Klimatske promjene se sada igraju i sa monsunom; sezonske kiše su obilnije i nepredvidivije. Još gore, zbog kratkovidih vladinih politika, milioni ljudi nemaju nikakvu zaštitu u doba klimatskih katastrofa, naročito siromašni.
Poslije godina suše, Fakir Mohamed, poljoprivrednik koji se bori za opstanak, zuri u svoje kukuruzno polje koje su razorile napasti i zakašnjele kiše. Radžešri Čavan, krojačica iz Mumbaja, morala je da za vrijeme ovogodišnjeg žestokog monsuna izbacuje vodu iz poplavljenog stana ne jednom, već dva puta. Jezera u kojima se kišnica nekad zadržavala u Bangaloru sada su pretrpana plastikom i otpadom.
Ljudi se snalaze sa vodom koju mogu pronaći. Okupljaju se oko smrdljivog potoka jer je to sve što imaju. U Delhiju se klanjaju rijeci koju smatraju svetom, iako je pokrivena toksičnom pjenom iz industrijskih pogona. U Čenaju, gdje iz kuhinjskih česmi voda nije kapnula mjesecima, žene trče stepeništem sa neonskim plastičnim činijama pod ruku čim čuju da je cisterna s vodom zagrebala asfalt u njihovoj ulici.
Kiše su sve sumanutije. Ove godine, u Indiji je septembar bio vlažniji nego u posljednjih sto godina; više od 1.600 ljudi stradalo je u poplavama, a do trenutka kada je počela berba u oktobru, dijelovi zemlje i dalje su bili poplavljeni.
Ono što predstavlja dodatnu nevolju je što su ekstremne padavine sve učestalije i sve ekstremnije. Tokom posljednjih stotinjak godina, broj dana sa velikom količinom padavina je porastao, a između njih se sušni periodi protežu sve duže. Sve su rjeđe sigurne i stabilne padavine koje će pouzdano prodrijeti u zemljište. Ovo je katastrofalno za zemlju koja najveću količinu neophodne vode dobija iz oblaka.
Problem je akutan u siromašnom centralnom pojasu Indije: tokom posljednjih 70 godina, ekstremne padavine su se na ovom području utrostručile, dok je ukupna količina padavina na godišnjem nivou niža.
“Globalno zagrijavanje je uništilo koncept monsuna”, kaže Ragu Murtugude, naučnik sa Univerziteta u Marylandu i autor istraživanja o vremenskim obrascima u Indiji. “Moramo odbaciti prozu i poeziju koja je pisana milenijima i početi pisati novu.”
Indijska politika zaštite od suša – Himalaji – također je ugrožena. Veličanstveni planinski venac će, prema predviđanjima, izgubiti trećinu leda do kraja ovog vijeka ukoliko emisija štetnih gasova nastavi da raste trenutnim tempom.
Ali, kako naučnici navode, nije čitava krivica na klimatskim promjenama. Decenije pohlepe i neadekvatnog upravljanja daleko su veći krivac. Nekada raskošne šume koje su pomagale da se padavine zadrže i dalje se krče. Betoniraju se potoci i jezera. Vlada subvencijama podstiče prekomjernu eksploataciju podzemnih voda.
Budućnost nije svijetla za 1,3 milijarde stanovnika u Indiji. Do 2050. godine, prema procjenama Svjetske banke, ekstremne padavine u kombinaciji sa sve višim temperaturama ugrozit će životni standard skoro polovine stanovništva u ovoj zemlji.
Okrutna, vrela ljeta
Oblast Maratvada koja se proteže preko zapadne Indije, poznata je po svojim okrutnim, vrelim ljetima. Maltene nema rijeka u njoj, što znači da se stanovnici Maratvade skoro u potpunosti oslanjaju na monsun da im napuni bunare i nahrani zemljište.
Maratvada je, takođe, za nauk, dokaz da odluke vlade koje nemaju nikakve veze sa klimatskim promjenama mogu da imaju duboko bolne posljedice u dobu klimatskih promjena.
U oktobru, svega nekoliko sedmica prije sezone berbe, Fakir Mohamed (60) hvalio se malim komadom zemlje koje pripada njegovoj porodici. Drvo nima stajalo je nasred polja. Lezite ispod njega, rekao je Fakir ponosno, i nikada se nećete razboljeti.
Za njegovu zemlju ne može se isto reći. Kiše u posljednjih devet godina nije bilo ni blizu dovoljno. Ove godine je zakasnila, a žedna zemlja ju je popila do posljednje kapi. A onda su Mohamedov kukuruz napale bube i sve je nestalo u treptaju oka.
“Radili smo toliko naporno”, kaže. “Ali nećemo imati ništa.”
Ovogodišnje kiše nisu učinile ništa po pitanju pitke vode. Čak i pred kraj monsuna, Mohamedov bunar bio je suh. Nasip koji je izgrađen da zadržava pitku vodu za okolna sela sada nije služio ničemu osim kravama da na njemu pasu.
Voda je toliko dragocjena da su žene iz njegove porodice pile po pola čaše kad su žedne. O tuširanju svakog dana nema ni govora; voda se čuva za djecu da u školu idu čista i svježa.
Kada su nervozne, šamaraju djecu koja slučajno prospu vodu.
Svakog dana četiri državne cisterne pristižu da selo snabdiju vodom. To je, međutim, tek djelić onoga što je selu potrebno.
Količina padavina na godišnjem nivou od pedesetih je opala sa 15 odsto u čitavoj Maratvadi. U istom razdoblju, provale oblaka u kojima velike količine kiše padnu za kratko vreme, učestalije su tri puta.
U Maratvadi je u istom periodu, kao i u ostatku Indije, procvjetao uzgoj jednog od najžednijih usjeva na svijetu: šećerne trske.
Niže od Mohamedovog sela, na zemlji koja se vodom snabdijeva iz brane uz potok, seljaci su zasadili hektare šećerne trske.
Vlada subvencionira struju i podstiče poljoprivrednike da ispumpavaju podzemnu vodu za polja šećerne trske. Državne banke nude povoljne pozajmice, nerijetko i otpisuju kredite, naročito kada političari traže glasove. Ove godine je vlada odobrila skoro 880 miliona dolara subvencija za šećerne mlinove koji se nerijetko nalaze u vlasništvu upravo političara.
Proizvodnja šećerne trske raste brže od bilo kog drugog usjeva otkada je Indija 1947. godine stekla nezavisnost od Velike Britanije.
Neukrotiva rijeka Miti
Prikaz hindu boga Ganeše koji visi iznad uskog hodnika Savite Vilas Kasurde, trebalo bi da drži sve nevolje dalje od Savitine porodice.
Ne može se reći isto i za rijeku Miti, koja teče svega nekoliko pedalja od Savitinih vrata. Njen put se mijenja kako puše vjetar u Mumbaju, gradu sa 13 miliona stanovnika.
U Miti se izlivaju otpadne vode i smeće. Na zemlji kojom je ona nekada tekla izgrađeni su neboderi, dok su na njenim ivicama, opasno blizu, ostale radničke enklave. One su prve na udaru kada padne kiša i one najviše stradaju.
Savite je već veteranka. Kada se nivo vode podigne, ona na vrh najvišeg stola penje frižider, isključuje iz struje televizor i umotava dječije knjige i sveske u plastiku. Kada joj voda dođe do koljena, sve nosi u spavaću sobu na drugom spratu kuće.
U Mumbaju je ove godine palo više kiše nego u posljednjih 65 godina, a naročito je snažno udarila čak nekoliko puta ove sezone.
Poslije svake poplave, kad se voda počne povlačiti, svi se vraćaju da izvuku vodu iz svojih kuća. Nekad se, dok kiša pada, svi sklanjaju u škole koje se pretvaraju u skloništa. U prljavoj vodi razmnožavaju se komarci. Uvijek postoji rizik od izbijanja epidemije tropske groznice.
To je ono o čemu je Radžešri Čavan brinula usred poplave. Uspjela je spasiti svoju šivaću mašinu, ono od čega zarađuje za život, dva puta ove godine kada joj je poplavljen stan. Morala je da baci vreću riže i odjeću svoje djece.
Razbjesnila se zbog političara koji dolaze samo kad su im potrebni glasovi. Čak je i jedan vrhovni funkcioner bio ovdje početkom godine, kaže Radžešri. Obećao je nove kuće za ljude u ugroženim dijelovima grada. Otišao je pošto je pet porodica dobilo simbolične ključeve od plastike.
(TBT, NYT)
