Šta
muslimani Bosne i Hercegovine očekuju od Papine posjete našoj zemlji
Piše Džemaludin
Latić, thebosniatimes.ba
Ne treba
gajiti nikakve iluzije: posjeta pape Franje našoj zemlji u biti je važan politički, a ne samo vjerski događaj. Za
zemlje Zapada koje su jē priznale kao nezavisnu i suverenu
državu, Bosna i Hercegovina je i dalje „maybe država“, moguća država u punom smislu te riječi; Zapad ne zna šta bi sa njom –
zbog relativne većine muslimana u njoj, s jedne strane, i zbog „velike granice“
koja puca preko naše zemlje, gdje se premrežavaju interesi EU, SAD, Vatikana,
Turske i Rusije, s druge strane. Zvanično, zemlje Zapada ne vode kršćansku/hrišćansku, vjersku politiku, ali one nikada ne odustaju od interesa kršćanstva/hrišćanstva (Ali Mazrui). Prema tome, kao muslimani Evrope, ne možemo a da sa
najvećom pažnjom ne pratimo šta nam to donosi Papa. Kao „Svijet u malom,“ Bosna
i Hercegovina sa svoja dva miliona muslimana ima posebnu, specifičnu težinu za,
uvjetno rečeno, muslimanski Istok i kršćanski Zapad. U vrijeme kada su odnosi
između ta dva svijeta zategnuti kao možda nikada u posljednjih pedeset godina,
Papina posjeta našoj zemlji mogla bi – i nadamo se da hoće – koliko-toliko
relaksirati te odnose. Ili će ih još više zategnuti?
Papina
posjeta je samo nastavak „djelovanja“ Drugog vatikanskoga koncila (održanog u
Rimu od 1962. do 1965.g.). Evo kako je o tome koncilu pisao jedan od vodećih
katoličkih teologa u Hrvata Tomislav Šagi-Bunić (1923.-1999.) u svojoj poznatoj
knjizi eseja Ali drugog puta nema (Zagreb,
Kršćanska sadašnjost, II.izd., 1986.). Ovaj katolički mislilac se slaže s
konstatacijom da je to bio „najveći od svih koncila“ kojim je načinjen „zaokret
veći nego ikad u crkvenoj povijesti“ – zato
što je to biokoncil koji je najavio djelovanje Crkve u narednom, trećem
mileniju. „Prva dva tisućljeća,“ zapisao je ovaj teolog, “Crkva je sebe
unutrašnje učvršćivala, a prema vani – prema svijetu i prema svemu što se pod
taj pojam može staviti – nastupala je sa svojevrsnom rezerviranošću,
suzdržanošću, pa i strahom, čuvajući se i braneći… Kroz dvije tisuće godina
borila se Crkva za pojedinca, sada treba da poduzme borbu za svijet i za sva
njegova dobra kao takva! …Sada Duh koji govori kroz Crkvu sabranu na Koncilu
naređuje da se poduzme ovaj grandiozan zadatak: staviti sebe u službu spasenja
svijeta kao cjeline i svih njegovih dobara, snagom Otkupljenja koje nosi u sebi“
(18. i d.).
U prošlom
stoljeću Crkva je najveći izazov imala u „masovnoj ateizaciji“; ovo stoljeće
futurolozi navješćuju kao stoljeće vjere. Mnogo prije njih to je učinio Drugi
vatikanski koncil koji se, u posebnim izjavama, obratio čitavom svijetu,
njegovim „cjelinama“, gdje je, uz jevrejsku, budističku i hinduističku, svrstana
i ona islamska/muslimanska cjelina. Savremeni svijet više nije „jedan i
jedinstven“; nikakvu „krivu nauku“ više nije moguće izolirati niti (efikasno)
osuđivati; „danas i nije tako velika opasnost za duše koja dolazi iznutra, od
samih nekih kršćana koji bi i dalje htjeli ostati kršćani, već ta opasnost
dolazi izvana, iz svijeta koji više nije
ili još nije kršćanski“ (18.). Za razliku od svih
dotadašnjih 20 odbrambenih koncila, Drugi vatikanski koncil se, dakle,
obraća „svemu čovječanstvu“; on „otvara
diskusiju“ sa Drugim; on je „koncil dijaloga“,koncil „brige za čovjeka i oko
čovjeka.“
Svoje
otvaranje prema drugim religijama, svoj aggiornamento, Drugi vatikanski koncil – kao i docibilfilii Tomislav Šagi-Bunić – postavio je nekako na paternalističkoj osnovi. (Pogledajmo,
npr., ove Šagi-Bunićeve rečenice: “A ipak tih zaista ljudskih vrednota ima,
dapače u nekim religijama, npr. u islamskoj religiji, i ne može se reći da je
Bog sve te narode ostavio posve bez svoje pomoći i svoje milosti. Sve ono pozitivno
što se u različitim kulturnim i religioznim krugovima čovječanstva nalazi i
djeluje treba držati pripravom za Evanđelje“, 265.). Drugi su usputni, slučajni
sudionici ljudske povijesti?… Ili temporalni, sa ograničenim trajanjem u njoj?
Iako bi oni koje su zmije ujedale pa se i guštera boje mogli donositi i ovakve
zaključke, to nigdje nije rečeno u dokumentima ovog najvećeg kršćanskog
događaja u XX.st., niti se to njima implicira. To doista nije ona
srednjovjekovna Crkva! Danas je to otvorena Crkva, koja se kritički odnosi čak i
prema nekim intervalima svoje povijesti (prisjetimo se samo da je 1992.g.,
petsto godina nakon eksterminacije muslimana i jevreja iz Španije, zatražila
oprost i od jednih i od drugih za zločine koje je na njima počinio njezin Sveti
Oficio ili Rimska Inkvizicija!).
U Izjavi o
odnosima Crkve prema nekršćanskim religijama nazvanoj Nostra aetate Jevreji su označeni kao „Crkvi najbliža religiozna
grupa“, kao „nosioci starozavjetne objavljene
religije koji nisu povjerovali u dolazak
obećanog Spasitelja u Isusu Kristu“, a progoni i mržnja prema njima „u nedavnoj
prošlosti“ ne mogu se – piše Šagi-Bunić – opravdati „evanđeoskom poviješću.“ A o
islamu i muslimanima ovaj koncil se očitovao ne samo u Nostra aetate nego i u svome glavnom dokumentu, konstituciji o
Crkvi pod naslovom Lumen gentium (čl.
16.). Onaj dio Nostra aetate (3.paragraf)
u kome se govori o nama, muslimanima, toliko je značajan da ga vrijedi citirati
u cijelosti: “Crkva s poštovanjem gleda također na muslimane, koji se klanjaju
jednome Bogu, živome i subzistentnome, milosrdnom i svemogućem, Stvoritelju
neba i Zemlje, koji je ljudima govorio, čijim se tajnim odlukama cijelom dušom
nastoje podložiti, kao što se Bogu podložio Abraham, na koga se islamska vjera
rado poziva. Isusa, koga doduše ne priznaju Bogom, ipak časte kao proroka, i
poštuju njegovu djevičansku majku Mariju, koju kadikad također pobožno
prizivaju. Povrh toga iščekuju Sudnji dan, kad će Bog sve ljude uskrisiti i
platiti im po djelima. Zato oni cijene ćudoredni život, te Boga poštuju
ponajviše molitvom, milostinjom i postom. Ako su tokom stoljeća između kršćana
i muslimana nastali ne mali razdori i neprijateljstva, Sveti Sabor sve potiče
da zaborave na ono što je bilo, pa da se trude kako bi se iskreno međusobno
razumjeli, te kako bi zajednički štitili i promicali za sve ljude socijalnu
pravdu, ćudoredna dobra, mir i slobodu.“
Šagi-Bunić
se ovako osvrće na takoncilska očitovanja o muslimanima: “Na to bi morali
postati posebno pozorni katolici u našoj zemlji (vjerovatno misli na ondašnju
Jugoslaviju – Dž.L.). Imamo među nama veliku skupinu muslimana koji su nam po
krvi braća i govore istim našim hrvatskim jezikom. A dosad nije učinjeno tako
reći ništa u smjeru otvaranja dijaloga u religioznim pitanjima između katolika
i muslimana“ (267.).
Mi ne znamo
kako je moguće voditi dijalog „u religioznim pitanjima“ između bilo koje dvije
ili više religioznih „cjelina“, pa i između katolika i muslimana kada je sâm Koncil insistirao na tome da otvaranje dijaloga sa
nekršćanima ne znači nikakav sinkretizam religijskih istina. Isto bi rekao i
Kur'an (Bog samo islam pripoznaje kao
Svoju vjeru, 3,19). Ono po čemu se muslimani razlikuju od nauka Drugog
vatikanskoga koncila jeste sljedeće: iako vjeruju u Aposlutnu Istinu, kao,
uostalom, i kršćani, muslimani ne tvrde da su oni jedini vlasnici Istine. Kur'an kaže: O, dobitnici Objave, dođite da se okupimo oko Zajedničke Riječi! (3,64)“. „Zajednička riječ“ – zar nam ta
kur'anska kovanica (kelimetunsewā‘unbejnenā we bejnekum) ne poručuje da na kršćane i jevreje
gledamo kao na nosioce Istine, bar u
njezinoj osnovi? Muslimani su od početka
islama i u njegovom temelju ekumenski raspoloženi prema svima koji vjeruju u
jednoga Boga, Njegove Objave i vjerovjesnike te u nagradu za dobročinstvo i
kaznu za zlodjelo na Sudnjem danu, što implicira spomenuti, ali i neki drugi
ajeti. Kur'an je, čak, među svim „dobitnicima Objave“ izdvojio kršćane/hrišćane, učinivši ih saveznicima islama i muslimana: I ti ćeš vidjeti da su muslimanima po prijateljstvu najbliži oni
(kršćani/hrišćani) koji podupiru Isaov Indžil / Evanđelje (5,82). Katolička crkva, međutim, zagovara ekumenizam samo među kršćanskim „cjelinama“, a u politici prema „istočnom kršćanstvu“
zagovara „disanje na oba plućna krila.“ Hm, gdje su tu muslimani?
U
budućnosti, očekujemo da Vatikan iziđe iz užih okvira ekumenskog pokreta i da
se – na isti način kao i prema kršćanima nekatolicima – otvori i prema islamu i
muslimanima (kao i judaizmu i jevrejima, ukoliko to oni budu željeli). Ali, to
je iluzija: nejma dijaloga „u religioznim pitanjima“, pa tim prije moramo
razgovarati o političkim pitanjima i moramo zajedničke probleme
rješavati i kao vjernici, muslimani i kršćani. Na primjer, pitanje naših
identiteta na evropskom tlu i u evropskoj povijesti. Očekujemo od pape Franje
da nas, autohtone evropske muslimane,
kada se bude obraćao narodima koji
žive u ovoj zemlji, naziva Bošnjacima, a naš jezik – bosanskim jezikom. Pokojni
Tomislav Šagi-Bunić nije bio u ekumenskom duhu kada je naš jezik imenovao
hrvatskim jezikom. Takvo označavanje – kao i uvijek kada se raspravlja o jeziku
i jezičkoj politici! – nosi najdalekosežnije političke implikacije, o kojima
ovdje, zbog i radi dobre volje, nećemo pokretati diskusiju. Voljeli bismo da
papa Franjo u svome govoru koga će održati na Koševskom stadionu „Asim
Ferhatović Hase“ podrazumijeva da su Bošnjaci posljednji narod na evropskom tlu
– slijedom teških političkih prilika, da se razumijemo! –koji je postao nacija!
Očekujemo od njega – kao čovjeka koji nosi poruku mira i slobode za sve narode,
poruku iz Nostra aetate –da spomene genocid koga su na muslimanima – Bošnjacima –
evropskim muslimanima -muslimanskim Evropljanima počinile hrišćanske velikosrpske
vojnopolicijske formacije u periodu 1992.-1995.g., i to na temelju sudskih
odluka (presudā dva međunarodna suda u Hagu, nekoliko pokrajinskih sudova u
Njemačkoj i više domaćih presuda). I to genocid koji je počinjen u čitavoj Bosni i Hercegovini, a ne samo u
Srebrenici, kao što uporno dokazuju bh. historici S. Čekić, M. Tokača i dr.!
Očekujemo od njega da osudi udruženi
zločinački poduhvat (J. Prlić i ostali) koga su katolici iz Bosne i
Hercegovine i Republike Hrvatske počinili na bh. muslimanima vođeni
Tuđman-Bobanovom politikom – kao što su bošnjački vjerski i politički predstavnici
osudili zločine koje su u istom periodu počinile muslimanske bošnjačke
vojnopolicijske formacije i vjerski esktremisti na bh. katolicima. Očekujemo od
njega da ode u Srebrenicu i pokloni se pred žrtvama najtežega genocida
počinjenog na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata – zato što i Vatikan ima
svoj dio odgovornosti za ovaj genocid u Evropi! Očekujemo od njega da odbaci
teze recentnih centara moći sa kršćanskog Zapada po kojima su Bošnjaci
„islamski teroristi“ koji predstavljaju opasnost po Evropu pa im se, prema
tome, ne smije dozvoliti da žive u sređenoj državi. Očekujemo od njega da
odbaci tezu istih centara moći po kojoj je islam „neprijatelj No. 1“ za Zapad
nakon kolapsa komunizma i hladnoratovskog razdoblja. Očekujemo od njega da
Bosnu i Hercegovinu podrži kao normalnu državu u kojoj je sasvim moguće
implementirati međunarodno pravo jednako kao i u svim državama Zapada, a ne da
našu državu tretira kao „bolesnika na Balkanu.“ S tim u vezi, očekujemo od
njega, kao najvećeg moralnog autoriteta na Zapadu, u njegovoj iskrenoj brizi
„za čovjeka i oko čovjeka“, da od domaćih predstavnika vlasti, a naročito od
političkih moćnika Zapada koji je našoj zemlji nametnuo Dejtonski mirovni
sporazum, tu „rasističku svinjariju“ kako ga je ispravno nazvao bh. pisac
Dževad Karahasan, zahtijeva da se u našoj zemlji, u demokratskoj proceduri,
donese novi, demokratski ustav na temelju međunarodnoga prava i sa istim
standardima koji važe za sve demokratske zemlje svijeta koga općenito nazivamo
Zapadom. Očekujemo od njega da od političkih vladara u Bosni i Hercegovini
zahtijeva da Država vrati imovinu svim vjerskim zajednicama koju su im oteli
sve tri jugoslavenska režima. Očekujemo od njega da odbaci ideju o Hrvatskoj
kao „predziđu kršćanstva“ (cristianis
ante murales) koja, u svojim različitim aspektima, čak i danas, generira
sukobe između muslimana i katolika u ovom dijelu Evrope – kao što je tu ideju i
praksu, u vrijeme Bobanovog divljanja, odbacivao neprežaljeni kardinal
hrvatskog naroda i najiskreniji prijatelj Bosne i Hercegovine i njezinih
muslimana Franjo Kuharić (počivao u miru). Očekujemo od njega da povrati
višestoljetni osjećaj bratstva i prijateljstva između hrvatskog i bošnjačkog
naroda koji, sve do stolovanja predsjednika Tuđmana i Mate Bobana, nisu imali
težih loših historijskih sjećanja i koji i danas – nakon što se prolila nedužna
krv njihove djece! – imaju duhovnomoralnog potencijala da žive zajedno, a ne u
tuđmanovskoj „konsocijaciji“! – ni protiv koga, a za dobro svih. (Prije dvije
godine, u anketi jednog popularnog hrvatskog magazina, na pitanje koga biste od
nehrvata poželjeli za svoga susjeda, 70% Hrvata je zaokružilo Bošnjake.) Očekujemo
od njega da na Bošnjake ne gleda kao na „vjersku
skupinu“ (F. Mitteran), već da u njima gleda narod sa raskošnom i autentičnom
kulturom koja ga – u ovim sumornim vremenima kada nad njima još visi sjenka
mogućeg novoga genocida i konačnog nestanka sa evropskog tla! – svjedoči o
njegovoj moći da bude i državotvoran narod. Očekujemo od njega da nedvosmisleno
osudi „pravoslavno-katoličku“ (srpsko-hrvatsku) secesionističku koaliciju koja
radi na uništenju države Bosne i Hercegovine, a time i bošnjačkog naroda na
čitavom Balkanskom poluotoku. Očekujemo od njega da se ovdje, u Sarajevu, jasno
založi za to da budući ustav Evropske unije bude kršćansko (hrišćansko)-islamsko-jevrejski
ustav, budući da Evropa nije Kristendom već
dom svetriju monoteističkih vjera i naroda koji su to što nazivamo Evropom
gradili, i danas grade, i gradit će u budućnosti. Inšallah!
The Bosnia
Times