Piše: Nejra Latić Hulusić, thebosniatimes.ba
Po ko zna koji put, Bosnom i Hercegovinom je odjeknula priča o jednom djetetu koje u suzama pred kamerama moli dobre ljude, ni manje ni više – nego za hranu. Priča je rasparala srca ovog blesavog, ali prije svega merhametli naroda. Krupni plan suza na licu lijepe, uplakane curice izmamio je makar dvije marke i iz najtvrđih srca i novčanika. A, onda šok, razočarenje, nevjerica. Opet – što znači nije prvi put da se to dešava, se pokazalo da je priča pomalo udaljena od istine i da je dijete zloupotrijebljeno od strane starateljki, a u svrhu sticanja finansijske koristi. Da pojednostavim, dijete je iskorišteno u svrhu prosjačenja. Nije ni prvo ni posljednje, nažalost.
Kad čovjek vidi suze djeteta na ekranu, prvo osjeti stid, pa ljubav, pa gnjev na one koji su plaćeni da ih štite. Gnjev čovjek osjeti na taj imaginarni pojam države, koja je prema nekom imaginarnom, podrazumijevajućem ugovoru, dužna da te zaštiti od svake pošasti. Taj ugovor čovjek potpiše kad se rodi. Čim se rodiš tamo te upišu da ćeš plaćati porez, a država kaže da će štititi tvoja prava kao ljudskog bića. Konvencija o pravima djeteta, a čiji smo potpisnici kaže da: “niti jedno dijete ne smije biti podvrgnuto proizvoljnom ili nezakonitom miješanju u njegovu privatnost, porodicu, dom ili prepisku, niti nezakonitim napadima na njegovu čast i ugled”. Kada država ovo potpiše mora usaglasiti zakone koji će da “sprečavaju mučenje djece, upotrebu ponižavajućih postupaka i kažnjavanja, zlouporabu i iskorištavanja djece”.
Ne može se sprovedba ovih zakona očekivati od svakoga i ostaviti ljudima da djeluju po svojoj savjesti i nahođenju. Nažalost, imamo znanje o roditeljima koji su šakama ubili svoju djecu. Zašto očekivati od njih da njihovu čast, ugled i privatnost ne iskoriste u svrhu prosjačenja? Za provedbu ovih zakona postoje dobro plaćene socijalne službe, po bar tri nadležna ministarstva i ptice znaju koliko vladinih i nevladinih organizacija. Pa, kako to da svake sedmice, na većini domaćih medija, čitaoci i gledaoci mogu smiriti svoje savjesti vireći u degutantne priloge unesrećenog naroda. Barem jednom sedmično, iz svojih udobnih kauča po zadnjoj skandinavskoj modi, možemo ući u živote onih kojima su šporeti na drva luksuz, a čokoladno mlijeko dženetski napitak. Ako nekome nije dovoljna samo slika zateknute neimaštine da suzama spere savjest što prvo po komšiluku nije provjerio da mu nije ko gladan zaspao, eto i najtužnije violine u montaži da zasvira ispod slike trošne kuće i gladnog djeteta koje sjedi na pragu. Ako ni to nije dovoljno, svake sedmice na skoro svakom komercijalnom kanalu možete vidjeti detalj suze iz nečijeg oka kako se kotrlja u usporenom snimku niz obraz.
Instant katarza
Čist je obraz ovoga čija je suza, ali je vrlo upitne čistoće obraz onih pune programske sheme i portale ovakvim pričama. Nisam jednom svjedočila sceni kada se okupi pola familije oko stola, donese košpice i kokice na sto, mineralnu vodu i motane cigare i čeka neku, nazovi humanu emisiju – pa da se siti isplaču. Ovakav program donosi jednu instant katarzu, pročišćenje gledaocima na dva načina. Prvo, svi ti tužni prilozi te podsjete da imaš krov nad glavom i dvije plate prvog u mjesecu pa te oblije sreća što je tako, a svi tvoji problemi se smanje kao makovo zrno. Drugo, ta suzica koja nam klizne niz obraz dokaz nam je da smo još uvijek ljudi. To je osnova ljudske psihe. Paradoks je da si sretan dok si tužan jer osjećaš empatiju i ponosan si na sebe. Tako se operemo svake odgovornosti za bližnjeg svoga za desetak minuta. Isti je to set hormona koji nam se luči kada gledamo takav prilog kao i kada gledamo turske sapunice. Zato je to uvijek program na samom vrhu gledanosti i čitanosti, tik negdje oko crne hronike.
Nemojte me pogrešno shvatiti, u Bosni i Hercegovini, zemlji administracije, u kojoj za sve ima ministarstvo, a ništa ne radi kako treba, najčešće je jedini način da se neko spasi upravo javna humanitarna akcija. Međutim, za takve akcije postoje provjerena, časna i transparentna udruženja i organizacije obučene i trenirane tako da ne izazovu veću štetu nego korist. Najstrožije se mora sankcionisati zloupotreba ljudske časti i dostojanstva organizovanim medijskim prosjačenjem. Obavezno uvesti najdetaljnije provjere računa i vjerodostojnosti humanitarnih organizacija i drakonske kazne za zloupotrebu. Osim što je detaljno prikazivanje identiteta djeteta, adrese i ostalih ličnih podataka zakonom zabranjeno, ovakvim pričama se teško i trajno narušava dostojanstvo nevinih ljudskog bića.
Uvažavajuću najplemenitiju namjeru medija koji objavljuju ovakve priče, moram kazati da je put do pakla popločan – ne dobrim namjerama, nego vrlo klizavim mermerom. Po njemu se lahko kroči, a još lakše se kliže i pada na potiljak.
Put do raja je jedan gadni makadam. Ako se ide tim putem, ide se sporo. Priča se provjeri na hiljadu adresa. Pita se učiteljica, pita se nadležni centar za socijalni rad, pitaju se verificirane humanitarne organizacije za savjet u postupanju. Čisto da se ne desi odron na makadamu koji će nam, poput priča o ovim lažnim humanitarnim akcijama, ne bi uništiti i trun povjerenja koji je ostao među nama. Pazite da obraz niz koji se kotrlja dječija suza ne bude okaljan zauvijek.
(TBT, Al Jazeera)
