partije nastavljaju da zastupaju ono što je član parlamenta Shashi Tharror opisao kao „dijetalnu verziju Hundutva šovinizma“. Ali umjesto da zadobiju podršku, time su samo ojačali pozicije Indijske narodne partije. Kome treba dijetalna verzija ako drugi nude „pravu stvar“?
Sukobi u Indiji otvaraju mnoga pitanja o stanju demokratije u ovoj zemlji i sadrže korisne lekcije za ostatak svijeta. Situacija u Indiji potvrđuje da je ključno političko pitanje današnjice ko će dati konačni oblik snažnom nezadovoljstvu širokih masa.
Udaljavanje od starog poretka je globalna pojava, bilo da taj poredak predstavljaju korumpirani pokreti za oslobođenje u Indiji i Južnoj Africi ili posustale konzervativne i socijaldemokratske partije u Evropi. Opozicioni pokreti koji daju glas nezadovoljnima često koriste vjerske i etničke podjele, kao što je slučaj u Indiji i Turskoj, ili neprijateljstvo prema migrantima i muslimanima, što je slučaj na većem dijelu zapada. Tamo gdje bi trebala da stoje progresivni nacionalni pokreti obično nema nikoga. Zato masovno protivljenje novom zakonu o državljanstvu i protesti protiv nasilja vladajuće partije u Indiji djeluju ohrabrujuće.
Primjer Indije treba poslužiti i kao upozorenje protiv ideje da se podrška koju uživaju reakcionarni populisti može preoteti prihvatanjem njihovih neliberalnih načela. Najveća prijetnja za Indijsku narodnu partiju nisu pokušaji podilaženja šovinističkim sentimentima, već masovni protesti protiv diskriminatornih zakona i šovinističkog nasilja. To je korisna lekcija za političare na zapadu koji bi mogli pasti u iskušenje da uspon desničarskih populista pokušaju zaustaviti tako što će prihvatiti još oštriju retoriku protiv migranata ili muslimana. Ako želimo zaustaviti politike daljeg produbljivanja podjela, moramo se oduprijeti takvim iskušenjima.
(TBT, The Guardian)