Piše: Kemal Kurspahić, thebosniatimes.ba
Bosanskohercegovački politički i uopće javni dijalog ponajviše podsjeća na staru dobru kafansku tuču. To se pokazuje i ovih dana u najnovijoj aferi s raspadom jedne i formiranjem druge koalicije čija bi krunska misija bila smjena Vlade sarajevskog kantona.
Neposredno uoči objavljivanja odluke da se dvije stranke iz dosadašnje šestočlane koalicije – Savez za bolju budućnost (SBB) Fahrudina Radončića i Demokratske fronta (DF) Željka Komšića – sada udružuju sa Strankom demokratske akcije (SDA) Bakira Izetbegovića odigrana je još jedna bizarna epizoda bosanskohercegovačkog političkog primitivizma.
Povodom nagađanja o tome kako bi lider SBB-a mogao krenuti u rušenje kantonalne vlade ministar privrede u toj vladi u polemici na društvenim mrežama poručio je kako se Radončić o tome pita „koliko i moja rahmetli nana“.
Uslijedio je odgovor u istom tonu i na istom nivou: Radončić je upozorio ministra kako bi „nana lahko mogla politički vaskrsnuti“ i kako on može biti ministar samo toliko dugo koliko to SBB ili DF budu htjeli. Samo koji dan kasnije objavljeno je da te dvije stranke napuštaju partnerstvo s Našom strankom i SDP-om i udružuju se s SDA s kapacitetom i namjerom da, zajedno s ostalim nivoima vlasti, ovladaju i Kantonom Sarajevo.
Bilo bi, naravno, pogrešno – i na neki način politički opravdavajuće za članice nove koalicije – i pomišljati kako je „rahmetli nana“ imala odlučujuću ulogu u raspadu jedne i sklapanju nove koalicije. Bitka za Kanton Sarajevo ima dublje i domaće i međunarodne dimenzije.
Sadašnja kantonalna Vlada od početka je bila meta prije svega višedecenijski vladajuće u kantonu SDA.
Ključna dimenzija te žudnje za vlašću u Kantonu su kantonalni budžet i vlast nad javnim preduzećima u kojima stranke na vlasti udomljuju hiljade rodbinski i partijski najbližih i tako formiraju, održavaju i šire mrežu lojalista.
Najava smjene kantonalne vlade dobila je i širok međunarodni odjek.
Vlada Sarajevskog kantona je, naime, u prošlih godinu dana u svjetskim centrima i analizama isticana kao primjer kako se na Balkanu – i u Bosni i Hercegovini – može i drugačije. Kako su, s gubljenjem privilegija vlasti, SDA i njeni sateliti pojačavali pritisak na kantonalnu vladu njen rad privukao je pažnju I podršku međunarodnih partnera.
Tako je, u saopštenju s nedavnog sastanka u Sarajevu, Savjet za implementaciju mira “zapazio i neke pozitivne promjene u Bosni i Hercegovini kao što su nastojanja Vlade Sarajevskog kantona da unaprijedi transparentnost svog rada i službi i pozdravio je njen fokus na poboljšanje života građana u ovom kantonu. Dalje, Savjet je ukazao priznanje vlastima Sarajevskog kantona što su osigurale mirno okruženje za Paradu ponosa kao izraz tolerancije i podrške ljudskim pravima”.
Američki specijalni predstavnik za Zapadni Balkan Metju (Matthew) Palmer je u oktobarskom saslušanju u Senatu rekao kako vide vodstvo i na entitetskom i na državnom nivou kao razočaravajuće, parohijalno, nacionalističko, i nespremno na rizike, čineći nedovoljno da pomogne običnim građanima. “Dok se pojavljuje nova generacija političkih vođa na kantonalnim i općinskim nivoima, posebno u Sarajevskom kantonu, ima razloga za nadu”.
On se i početkom decembra u posjeti Sarajevu sastao s poslanicima Skupštine kantona Sarajevo i izrazio podršku sadašnjoj kantonalnoj Vladi i nadu da će ona nastaviti “vrlo dobar rad”.
Riješenost nove vladajuće koalicije u Sarajevskom kantonu da smijeni Vladu potakla je i raspravu o tome da li se – i kako – strani diplomati miješaju u taj proces. Doskorašnji blizak Radončićev saradnik podnio je i ostavku na dužnost u rukovodstvu stranke zbog neslaganja sa rušenjem Vlade i rekao je kako su ga ambasadori zapadnih zemalja upozorili protiv tog čina.
Rasprava o tome da li se ambasadori zaista miješaju u stvari koje su dio suvereniteta domaćih institucija, od Radončićeve izjave kako lično poznaje američkog ambasadora i čvrsto vjeruje da se takvo šta nije dogodilo do Izetbegovićevog pozivanja na “jasan stav američke ambasade da se u taj proces neće miješati” – uz kao usputnu opasku “mada sam čuo da su imali simpatija za ovaj saziv” – iza te prividne ravnodušnosti pokazuje kolika je opsjednutost privilegijama vlasti da se u to ime rizikuju i žrtvuju i najvitalnija međunarodna partnerstva.
Vođe nove koalicije u pravu su kad kažu kako se stranci neće miješati u raspored snaga na domaćoj sceni, oni to – uostalom – i sami naglašavaju, ali njihova najslužbenija podrška, u saopštenjima i izjavama najpozvanijih Zapadnih partnera ne ostavljaju prostora za relativizaciju njihovog odnosa prema kantonalnoj Vladi u vidu potcjenjivačke izjave bošnjačkog političkog vođe kako je “čuo da su imali simpatija za ovaj saziv”.
Ako su, naime, “euroatlantske integracije” vitalni interes Bosne i Hercegovine, na tom putu nema drugih partnera od zapadnih zemalja a njihovi najviši predstavnici su pokazali kako bi, ipak, radije sarađivali s onima koji pokazuju namjeru da se obračunavaju s korupcijom nego s onima koji su moć i bogatstva stekli na korupciji.
(TBT, RSE)
