Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Nije ovo prvi put da se islamski intelektualci i vjerski autoriteti u Bosni i Hercegovini, baš ni krivi ni dužni, stavljaju na stub srama i(li) proglašavaju za ideologe i vođe terorističkih skupina koje s početka ovog stoljeća niču diljem islamskog svijeta kao gljive poslije kiše. U ovom slučaju riječ je o Jusufu Al Qardawiu, jednom od najeminentnijih savremeni islamskih intelektualaca. Njega je Zlatko Dizdarević u svojim javnim nastupima (intervju u emisiji „Pressing“ kojeg je vodio Amir Zukić, urednik televizije N1; kolumna u hrvatskom „Novom listu“ pod naslovom „Cvijeće zla u hladu šadrvana“) okarakterizirao kao „trenutno vodećeg duhovnog vođu „Muslimanske braće“; čovjeka čija ideologija poziva na »sveti rat« protiv nemuslimana kao i muslimana koji ne slijede spomenuti nauk“.
SLIKE SA TAHRIRA
Dizdarević je ovakav portret Al Qardawia podastro u kontekstu kritike Bisere Turković koja je ovih dana imenovana za ministricu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, a koja se kao bivša ambasadorica susrela sa Al Qardawiem u Dohi.
Informaciju o njihovom susretu objavio je sarajevski portal Žurnal, preuzimajući je sa twittera kao vijest koju je osobno objavio Al Qardawi 1. decembra ove godine.
Ne želim polemizirati sa Dizdarevićem, a ponajmanje ne želim braniti ministricu Turković, već naprosto želim ukazati na nekoliko veoma bitnih momenata za (ne)razumijevanje, kao prvo „islamskog terorizma“, kao drugo „Muslimanske braće“, i kao treće političkog islama uopće. Nema toga eksperta na svijetu koji može definirati „kreatore islamskog terorizma“, a malo je kome jasno i ko više koga ubija i zašto, te koliko iz terora stoje pojedinci, a koliko države.
Kao što se vidi iz priloženog ni sam Dizdarević, kao dugogodišnji novinar, a potom i diplomata, koji je baš kao bosanski ambasador skoro jednu deceniju proveo u Amanu, pojma nema o svemu tome. Ako on, kao takav nije dovoljno upućen u taj problem ili temu, kako je mogao tretirati informaciju o susretu Turkovićke sa Al Aradawiem, a ne zapitati se koji to novinar u Sarajevu prati Twitter glasovitog islamskog učenjaka, e da bi znao šta dotični misli. Naravno, takav novinar u Sarajevu ne postoji, pa ni taj koji je objavio informaciju. Pa bi stoga, to bi moralo biti jasno bar Dizdareviću kao iskusnom novinaru i diplomati, obratio pažnju više na činjenicu što je ta informacija objavljena i ko je „doturio“ informaciju novinaru, nego na samu informaciju. Naravno, da je OSA veoma agilna i da po „službenoj dužnosti“ prati aktivnosti (islamskih) intelektualaca (i) na društvenim mrežama. Novinari imaju pravo objavljivati informacije, pa makar ih dobivali i od obavještajnih službi, kao što bih i sam istu informaciju objavio na svom portalu, ali smatram nedopustivim šikaniranje intelektualaca, posebno zbog neistinitih informacija i krivih navoda i optužbi koje ne stoje uz njega.
Nije istina, ne primjer, da je Al Qardawi duhovni vođa „Muslimanskog bratstva“! Nije istina da je Al Qardawia zagovornik radikalnog islama itd. Njegove „najteže“ fetve u tom smjeru mogu se smatrati, a ja se osobno s njima ne slažem, kada je opravdao kamikaze u borbi protiv izraelske okupacija Palastine i kada je „Hizbullah“ (Božija stranka) proglasio „Hizbuš-šejtan“ (Šejtanska stranka“) zbog njihove vojne podrške režimu sirijskog diktatora Bashara Al Asssada.
Ali, Al Qardawijeva greška nije samo u tome. Njegov grijeh je što je predvodio džummu-namaz na trgu El Tahrir nakon što je svrgnut egipatski diktator Hosni Mubarak. Toj molitvi je prisustvovalo, koliko se sjećam, bar 50-tak miliona ljudi. I to je za mene, kao vjernika, bila jedna od najljepših slika iz islamskog svijet koju su ikada emitirali mediji. Kao što je pogrešno reći da je „Muslimansko bratstvo“ povelo i organiziralo demonstracije protiv diktatora Mubaraka, tako je pogrešno tvrditi da je Al Qardawi uopće pripadnik ili simpatizer te organizacije, a kamo li njen duhovni ideolog. To što je Muhamed Moorsi, kao kandidat „Muslimanskog bratstva“, pobijedio na izborima nakon vala bunta koji je zapljusnuo nekoliko arapskih zemalja, ne znači da „Muslimansko bratstvo“ ima povijesne zasluge za „Arapsko proljeće“, kao ni to da su radikalni klerici, poput Al Qardawia, inspirirali i predvodili taj, u biti, socijalni bunt Arapa.
„MAJSTOR“ I NJEGOVE „ALATKE“
Al Qardawi jest podrža(va)o taj bunt i zbog toga ga je diktator Fattah Al Sisi prognao. Vjerujem, to je nesporno, da je to učinio po nalogu iz Saudijske Arabije. Sama činjenica da je Al Qardawi dobio azil u Kataru, zemlji koja trpi izolaciju od strane Saudijske Arabije i njenih zaljevskih satelita, dovoljno govori „odakle vjetar puše“.
Možda je Al Qardawi danas jednako omrznut od strane iranskog i saudijskog režima, koji su sponzori sektaško-ideološkom sukobu među muslimanima.
Na koncu, Al Qardawi je nekoliko puta boravio u Sarajevu, davao je intervjue za medije i ne znam da je izgovorio nešto što nije u duhu, hajde da i ja kažem, tolerancije i suživota kakav je bar javni diskurs predstavnika bosanskog islama.
Također su islamski intelektualci u Sarajevu preveli nekoliko njegovih vrlo ozbiljnih knjiga među kojima je i knjiga „Halal i haram u islamu“, koja je, koliko znam, nekoliko puta štampana i stoga se može smatrati bestselerom islamske literature.
Ne, nisam pristalica Al Qardawievih fetvi. Čak sam ga i kritizirao da tako olhko, „preko koljena“, „štanca“ fetve, bez da uloži veliki trud i zahmet da ih obrazloži i argumentira. Bez obzira na sve, Al Qardavi je intelektualac koji ima pravo na svoje mišljenje, pa čak ako je i u krivu, i on kao takav zaslužuje zaštitu i pijetet, kao svaki kršćanski, ili sekularni i liberalni intelektualac na Zapadu!
To što je on kao intelektualac izgnan iz svoje zemlje za svaku je osudu. S njim se može polemizirati, ali mu se ne smije bez osnova imputirati najteža moguća krivica da je ideolog i inspirator vjerskog nasilja i terora.
Bisera Turković je vrlo interesantna, da ne kažem „živopisna“ figura u bošnjačkoj politici i Dizdarević, kao svaki drugi sarajevski novinar, ima hrpu materijala za njeno diskreditiranje bez da poseže za neprovjerenim i netačnim navodima o drugim osobama sa kojim se susretala. Ona nije Suada Paravlić, sudijinica Ustavnog suda BiH koja je ovih dana glasala u sporu privatizacije „Feroelektra“ u korist hrvatskih tajkuna, niti je Semiha Borovac, koja je više kao ministrica provela u frizeraju nego u kabinetu, ili kampovima za migrante, ona je vrlo prerfidna i zaista „karijerna“ političarka koja se dobro „potkožila“ tokom svoje diplomatske karijere. Stoga se može reći da je njena diskreditacija na ovakav način najvjerovatnije rezultat vrlo konfuznih odnosa među frakcijama unutar SDA, koje su ovladale državnim institucijama kao „alatkama“ (omiljeni termin „majstora“ Bakira Izetbegovića) kao što je OSA, koju ja zovem „Balijskom udbom“.
Osim što principijelno želim braniti slobodu (islamskih) intelektualaca, ovim reagiranjem na Dizdarevićev tekst prevashodno želim ukazati na zloupotrebu tih „majstorovih alatki“. Nemam niti volju niti potrebu polemizirati sa liberalnim „pahuljicama“ koje me ponekad , eto, podsjete na hladne mećave kada bi u vrijeme komunizma okivale Sarajevo od kojih bi pucalo srce svakom (islamskom) intelektualcu od studeni. Pa, pošto još takve „pahuljice“ provejavaju očito je da Sarajevo još sanja svoja proljeća slobode (mišljenja).
(TBT)