Piše: Nick Laird, thebosniatimes.ba
Kad sanjam, uvijek me jure ljudi s puškama – u kući, u šumi, na ulici. Ponekad me na kraju sna upucaju, ponekad ja nekog ubodem nožem. Dok sam bio mali u kući smo imali neregistriranu pušku – dvocijevku koju je moj otac držao ispod svog kreveta i sa kojom smo išli u lov na zečeve. U svojim snovima nikad ne vidim lice čovjeka koga sam ubo nožem. I danas sanjam te snove. Možda su oni uobičajeni među ljudima poput mene, možda nisu. „Ljudi poput mene“ su ljudi koji su odrastali u Ulsteru, koji su od malih nogu bili na oprezu, naučeni da u svemu traže znak šta nije u redu.
Živjeli smo u Ulster Midu u vrijeme serije ubistava po ulicama, takozvanih Nemira. Sjećam se dojava o bombama, evakuacija i straha. Sjećam se svih bombi. Svih pucnjava. Sjećam se da su nas sa puta do škole maskirani ljudi s bejzbol palicama vraćali kući. Sjećam se kako prilazim zapaljenim kolima i umirem od straha da će eksplodirati. Svake večeri u TV dnevniku su izvještavali o broju poginulih i ranjenih toga dana. Sjećam se otmica, rođaka koji su bili upucani ili naterani da u sred noći napuste svoje kuće. Do škole udaljene tri kilometra vozili smo se satima, jer su britanski vojnici zaustavljali svaka kola kod betonskih barijera, otvarali prtljažnike i naše školske torbe. Kada su jedne večeri pokušali da nam provale u kuću, napunio sam pušku, podupro je jastucima, nanišanio vrata dnevne sobe i sjedio prestravljen u mraku sve dok se moji roditelji nisu vratili kući.
Prošle godine sam s rediteljem Brianom Hillom napravio dokumentarac za BBC Život poslije gdje ljudi koji su u Nemirima izgubili najbliže – partnera, dijete, brata ili sestru – govore o svojim iskustvima (novac smo skupili tako što smo to pretvorili u umjetnički projekat: napisao sam pjesme na osnovu njihovih svjedočenja i oni su ih čitali u kameru). Niko se nikad ne oporavlja od gubitaka kakve su ti ljudi pretrpjeli: kćerka je otišla na igranku i nikad se nije vratila, brat je otet u pabu, mučen, ubijen i ostavljen na padini, sin je izboden nožem na putu do kuće.
Prema jednoj studiji iz 2012, Sjeverna Irska ima najviši postotak duševno oboljelih u Velikoj Britaniji. Godine 2008, 39 odsto irskog stanovništva prijavilo je traumatičan događaj u vezi s Nemirima. Jedna analiza iz 2015. pokazala je da je trauma u djetinjstvu povezana s konfliktom glavni faktor u razvoju psihopatologije u Sjevernoj Irskoj. Sa sličnim faktorima je povezana i ekstremno visoka stopa samoubistava, daleko najviša u Velikoj Britaniji. Sjeverna Irska je i najveći potrošač antidepresiva na svijetu (tri puta veći od, na primjer, Engleske). S tim u vezi su i visoke stope svih vrsta zloupotrebe supstanci, zavisnost od droge i alkohola. Sjeverni Irci su nenadmašni konzumenti alkohola.
Veliki dio života tokom Nemira proveli smo u odbrambenom čučnju, u osjećanju krivice što smo živi. Moja stara prijateljica, katolkinja i koleginica pjesnikinja iz Belfasta, bila je prošle nedjelje u New Yorku gdje su joj rekli da treba „preispitati svoje privilegije“. Odgovorila je da je privilegija koju joj je dao njen identitet blagi oblik posttraumatskog stresnog poremećaja. Izraz „identitetska politika“ mračnije zvuči u Sjevernoj Irskoj nego na nekim boljim mjestima.
Svaki strašan čin kome sam prisustvovao počinjen je u ime identiteta. IRA je ubila mog prijatelja D. bombom koja je potresla prozore dnevne sobe u kojoj sam sjedio zato što je bio protestant. IRA je ubila ujaka moje djevojke dok je raznosio hljeb zato što je bio protestant. IRA je kidnapovala porodicu mog prijatelja N. zato što je bio protestant. Naravno, i obrnuto je tačno. Strahote koji su počinili lojalisti bile su jednako teške. U maloj zemlji od milion i po stanovnika, preko tri i po hiljade su ubijene u Nemirima. Gotovo 50.000 je teško povrijeđeno. U Sjevernoj Irskoj smo već sprovodili identitetsku politiku: nije valjalo. I dok smo čekali da Sjeverna Irska postane sličnija ostatku svijeta, ostatak svijeta se pretvorio u nju: postao je jednostran i ratoboran.
Sjeverna Irska je danas drugačije mjesto od onoga u kome sam proveo djetinjstvo čekajući da odem odatle. Išao sam u srednju školu u Cookstownu i moj razredni je za mene popunio formular za Cambridge; čak je izabrao i koledž na koji ću otići. Nikad ranije nisam bio tamo. Niko koga sam poznavao nije bio u Oxfordu ili Cambridgeu, pa čak ni u njihovoj blizini. Niko koga sam poznavao nije studirao u Engleskoj. Moj otac je sin piljara iz Donegala i ima samo osnovnu školu. Majčini su farmeri iz grofovije Arma. Ona je dobila stipendiju za Trinity u Dablinu, ali je poslije jednog semestra srela mog oca i odustala od daljeg školovanja. Kasnije je završila neki kurs na Otvorenom univerzitetu.
Cambridge je za mene bio kulturni šok. Bio sam jedini student iz Sjeverne Irske na svojoj godini i otkrio sam da Englezi koji idu u privatne škole (koje se, paradoksalno, zovu javnim) imaju bezgranično samopouzdanje, koje je često tek labavo povezano s njihovim talentima ili inteligencijom. Sedam odsto britanske djece pohađa privatne škole, a u vrijeme dok sam studirao na Cambridgeu više od 50 odsto studenata je dolazilo iz tog uzorka. Klasna privilegija je tamo sveprisutna, kao i u britanskom javnom životu uopće, posebno među onima koji su pohađali skuplje škole, kao što je Eton, alma mater Davida Camerona i Borisa Johnsona. S neutemeljenim samopouzdanjem i autoritativnim tonom daleko ćete dogurati.
Iz studentskog bara u kome sam radio redovno sam morao da izbacujem nekog starog itonovca, prgavu pijanduru. Kad bih mu rekao da mora da ide, vrištao je Irski papku, odjebi! ili Vrati se tamo odakle si došao, Padi! Vređao me je spontano. Njegove privilegije su mu davale to pravo.
Dok sam popunjavao glasački listić na poslednjim izborima koji ću iz Njujorka poslati poštom u Britaniju, na BBC-ju sam gledao Borisa Johnsona i setio se arogancije učenika privatnih škola i njihovog rasizma prema Sjevernoj Irskoj i Sjevernim Ircima. Johnsonove laži, njegove gnevne tirade i njegova ljutnja na neprijatna pitanja podsetili su me na ponašanje učenika privatnih škola koji su smatrali da imaju pravo da nekažnjeno rade šta god hoće. Johnson je naša verzija Trumpa, osim što Trumpovo pravo proističe iz novca i bele boje kože, a Johnsonovo iz klase.
Britanci su tri godine raspravljali o brexitu ne preduzimajući važne korake u vezi s klimatskom krizom, siromaštvom ili nasiljem, a sad smo ovdje zato što je David Cameron odlučio da referendumom primiri mali, nemoćni dio konzervativnog euroskeptičnog krila svoje partije, a da nije postavio jasne parametre, da nije objasnio šta to tačno znači i da nije definirao potrebnu većinu. Da je referendum bio obavezujući, a ne konsultativni, do danas je mogao biti ponovljen jer su brexitovci prekršili izborne zakone i vodili kampanju zasnovanu na lažima. Bivši premijerov specijalni savjetnik Dominic Cummings – koji je godinama radio u Rusiji – odbio je izaći pred parlament i odgovoriti na pitanja o nelegalnom uticaju na referendum koji je, po sopstvenom priznanju, imala kampanja za Izlazak.
Leave.EU je organizacija povezana sa Nigelom Farageom, koju je finansirao Aron Banks (zet ruskog zvaničnika), a povezana je i sa Robertom Mercerom. Mercer je finansirao Bannona i Breitbart News i saosnivač je i suvlasnik firme Cambridge Analytica, koja se oglasima obraćala glasačima preko društvenih mreža i dovela do Trumpove pobjede i rezultata koji smo dobili na referendumu o brexitu. Nije teško vidjeti o čemu se tu radi. Cui bono – u čiju korist, kao što advokati vole da pitaju. Britanski torijevci, kao i američki republikanci tijesno su povezani s Moskvom. Johnson je netrpeljivo odbio objavljivanje izvještaja o ruskom miješanju u referendum o brexitu prije završetka općih izbora.
Johnson, zapravo, ne daje pet para za brexit: on je čovjek koga ni za šta nije briga; njegova nonšalancija je proračunata, kao i njegova nehajna briljantnost. Kao Trump, ni on nema nikakve principe. Noć prije nego što je odlučio da podrži Izlazak, napisao je dvije kolumne za reakcionarni Daily Telegraph – jednu za, a drugu protiv brexita. Čini se da ga je samo želja da se domogne moći navela da izabere Izlazak kao vjerovatniji način da postane premijer. Razmislite o tome. Razmislite o nekome ko cijelu zemlju vodi u ambis i kome je svejedno da li ćemo se u njega survati ili ne.
Johnsonov stav prema Sjevernoj Irskoj tipičan je za nehajni prezir njegove klase prema neengleskim dijelovima Velike Britanije. Kampanja Izlaska neprestano je ponavljala da Sjeverna Irska nije problem. Govorili su da se trgovinski sporazum može postići za nekoliko sedmica. Johnson je uporedio irsku granicu s granicom između Camdena i Westminstera. Kad je postalo jasno da je ta granica ipak malo jača, napustio je ideju o zaštitnom mehanizmu backstopa i pomjerio granicu u Irsko more.
Backstop je rješenje kojim bi Velika Britanije ostala u carinskoj uniji EU dok se ne nađe trajno rješenje za izbjegavanje tvrde granice između Republike Irske i Sjeverne Irske. Ta ideja se pojavila kad je Velika Britanija odbila prijedlog EU da se carinske kontrole postave u Irskom moru, to jest između Škotske/Engleske/Velsa i Sjeverne Irske. Održavanje neometane trgovine i putovanja između Velike Britanije i Sjeverne Irske bilo je bespogovoran zahtjev Demokratske unionističke partije (DUP). Pošto je vlada Therese May zavisila od deset glasova DUP-a, taj zahtjev je postao neumoljiv. U svom prvom izvještaju o brexitu, njena vlada je potvrdila da će Velika Britanija poštovati sporazum sklopljen na Veliki petak 1998. Tada je EU pristala na backstop kao privremeno rješenje kojim bi se trgovinska granica proširila na cijelu Veliku Britaniju.
Ali pošto je vlada Therese May pala, a Johnson ima potrebnu većinu bez DUP-a, naš premijer može da ne vodi računa o zahtjevima Sjeverne Irske. Ali čini se da EU nije progutala njegovo više puta ponovljeno objašnjenje da će tehnologija smisliti čudesnu nevidljivu granicu. Tako je Johnson odlučio da integritet Velike Britanije nije visoka cijena za brexit. (Moglo bi se zaista pokazati da je cijena sama Velika Britanija.)
Prošle godine, u intervjuu za Guardian, šef policije Sjeverne Irske George Hamilton je rekao nešto što je očigledno svima osim neznalicama ili onima koji se prave ludi: „Ako na granicu koja je predmet političkog razdora postavite značajnu fizičku infrastrukturu, ponovo naglašavate kontekst i uzroke konflikta. Iz toga onda proizlaze tenzije i provokacije i pitanja o identitetu ljudi, što je na neki način bilo riješeno sporazumom na Veliki petak.“
Sad je Johnson premjestio granicu sa Irskog ostrva u Irsko more i Demokratska unionistička partije očekivano diže galamu, mada je jasno da je sama tome doprinijela. DUP je učestvovao u kampanji za Izlazak i čak joj je nekako doturio 400.000 funti iz neidentificiranih izvora. Sjeverna Irska je pak glasala za Ostanak – tako se izjasnila većina od 56 odsto. Mnogi od onih koji su glasali za Izlazak – posebno farmeri – sad se kaju jer su naknadno shvatili da će subvencije EU presušiti i da tržišta za njihovu robu (sad uključujući i Veliku Britaniju) nisu garantirana.
Glasanje za brexit u Sjevernoj Irskoj sažeto mi je objasnio momak po imenu Norman na bdijenju za moju majku prije nekoliko godina. Soba je bila puna katolika, pa se nagnuo ka meni i šapatom mi ispričao da je jednog dana vozio kroz Kolajland, republičko uporište blizu našeg grada i vidio sve one plakate Sinn Féina koji preporučuju Ostanak. „Pomislio sam, pa lijepo, ako ti kreteni glasaju za Ostanak, ja ću za Izlazak.“
Sada, međutim, tvrdokornim unionistima počinje da sviće šta je uradila njihova partija i shvataju razmjere te izdaje. Dvadeset prvog oktobra na stotine lojalista se okupilo u Ustavnom klubu istočnog Belfasta; njihova poruka, kao što je rekao Jamie Bryson, lojalistički provokator i podstekač mnogih protesta, glasi da neće „pokorno i šutke ući u ekonomski ujedinjenu Irsku“, što podrazumijeva Johnsonov prijedlog sporazuma. Bryson je nastavio: „Gnjev je ogroman… Narod je rekao svoje. Ljudi su rekli da im je dosta. Mogu prenijeti tu poruku Borisu Johnsonu. Tokom tri godine Leo Varadkar [irski premijer] i irska vlada su govorili, ‘Ne može se postaviti granica na Irskom ostrvu jer bi ona bila prijetnja miru, ali sve je u redu, zeznućemo lojaliste i postaviti granicu u Irskom moru’. Oni su zašli na vrlo opasan teren. Ovo večeras je mjerenje temperature, a ona je strahovito visoka.“
Arogancija itonovaca – neodgovorna, nesmotrena, besmislena odluka Davida Camerona da se održi referendum, a sad laži Borisa Johnsona i nehajno iznevjeravanje unionizma (puno ime Konzervativne partije je, koje li ironije, Konzervativna i unionistička partija) – obnovit će krvoprolića u našem malom, izmrcvarenom kutku zemlje. Za sporazum na Veliki petak bilo je potrebno mnogo godina, ali kao i sva primirja, on se može poništiti u trenu. Mnogi od onih koje sad hapse zbog terorizma su mladi – to jest privilegirani: ne sjećaju se loših starih dana.
Na općim izborima torijevci će se vratiti na krilima zloćudnih i nemilosrdnih napada desničarskih medija na Jeremyja Corbyna. I on je tome doprinio kada je odbio podržati Ostanak. Koliko izbora taj čovjek mora izgubiti da bi se povukao? Njegovi stavovi o svemu, od antisemitizma do IRA-e (godinama je odbijao da nedvosmisleno osudi njen terorizam) mnoge su onemogućili da ga bezrezervno podrže. Ako Johnson dobije većinu koju ankete sad predviđaju, on će to shvatiti kao odriješene ruke za beskompromisni brexit i nastavit ćemo dalje putem samouništenja. Sjeverna Irska će biti ostavljena da pregovara o situaciji u kojoj će robe, usluge i ljudi morati da prolaze carinsku kontrolu da bi stigli u drugi deio Velike Britanije.
Stephen Barclay, sekretar brexita, potvrdio je da će morati da se sklapaju sporazumi kako bi se robe, usluge ili ljudi kretali iz Sjeverne Irske u Britaniju, mada je Johnson to porekao, što je tipično za njega. U posjeti fabrici čipsa Tato u Tandargiju, u Sjevernoj Irskoj, Johnson je rekao:
„Neće biti carinskih dažbina ili kontrola robe koja iz Velike Britanije ide u Sjevernu Irsku i ne ide dalje u Irsku, u tome je poenta. Pogrešno je shvaćeno – neće biti kontrola, neće biti kontrola i ja to govorim kao premijer Velike Britanije i strastveni unionista, neće biti kontrola robe koja iz Sjeverne Irske ide u Veliku Britanije. Zato što smo mi vlada Velike Britanije i nećemo uvesti i sprovoditi takve kontrole. Ideja da će na Tato čips iz Tandargija uticati neki takav proces je besmislica i Sjeverna Irska je u stvari dobila sjajan sporazum. Zadržavate slobodno kretanje, zadržavate pristup jedinstvenom tržištu, a takođe imate neometan pristup Velikoj Britaniji.“
Ali riječi su jedno, a stvarnost drugo. Sporazum o brexitu koji je Johnson najavio 17. oktobra omogućuje Sjevernoj Irskoj da ostane u jedinstvenom tržištu EU, ali da na neki način ostane i dio carinske teritorije Velike Britanije, što znači da bi imala koristi od svakog budućeg sporazuma o slobodnoj trgovini. U stvari, da bi ušle u takve sporazume, druge zemlje će morati biti uvjerene u porijeklo robe na tržištu Velike Britanije, a Velika Britanije će morati sprovoditi kontrole svake robe koja dolazi iz Sjeverne Irske kako bi se uvjerila da ne dolazi iz Republike Irske, to jest iz EU. Morat će se vršiti i kontrole robe koja iz Britanije ulazi u Sjevernu Irsku. Kad je Johnson mjesecima tvrdio to što je tvrdio ili nije znao o čemu govori – što je moguće – ili je lagao, što je vrlo vjerovatno.
Arogancija Camerona i Johnsona – udružena sa glupošću DUP-a – možda će postići ono što sto godina krvavih sukoba nije. Irska je podijeljena od 1921. i moguće je da će sljedeće godine, ili malo kasnije, biti održan referendum o granici čiji će rezultat biti Ujedinjena Irska.
Postoji jak razlog za održavanje referenduma poslije 20 godina relativnog mira. Pošto su dvije zajednice u Sjevernoj Irskoj sada približno jednake veličine (na posljednjem popisu, 2011, bilo je 40,8 katolika i 41,6 nekatoličkih kršćana), odluka o priduživanju Irskoj bit će i odluka o pridruživanju EU. Starim binarnim nacionalnim i religijskim razlikama sada će biti dodata ekonomska pitanja i pitanje da li Sjeverni Irci žele ostati sa izoliranim Malim Englezima koji sami sebi podmeću nogu a za njih ne daju ni pet para, ili da pristupe najvećem jedinstvenom tržištu na svetu, koje je, uprkos svojim mahanama, osnovano na poslijeratnim idealima mira, bratstva i prosperiteta.
Tamo gdje sam odrastao, krajem 90-ih je poslanik Sinn Féina u parlamentu bio Martin McGuinness, nekadašnji vođa IRA-e. Jednom sam večerao sjedeći do advokatice koja je radila za Georgea Mitchella, bivšeg američkog senatora, učesnika u pregovorima koji su okončani sporazumom na Veliki petak, i ona mi je rekla da je McGuinness lično odgovoran za smrt 300 ljudi. Znao sam to, nije ona morala da mi kaže. Još gora stvar mi se desila na vjenčanju mog zemljaka prije mnogo godina, kada me je spopao američki književni agent željan da sa nekim podijeli svoju sreću što je upravo potpisao ugovor s mojim zemljakom, „velikim državnikom“ po imenu Gerry Adams, još jednim vođom IRA-e. Američko neznanje je jedna stvar, a imperijalna arogancija je nešto drugo. Ta imperijalna arogancija ponovo vodi moju zemlju u propast. Bit će krvoprolića i krv će biti na rukama Borisa Johnsona. Koliko god laži da kaže, koliko god latinskih citata izgovorio i glupih šala ispričao, tu krv neće moći sprati.
/Autor (1975) je irski pjesnik i romanopisac, bio je zastupnik žrtava u istrazi o Krvavoj nedjelji. Predaje na Univerzitetu u New Yorku i u Seamus Heaney centru u Belfastu. Muž Zadie Smith./
(TBT, The New York Review of Books)