Piše: Rainer Herman, thebosniatimes.ba
Opravdanje raspoređivanja trupa u Libiji činjenicom da su u pitanju interesi Ankare u toj sjevernoafričkoj zemlji, govori o povećanom samopouzdanju Turske pod njenim predsjednikom Recepom Tayipom Erdoganom.
Jasno je sljedeće: Turska sada Libiju vidi kao dio svog dvorišta i za razliku od Evrope koja je u ulozi publike, spremna je vojno podržati svoje interese.
Zakon, koji je turski parlament odobrio u četvrtak, ne odnosi se samo na Libiju. Jer zakon kaže da sukob u Libiji ugrožava turske interese širom Sjeverne Afrike i Sredozemlja. Turska, zemlja brzog razvija, želi stati među najjače igrače.
Nejasni ciljevi
Od sada pa u narednih godinu dana, predsjednik Erdogan može po sopstvenom nahođenju slati vojnike i oružje u Libiju. Politički ciljevi vojne intervencije ostaju nejasni. Jasno je samo da Erdogan želi spasiti libijsku vladu premijera Fayeza Al Sarraja. U zamjenu za vojnu pomoć, Sarraj podržava tursku koja tvrdi da ima pravo na dio kopna u Sredozemlju, u kojem se pretpostavljaju velika ležišta prirodnog gasa. Bez podrške Sarraja Erdogan se time ne bi mogao zanositi.
Erdogan ne osporava da se avanturom u Libiji Turska dodatno izolira. Naprotiv, on se bori još odlučnije. Turska nema podršku nijedne druge mediteranske zemlje: bespomoćni arapski svijet optužuje Tursku za kršenje međunarodnog prava. Kao i uvijek, Evropa je zabrinuta zbog dešavanja. A opozicija u Turskoj koja je u prošlosti pouzdano podržavala „prekogranične operacije”, ovaj put žestoko protestira protiv intervencije u Libiji.
Uprkos tome, Erdogan nepokolebljivo vodi svoju politiku prema Libiji. Jer slabost, dijelom čak i implozija arapskog svijeta – njemu ide na ruku, baš kao i preokupiranost Evropom samom sobom. To samo još više nadahnjuje neo-osmanske fantazije turskog rukovodstva. Uostalom, Libija je pripadala Osmanskom carstvu do 1912. godine, kao i grčki arhipelag Dodekanez. To bi – ukoliko bi pomorski sporazum između Libije i Turske postao stvarnost – u budućnosti postalo „tursko more”.
Međutim, opasnosti za Tursku su ogromne. Jer pobunjenički general Khalifa Haftar, koji hoće da postane vojni vladar nad cijelom Libijom, ima snažne saveznike – poput Rusije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Egipta. Oni se ne bi ustručavali Haftaru dati još više oružja i plaćenika. Tada bi se Turska brzo našla pod točkovima u eskalirajućem građanskom ratu u Libiji. I mogla bi zaboraviti interese za koje sada tvrdi da ih brani. A ako bi se potom pokrenuo novi talas izbjeglica iz Libije u Tursku, ona bi mogla postati žrtva sopstvene politike.
(TBT, D.W.)
