Za sada je očigledno da je u tom činu agresije najednom Amerika ostala usamljena, ima podršku samo Izraela, pa se nameće utisak da je ubistvo generala onaj poslovični „korak više” poslije kojeg ništa više nije isto. Predsjednik Donald Trump je načinio taj „korak više” čija bi politička žrtva na kraju mogao biti i on sam.
To je presedan sa nesagledivim posljedicama. U svijetu je postojala nepisana konvencija da države ne ubijaju visoke vojne zvaničnike i državne funkcionere izvan bojnog polja i rata. Ta konvencija više očigledno ne važi i sada svaki general i državni funkcioner bilo gdje u svijetu može biti meta državnog terorizma, što je po definiciji i ubistvo generala Sulejmanija.
IRAN NEĆE ŽURITI
Sada je naravno najvažnije šta će dalje biti, kako će se razvijati situacija na Bliskom istoku. Kao i uvijek veoma je teško pouzdano predvidjeti budućnost, ali sudeći prema historijskom iskustvu, i to ne tako davnom, moguće je ukazati na ono čime raspolažu akteri bliskoistočne krize.
Najveći dio strahova i zabrinutosti ide ka bojazni da bi sve moglo dovesti do novog, trećeg svjetskog rata, jer Bliski istok ima kapacitet da u ratni vihor usisa sve svjetske sile. Rat je naravno uvijek moguć, ali, u postojećim okolnostima, svjetski ratni sukob zbog Bliskog istoka je malo vjerovatan.
Iran je ubistvo generala Sulejmanija ocijenio kao američku objavu rata i svoje odgovore Americi je definisao u tom svjetlu, ocijenivši da je Washington napravio veliku stratešku grešku. U Teheranu je podignuta crvena državna zastava koja znači da je ta zemlja u ratu.
Drugim riječima, Iran je već doneo odluku i definisao svoje korake. Ali, Iran neće žuriti sa svojim odgovorima jer će, kako je i najavljeno, taj rat trajati tokom godina koje dolaze. Iran pripada kulturi nezaborava i ne žuri, ali odustati neće. Iran ne zaboravlja i to će odrediti buduće odnose u regionu.
Po svemu sudeći prvi prostor na kojem će Iran uzvratiti bit će Irak. Prvi cilj Irana je da preko svog utjecaja u toj zemlji protjera Amerikance iz Iraka, što bi bila suštinska strateška promjena na Bliskom istoku. Jer, ako odu iz Iraka, Amerikanci moraju napustiti i sjeveroistok Sirije.
Istovremeno, Iran je razvio veliku i ozbiljnu mrežu utjecaja i u nekim drugim zemljama, prije svega u Siriji, Libanu i Jemenu, odakle bi Amerikanci takođe morali otići. Uz to, Oman, iako nije dio aktuelnih sukoba, na strani je Irana. Kako izgleda, Iran nije zainteresiran za direktni veliki ratni sukob, jer ima na raspolaganju već postojeće instrumente utjecaja, kao i kontrolu plovidbe Perzijskim zalivom koji je jedan od ključnih pravaca za svjetsko tržište nafte.
Posebno je zanimljivo kako će se ponašati druge zemlje na Bliskom istoku u kojima Iran nema svoju mrežu utjecaja. Ubistvo Sulejmanija je poruka i njima. U najdelikatnijem položaju je Saudijska Arabija u kojoj su smješteni i američki vojnici i koja je, barem zvanično, među glavnim američkim saveznicima.
U takvom statusu Saudijska Arabija može biti legitiman vojni cilj Irana. Istovremeno, njen najveći vanjskotrgovinski partner je Kina, koja je i najveći kupac iranske nafte i sve prisutnija na širem Bliskom istoku a sve otvorenije istupa protiv američke politike. Bit će zanimljivo pitanje naftnih polja na sjeveroistoku Sirije koja sada nelegalno kontroliraju Amerikanci.
Naime, Kina je od sirijske vlade kupila koncesije za ta naftna polja pa prema tome Amerikanci su okupirali kinesku imovinu. Sve to može imati posljedice i za Saudijsku Arabiju. Teško je vidjeti kako se ta zemlja može izvući iz tog začaranog kruga, ali je već sada izvjesno da bi Saudijska Arabija na kraju mogla biti jedna od većih žrtava aktuelne američke politike na Bliskom istoku.
Naravno, najvažnije je ipak kako će se dalje ponašati Amerika jer ona, kao što je pokazala, i dalje ima veliki kapacitet destrukcije, mada je u političkom slabljenju. Iako je zvanično akciju ubistva generala Sulejmanija naredio i odobrio lično predsjednik Donald Trump, utisak je da vrh Amerike nema jasan plan šta dalje i koji je cilj ubistva.
Zanimljivo je da je prije izvesnog vremena u Izraelu objavljeno da Izrael i Amerika imaju plan da se nešto ozbiljno desi u ratnim planovima protiv Irana, što bi moglo sugerirati da je ubistvo ranije planirano. Hroničari su to razumjeli kao izraelski plan a ne baš američki i tvrdili su da iza svega stoji premijer Benjamin Netanjahu koji u ratu protiv Irana vidi mogućnost da ostane na vlasti i izbjegne zatvorsku kaznu zbog optužbi za korupciju.
NEMA POVRATKA NAZAD
Možda je to tačno, ali sada je stvar drugačija, jer iza ubistva i plana, ako je postojao, stoji lično predsjednik Amerike. Otežavajuća okolnost za Ameriku je što je u ovom slučaju ostala sama, jedino ima podršku izraelskog premijera Netanjahua.
A Amerika, ma kako bila moćna i velika, gubi sigurnost kada je usamljena. Veliki broj hroničara vjeruje da je predsjednik Trump prihvatio da naredi ubistvo kako bi udovoljio svojim neprijateljima u Americi, „ratnoj partiji vojno-industrijskog kompleksa” i paradržavnoj infrastrukturi poznatoj kao „duboka država” i tako ublaži pritiske za njegovom smjenom, opozivom.
Vjeruje se, naime, da Trump procjenjuje da prihvatanjem agresivne politike može na narednim predsjedničkim izborima privući i glasače tog dijela političkog spektra Amerike. Moglo bi se, međutim, desiti da je to pogrešna procjena. Prihvatanjem politike svojih protivnika Trump ne može da promijeni njihovu politiku, a istovremeno gubi svoje glasače. Jer Trumpa su izabrali građani koji su protiv ratnih avantura, i on im je obećao da će okončati beskonačne ratove Amerike po svijetu.
Naravno, Trump može i promijeniti politiku i ponovo govori o miru, ali to ne može promijeniti već stvorenu realnost. Ubistvo generala Sulejmanija i njegove posljedice bi Trumpa čak mogle koštati i drugog predsjedničkog mandata.
A ako i bude izabran to neće imati bilo kakvog značaja jer se njegova kapitulacija pred onima protiv kojih se borio i zbog čega je dobio i prvi mandat već desila. I tu nema povratka. Utoliko prije što izgleda da u Washingtonu ne postoji jasan plan, kao ni odlučnost i povjerenje u donesene odluke. To se pokušava prikriti agresivnom medijskom propagandom u kojoj i sam predsjednik Trump izgleda kao dijete koje se pravda pošto je uhvaćeno sa „rukama u pekmezu”.
I, kao i obično, šalju se dodatne vojne snage. Ovoga puta oko 4.000 vojnika, mahom u Kuvajt. Amerika bi tako na Bliskom istoku ukupno imala oko 15.000 vojnika, od kojih 10.000 u američkoj bazi u Kataru. Ironija je da je predsjednik Trump obećao povlačenje američkih vojnih snaga i odustajanje od uplitanja na Bliskom istoku, a sada se dešava potpuno suprotno.
I šta dalje? Amerika zasad prijeti i Iranu i Amerikancima. Amerikancima se poručuje da bi Iran mogao izvesti terorističke napade u Americi, pa su i mnogi gradovi praktično uveli vanredno stanje. Drugim riječima, i obični Amerikanci trpe posljedice ubistva na aerodromu u Bagdadu. Malo je, međutim, vjerovatno da će se Iran odlučiti za takve napade u samoj Americi.
Prije svega Iran nema kapacitet za takve akcije a istovremeno Teheran je zainteresiran za bliskoistočni region i protjerivanje Amerikanaca sa tog prostora, a ne za Ameriku. Postoji, međutim, opasnost da američka „duboka država” sama izvede nekoliko terorističkih napada u samoj Americi ili negdje na Zapadu, što je već i činila, pa da onda Washington za to optuži Iran i to uzme kao opravdanje za raketiranje ciljeva u Iranu.
AMERIKA NE RATUJE SAMA
Predsjednik Trump je već govorio o 52 cilja u Iranu. Zanimljivo je da je o tim ciljevima i istom njihovom broju odavno govorio i izraelski premijer. Govori se i o nekim napadima na Tel Aviv u Izraelu, ali to su sporedne stvari, Iran u ratu protiv Amerike ima strateške ciljeve, a to je protjerivanje Amerikanaca iz cijelog regiona.
To će biti dugotrajan rat, duži od svih dosadašnjih, ali Iran neće odustajati, to je gotovo sigurno. U međuvremenu između raketiranja predsjednik Trump će preko posrednika pokušati da pregovara sa Iranom. Vjerovatni posrednik bi mogla biti Turska. Mnogi sugeriraju da bi to mogao biti Oman kao zemlja bliska Iranu, ali po svemu sudeći to nije vjerovatno. Ako je suditi prema raspoloženju Irana takvi posrednički pregovori za sada nisu realna opcija.
U svijetu je primjetna zabrinutost da bi aktuelna kriza mogla uvući i druge velike sile, što bi onda iransko-američkom sukobu dalo potpuno drugu dimenziju. To je realna zabrinutost, ali druge velike sile, Rusija i Kina, i donekle i Indija, su već upletene u bliskoistočnu dramu. Upravo je ta njihova upletenost i razlog američke agresivnosti. Iran je saveznik i Rusije, sa kojom ima i međudržavne odbrambene ugovore, i Kine, Indije, i na kraju Turske.
Pada u oči da u toj velikoj igri uopće nema Evrope, tačnije Evropske unije (EU). Ona u velikim svjetskim igrama više uopće nije bitna. Vjerovatnije je da će iranski saveznici drugim, neratnim instrumentima, iskoristiti novonastalu situaciju za podršku svojim interesima u Iraku i Siriji. U Siriji bi aktuelna situacija mogla biti iskorištena za operaciju čišćenja pokrajine Idlib, na turskoj granici, koja je jedini preostali džep islamističkih boraca.
Ali, generalno, barem u ovoj fazi, pravi ratni sukob Amerike i Irana koji bi u rat uvukao i druge velike sile je malo vjerovatan. Vjerovatnije su pojedinačne odmazde na objema stranama, raketiranja pojedinačnih ciljeva, ali direktan sukob je daleko.
Prvo, Amerika nema dovoljno snaga za pravi ratni sukob, a nema ni podršku dovoljnog broja saveznika, i Washington nikada ne ide u rat sam. Istovremeno, takav sukob nije u interesu ni Irana ni njegovih saveznika. Predstoji višegodišnji period napetosti i čarki, sa ljudskim žrtvama, naravno, ali ne i pravi rat. Mada, historijsko iskustvo upozorava da se ratovi ponekad i omaknu.
Na duži – možda i ne tako duži – rok je vjerovatnije da će se Amerika vojnički ipak povući iz većeg dijela Bliskog istoka. Iz Iraka će biti primorana otići, kao i iz Sirije i preostat će joj jedino prisustvo u Saudijskoj Arabiji i donekle u Kataru.
Gubitnik bi na kraju mogla biti Amerika a stotine hiljada poginulih i razbijenih života će nestati iz novinskih izvještaja. Aktuelna kriza na Bliskom istoku će, kako izgleda, uspostaviti novi poredak ne samo u regionu, nego i znatno šire. U Aziji, Sjevernoj Africi i, što je najvažnije, u Evropi. Jedno ubistvo bi moglo promijeniti svijet.
(TBT, Novi standard)
