Rijeka Marica čini prirodnu granicu između Turske i Grčke. U januaru temperatura vode u njoj nije veća od dva stepena Celzijeva. Noću i ranim jutarnjim satima se gusti oblaci magle nadvijaju nad rijekom, a na raslinju uz obalu stvara se led. Ova zimska idila je pomućena stalnim pokušajima prelaska izbjeglica koji su se odlučili na opasni put kako ne bi završili u jednom odzloglasnih “hotspotova”,kampova za izbjeglicena otocima Lezbos,Samos ili Hios. Neki to plaćaju životom. “Već sam izvukao desetke mrtvih iz rijeke”, kaže nam ribar i na svom mobilnom telefonu pokazuje leševe koje je otkrio pecajući ribu na delti Marice. Neke od izbjeglica koje prežive prelazak preko rijeke u magli i mraku, smrznu se idući dan na grčkoj obali rijeke, kada se iscrpljeni i gladni na velikoj hladnoći pokušavaju sakriti od granične policije.
Život na vanjskoj granici EU-a
Područje oko rijeke je zabranjena vojna zona kojoj pristup imaju samo poljoprivrednici kako bi mogli obrađivati svoja polja na obalama Marice. “Ne možete se spustiti do rijeke ako nemate automobil sa ovdašnjim registarskim tablicama”, kaže farmer u malom selu Nea Vissa. “Moja se kćerka jednom vozilom rent a cara odvezla do našeg polja i odmah je imala policiju i vojsku iza sebe.”
Ljudi koji žive na obalama rijeke Marice znaju što znači život na granici. Dugogodišnji sukob s Turskom je sveprisutan: „Turski graničari tvrde da ulazimo u njihove vode i stalno nam prijete, ali to nije tačno“, žali se ribar. Život na vanjskoj granici Europske unije ne stvara samo političke tenzije. Situacija s izbjeglicama trenutno je teška i prijeti eskalirati.
Napetosti i strah
Ljudi na Marici su od prvog Zaljevskog rata 1990-ih godina suočeni s problemom izbjeglica i znaju da ljudi koji pokušavaju prijeći ovu rijeku i domoći se grčke obale redovno gube živote. Situacija se sada pogoršala, izvještava Marianthi Tasouli iz sela Mikro Dereio. Grci su izbjeglicama uvijek pomagali hranom i odjećom, čak i danas to rade. Ali sada se mnogi mještani boje.
“Četiri muškarca su nožem natjerala mog sina da ih odveze u susjedno, veće mjesto”, priča Tasouli. U susjednom selu Roussa jedan mještanin kaže da su izbjeglice redovito boravile u njegovoj kući kad njega nije bilo: “Palili su vatru da se zagriju i nanijeli mi štetu.” Drugi mještani svjedoče o krađama i napadima. Ali postoje i pozitivna iskustva. Vlasnik kafića Dimitris Kazancis iz Nee Visse iznenadio se jednog jutra kada je ispred svoje radnje pronašao novčanicu od 10 eura: “Izbjeglice su odnijele moja drva kako bi zapalili vatru i ostavili mi novac.”
Ilegalne deportacije iz Grčke?
Ali zašto se ljudi u bijegu ne obraćaju vlastima koje su zakonski obvezne ispitati svaki slučaj podnošenja azila? Nezavisne nevladine organizacije izvijestile su da je razlog nasilje nad izbjeglicama i migrantima, a ponekad i ilegalne akcije vraćanja u Tursku koje provodi grčka policija – tzv. “push backs”. Izbjeglice se, kako se navodi, sprečavaju pri pokušajima ulaska na teritorij Grčke ili policija noću tjera tražitelje azila koje je prethodno privela da se preko rijeke i po magli vrate u susjednu Tursku. Lokalni stanovnici osjećaju se prepušteni sami sebi i šute ne usuđujući se reagirati na agresivno ponašanje vlasti: “Ovdje svi znaju za policijske kamione bez registarskih tablica i svi znaju da se u tim kamionima izbjeglice ilegalno prebacuju nazad u Tursku”, kaže jedan vlasnik kafića u selu Praggi koje se nalazi u neposrednoj blizini rijeke Marica.
“Uspio sam prijeći na drugu stranu tek u četvrtom pokušaju”, priča nam 19-godišnji Afganistanac kojega smo sreli u Solunu. “Prva dva puta me uhvatila turska policija, treći put Grci. Pretukli su me, uništili mi mobitel, a zatim me vratili u Tursku.” U decembru je njemački politički magazin Der Spiegel objavio slike snimljene kamerama za nadzor koje dokumentiraju takozvane “push-backove” i na kojima se vide maskirani muškarci na rijeci Marici kako prisiljavaju izbjeglice da se vrate na drugu stranu. Dužnosnik Frontexa koji patrolira grčko-turskom granicom smatra da je materijal koji je na uvid dobio Spiegel vjerodostojan.
Nevladine organizacije traže pojašnjenja
“Nakon što stignu u Grčku, izbjeglice i migrante policija odvodi kombijem do mjesta na kojem može skupiti i držati od 60 do 100 ljudi”, objašnjava Selma Mešić iz organizacije Mobile Info Team u Solunu. Ova organizacija uz pomoć volontera intervjuira izbjeglice i dokumentira ilegalne deportacije. “Uvečer ih tjeraju da idu na rijeku. Izbjeglice su nam rekle da ih tamo dočekuju maskirani muškarci koji su ih stavljaju u čamce i prisiljavaju da se vrate na drugu stranu.”
U izvještaju Border Violence Monitoring Networks za decembar još jedne organizacije koja se duž Balkanske rute bavi problemom ilegalnog vraćanja izbjeglica poznatima kao „push backovi” dokumentovan je jedan incident iz novembra 2019. Dva Marokanca starosne dobi od 25 i 26 godina ispričala su da su sa još jednom osobom prešli rijeku. Grčke vlasti su uhvatile jednog od njih, zavezali mu ruke i noge plastičnim kablom i bacili ga natrag u Maricu. „Ne znam je li živ ili ne”, ispričao je preživjeli Marokanac iz grupe. On i njegov pratitelj su nakon tog incidenta vraćeni nazad u Tursku. DW je tražila razgovor s predstavnikom grčke policije, konfrontirajući ga pismeno s ovim slučajem. On se o tome, međutim, nije želio izjasniti.
Selma Mešić traži nezavisnu istragu ovakvih slučajeva. Izjave po kojima izbjeglice izmišljaju ovakve priče ona ne smatra vjerodostojnima. „Mnoge nezavisne organizacije i institucije EU-a skupile su mnoštvo podataka na temu ilegalnog useljavanja iz kojih zaključuju da je riječ o svjedočenjima kojima se može vjerovati. Ljudi iz različitih zemalja u različitim vremenskim intervalima su izvještavali o sličnim događanjima. „Sistematika postupanja prema izbjeglicama i migrantima se u svim tim pričama podudara. Nije vjerojatno da toliko različitih ljudi izvještava o događanjima koja se uklapaju u cijelu shemu”, zaključuje Selma Mešić.
(TBT, DW)
