Jimmy Hoffa je umio da kaže da će ga svi zaboraviti deset godina poslije njegove smrti. Bila je to neobično neinteligentna procjena za čovjeka poput njega: Jimmy Hoffa je uspio da živi zauvijek. Jer onog dana kada je Jimmy Hoffa nestao prije 44 godine, postao je mitska figura.
Lakoća sa kojom je likvidiran je djelom kriva za to; ko bi povjerovao da je bilo toliko jednostavno ukloniti korumpiranog sindikalnog lidera koji je šurovao s mafiozama i bio jedan od najmoćnijih ljudi u Americi?
Tog dana, 30. jula 1975. godine pošao je da se sastane sa dvojicom pripadnika mafije koje je poznavao decenijama unazad, u nekakvom restoranu u predgrađu Detroita. Trebalo je da ih ubijedi da ga podrže u pokušajima da se vrati na mjesto lidera sindikata sa kojeg se povukao kada je pošao na odsluženje zatvorske kazne. Nekoliko gostiju restorana prisjetilo se da ga je vidjelo na parkingu malo prije tri sata po podne. Neposredno prije nego što je nestao bez traga.
Pomalo je ironija to što je Hoffa uspjeh dugovao onome što su radile elite protiv kojih se borio — nije igrao po pravilima. Ako biznismeni mogu da podmite političare, a mafija policiju, zašto jedan sindikalni lider u takvom hostilnom okruženju ne bi učinio isto.
Jimmy Hoffa je bio čovjek koji je, kako je “Washington Post” pisao 1992. godine, “nosio bijele čarape, biftek volio srednje pečen i hrkao u operi”. Neki kažu da je Hoffa jedan od najbriljantnijih, najefikasnijih i najambicioznijih sindikalnih lidera u američkoj historiji i da je odigrao krucijalnu ulogu u nastanku srednje klase u poslijeratnoj Americi. Štaviše, današnji sindikati bi trebalo da uče od njega.
Jimmy nije bio samo poznat. U to vrijeme je jedna trećina Amerikanaca pripadala sindikatima i Jimmy Hoffa je, to je izvjesno, uživao popularnost dostojnu svakog harizmatskog vođe iz jednog prostog razloga: ispunio je obećanja koja je dao svom sindikatu. Transformisao je decentralizovanu, jeftinu i opasnu industriju vožnje kamiona u svoj antipod. Ima čak ona priča koja liči na legendu o profesorima elitnih univerziteta koji su šezdesetih godina napuštali akademske karijere da bi vozili kamione.
Ključnu ulogu imali su penzioni fondovi. Timsteri su raspolagali enormnim količinama novca kroz fond koji je postao vitalni dio ekosistema mafije i iz kojeg se pozajmljivalo za kockanje i izgradnju kazina u Las Vegasu.
Nedavno objavljeni film “The Irishman” Martin Scorsesea tek je jedan u nizu o Hoffi i njegovim vezama sa mafijom — prije Pacina Hoffu je igrao Jack Nicholson u Devitovom “Hoffa” 1992, bio je onaj Staloneov “F.I.S.T” 1978, pa čak i televizijski film “Blood Feud” iz osamdesetih. Da je prisutan u kolektivnoj svijesti Amerikanaca možda ništa ne ilustruje bolje od tabloida koji tvrde da je viđen kako živi u Argentini gdje je pribjegao da bi umakao porodici Kennedy.
A ako je bilo jednog Kennedya koji je toliko čeznuo i upirao da Hoffi dođe glave, bio je to Bobby.
Robert F. Kennedy je poveo jedan od najvećih udara na organizovani kriminal kao šef Odabranog komiteta za nepropisne aktivnosti na polju upravljanja radom 1957. godine. Borbu protiv Hoffe je doživljavao kao pitanje morala jer su, za njega, “Timsteri bili najmoćnija institucija u zemlji, pored same vlade SAD, a pošto je njima upravljao James R. Hoffa, bili su zavjera zla”.
Kada je Bobby imenovan za ministra pravde pošto se JFK doselio u Bijelu kuću, 1961. godine je oformio jedinicu koja je imala samo jedan zadatak — da se dočepa Hoffe. Takozvani “Get Hoffa Squad” je Hoffu doveo na saslušanje pred Senat koje je obilježio verbalni sparing između Jimmya i Bobbya, ali je Hoffa uslovno rečeno pao 1964. godine kada je zbog vršenja uticaja na porotu osuđen na 13 godina u saveznom zatvoru, mada ga je Nixon pomilovao krajem 1971. pod uslovom da ni na koji način ne učestvuje u bilo kakvoj sindikalnoj organizaciji.
“The Irishman” takođe načinje suprotstavljene odnose koje su Hoffa i mafija imali prema Kenedijevima. Russell Bufalino, šef mafije koga igra legendarni Joe Pesci, maltene je vodio kampanju za Johna F. Kennedya, a veze porodice Kennedy i mafije njegovao je predsjednikov tata. Matori Kennedy je bio onaj sa najviše putera na glavi i kad god Bobb zapne da se obračuna sa kriminalcima, oni okrenu starog da ga podsjete ko mu je drugog sina doveo u Ovalnu sobu.
Kada je JFK 1960. izabran za predsjednika, Russell je slavio. Hoffa je, međutim, psovao govoreći da su jedini ljudi kojima treba vjerovati manje nego milijarderima — djeca milijardera. Znao je da mu neće oprostiti što je dao lovu Nixonu, znao je da će Bobby otpočeti lov na njega i tako je i bilo.
Kada je JFK 1963. ubijen, čitava nacija je plakala, a Hoffa je rekao: “Bobby Kennedy je sada samo običan advokat.”
Frank Sheeran “The Irishman” je ubistvo John F. Kennedya gledao na televiziji. Sjedio je u nekom restoranu kada je spiker javio da je JFK primio metak, a potom i da je 35. predsjednik SAD mrtav.
Na televiziji je čuo i da je Jimmy Hoffa nestao. Na televiziji je pratio razvoj istrage, a Scorsese je sa svojim “Ircem” učinio ono što FBI nije uspio: rekao nam ko je ubio Jimmya Hoffu.
Frank Sheeran je, ako je vjerovati knjizi Charles Branta “I Heard You Paint Houses”, prije nego što je preminuo od raka 2003. godine priznao da je on sasuo metak u glavu Jimmya Hoffe. I to ne bi bilo teško povjerovati — Sheeran je bio hitman porodice Bufalino, njega je u mafiju uveo Ras, hladnokrvni, proračunati, briljantni Ras koji bi samo blago klimnuo glavom i Frank bi znao da je vrijeme da odabere pištolj kojim će smaknuti sljedeću Rasovu smetnju; sam Frank je bio hladnokrvni ubica.
“Prve riječi koje mi je Jimmy ikada uputio bile su: ‘Čujem da krečiš kuće'”, rekao je Irac malo prije svoje smrti. I Sheeran je trebalo malo vremena da shvati da farba nije farba iako je kao klinac mislio da krečenje kuće to i znači, dok nije prvi put sam okrečio zid krvlju čovjeka kome je upravo prosuo mozak.
“Radim i stolariju”, odgovorio je Hoffi, poručivši da umije i da se riješi tijela.
Ras je Sheerana i preporučio Hoffi kome je trebao neko kome će moći da vjeruje, neko pouzdan i sposoban da ga zaštiti, premda je bilo poznato da se Hoffa ne ustručava da naokolo lupa šamare.
Pošto su razgovarali telefonom, Frank je narednog dana iz Philadelphije odletio u Detroit i počeo da radi za Hoffu.
Sheeran je bio tek veteran iz Drugog svjetskog rata koji je šezdesetih vozio kamion i već je tu petljao sa mesom iz prtljažnika. Sasvim slučajno se sreće sa Russellom, punokrvnim Bufalinom rođenim na Siciliji koji, kako je štampa pisala 1973. godine poslije njegovog hapšenja, nikada prije toga nije bio osuđen ni za šta osim za saobraćajne prekršaje. Jednom su ga čak i deportovali, ali pošto je Italija odbila da ga primi, dopušteno mu je da ostane u Americi.
Neposredno prije nego što je Frank stupio u mafiju kao izvođač radova, ona zvanično nije ni postojala. Prema nekim navodima, međutim, upravo je Russell Bufalino odigrao glavnu ulogu u debaklu koji je primorao FBI da prizna da mafija postoji, da je stvarna i da vreba — poslie skupa u Apalačinu 1957. godine.
Bufalino je kao desna ruka bosa Josepha Barbere organizovao sastanak na kojem je trebalo da se okupe mafioze iz čitave zemlje, čitava La Cosa Nostra, i riješe međusobne konflikte. Malu armiju luksuznih automobila sa tablicama drugih saveznih država bilo je nemoguće ne primjetiti u gradiću Apalačinu, pa je policija blokirala puteve. Okupljeni bosovi su se uspaničili i razbježali se po okolnim šumama, ali su uhapšena čak šezdesetorica od kojih je tek njih 20 osuđeno za opstruisanje pravde pošto su odbijali da kažu šta ih je dovelo u grad. Huverov FBI je dotad ignorisao mafiju pošto je resurse nastojao da usmjeri na lov na komuniste, ali je J. Edgar konačno bio prinuđen da prizna da mafija postoji.
Bufalino se tako nametnuo kao prvi čovjek organizovanog kriminala na sjeveroistoku Pennsylvanije i jednom dijelu savezne države New York. Spekulisalo se čak i da ga je CIA regrutovala kao špijuna na Kubi pred neuspjelu invaziju na Zaliv svinja i da je učestvovao u pripremi atentata na Fidela Castra, ali se Rosario Bufalino, za razliku od drugih poznatih mafioza u to vreme, trudio da ostane neprimjetan. Tako je učio od beskrupuloznog bosa Stefana Magaddina, a Sheeran je kasnije ispričao da je naročito mrzio da mu se ime pojavljuje u novinama.
Prepreden i suptilno smrtonosan (njegova biografija koju je napisao Matt Birkback čak nosi ime “Tihi Don”), vjerovatno je najveći gangster za koga nikada niste čuli. Prije “Irca”, makar.
U Birkbackovoj knjizi navodi se da je mafija njegovala bliske odnose sa kubanskim diktatorom Batistom: tamo su izgradili hotele, štampali novac, Havana je bila Las Vegas pedesetih. Kada im je Castro obećao da neće zatvoriti kockarnice kada svrgne Batistu, počeli su da šalju oružje njemu umjesto diktatoru, a onda je Castro poništio dogovor i protjerao ih odande.
Sheeran je, također, ispričao da je upravo Russell Bufalino naručilac Hoffinog ubistva, ali to nikada nije potvrđeno, baš kao ni njegove tvrdnje da je mafija stajala iza atentata na Johna F. Kennedya.
U Scorseseovoj adaptaciji knjige nema scene za koju je Sheeran tvrdio da se dogodila – da je na dan atentata u Dalas isporučio tri automatske puške iz kojih je, kasnije će se ispostaviti, pucano u Kennedya, i Scorsese je možda sasvim ispravno postupio. Atentat u Dalasu proštepan je teorijama zavjere i baviti se time moglo bi da se završi kao šetnja minskim poljem.
Ipak, ima ta rečenica koju Russel izgovara u filmu kada hoće da objasni Hoffi da je sve osim nedodirljiv: “Ako mogu da smaknu predsjednika, mogu da smaknu i predsjednika sindikata.”
Upravo će Hoffa i Russel, Franka povezati sa drugim važnim glavama njujorškog podzemlja – od Vincenta Galla, čije je ubistvo u Maloj Italiji dok je Ludi Joe proslavljao rođendan Sheeran također priznao, mada mu ga osporavaju, preko Anthonya Provenzane poznatijeg kao Tony Pro koji je volio da svojim neprijateljima glave razbija čekićem i melje ih u mašinama za đubre iako je takođe bio sindikalni funkcioner, do Anthonya Salerna, Debelog Tonija, oldskul gangstera iz Istočnog Harlema.
Hoffin i Provenzanov odnos će se zahuktati kada se sretnu u zatvoru i Tony Pro prebije Hoffu, a na kraju će mu Provenzano i doći glave uz Russellovu pomoć, ako je vjerovati Sheeranovim riječima. Sheeran je jednostavno okrečio kuću po tuđem nalogu.
I Frank Sheean je, prema Brantovoj knjizi bio baš takav – čovjek koji jednostavno ubija, kako je naučio kao vojnik u Anciju i Monte Kazinu gde je u borbi proveo 411 dana kao 21-godišnjak, bez ikakve drame ili introspekcije. Kada mu je Angelo Bruno prvi put rekao “you gotta do what you gotta do”, da uradi ono što mora da uradi, odmah je znao šta je njegov zadatak. Bilo je to kao kada mu oficir kaže da povede dvojicu njemačkih vojnika iza linije i da “požuri nazad”. Odvede ih da sami iskopaju sebi grobove i onda ih smjesti u njih. “Uradiš ono što moraš da uradiš.”
Sheeran je, po svoj prilici, tako shvatio i zadatak da likvidira Hoffu. Ono što je zakomplikovalo stvar (ili makar komplikuje za gledaoce filma) jeste činjenica da su Frank i Jimmy bili prijatelji. Baš prijatelji, makar po Sheeranovim riječima koje su prenesene na film.
Teško je pronići u njihov odnos i teško je razdvojiti stvarnost od fikcije u kojoj Al Pacino kao lucidni, glasni, buntovni Hoffa vrlo jasno pokazuje Franku koliko mu je važan, koliko u njega ima povjerenja, i utoliko je bolnija scena u kojoj Hoffa, u trenutku kada svi znaju šta slijedi, polazi sa Frankom u nekakvu kuću u kojoj treba da se sastane sa Provenzanom da se konačno izmire i da mu Tony Pro obeća podršku na izborima za predsjednika sindikata, ne misleći nijedne sekunde, nijednog djelića sekunde, da je sve to tako sumnjivo — a bilo mu je — zato što se Frank sprema da mu saspe metak u grudi. U potiljak, tačnije. I kada Jimmy i Frank ulaze u tu kuću i kada Jimmy shvata da tu nema nikoga, da je sve jedna namještaljka ili nekakva glupa Provenzanova igra, kad se okrene i uhvati za ruku Franka i kaže mu da idu, kad okrene leđa i pođe ka vratima, onda Frank radi ono što najbolje umije: puca u njega, i ta scena traje tek nekoliko sekundi, toliko je potrebno da postane još jednom tako očigledno da Frank Sheeran neće trepnuti dok ubija čovjeka koji mu je beskrajno vjerovao, da neće zastati, oklijevati, da mu neće tražiti da mu oprosti, da neće zucnuti ni riječ, već će, kao i uvijek, uraditi ono što mora da uradi.
Sheeran je Brandtu kasnije rekao: “Moj prijatelj nije patio.”
Frank Sheeran imao je dvojicu gazdâ — Hoffu i Bufalina, ali je očigledno Bufalino bio bos nad bosovima, rekao je Brandt po izlasku knjige i dodao da mu je Frank rekao da “kada ti Russell kaže da uradiš nešto i ti kažeš ne, Hoffa bi svejedno bio mrtav, a i ja bih sa njim otišao u Australiju”, misleći da bi ga Russell kaznio smrću za neposlušnost.
Sheeran je, međutim, nadživio sve svoje prijatelje, bosove i kolege.
Russell Bufalino možda nije bio špijun CIA na Kubi, kako se sumnja, ali jeste kasnije optužen za pokušaj ubistva zaštićenog svjedoka za šta mu se sudilo 1981. godine. Tada je imao 77 godina, kada je poslat u zatvor na skoro deceniju, a preminuo je 1993. u 90. godini.
Tony Pro, čovjek koji je utjelovio simbiotičku vezu mafije i sindikata, bos na oba fronta — potpredsjednik sindikata i kapo u ozloglašenoj porodici – nikada nije ni optužen za Hoffino ubistvo, iako je Hoffa trebalo da se sastane sa njim tog dana kada je nestao, ali je 1978. godine osuđen za ubistvo rivala iz Timstera čiju je smrt naručio. Tada je osuđen i za reketiranje, a na služenju zatvorske kazne u Kaliforniji je i preminuo 1988. godine.
Advokat William Bufalino koji je zastupao Timstere i Hoffu tokom pedesetih i šezdesetih pokušao je da se distancira od Hoffe kada je ovaj izašao iz zatvora. Bio je rođak Russella Bufalina koji mu je krstio dijete, a umio je da kaže da ako neko želi da ga optuži za nešto u vezi sa Russellom – “optužite me što sam ga odabrao za svog najboljeg prijatelja”. Bill Bufalino je do kraja života poricao bilo kakvu umiješanost u kriminalne aktivnosti ili da je branio pripadnike mafije. Čak je – neuspješno, doduše – tužio Bobbya Kennedya za narušavanje reputacije. Preminuo je na Floridi 1990. u 72. godini.
Vjerodostojnost Sheeranovih riječi je osporavana u više navrata, a najdetaljniju dekonstrukciju njegovih priznanja izveo je profesor sa Harvarda Jack L. Goldsmith, čiji je očuh bio Charles “Chuckie” O'Brien koji je, kako je Sheeran ispričao, odvezao njega i Hoffu do one kuće u kojoj će Hoffa biti ubijen.
Goldsmith u knjizi “U Hoffinoj sjenci” tvrdi da je Chuckie lažno optužen da je odvezao Hoffu tog dana u smrt. On je u razgovoru za “Vanity Fair” istakao da Frank Sheeran nije bio jedini koji je priznao Hoffino ubistvo i ispričao svoju verziju događaja, odnosno nekoliko njih, pošto je prvo tvrdio da je on kriv za sakrivanje tijela pošto je Hoffu ubio neko drugi.
Goldsmithova priča je lična, ali se tiče percepcije javnosti o njegovom očuhu, i širih okolnosti pod kojima je Hoffa stradao. Goldsmith je brutalno prekinuo svaki kontakt sa Chuckijem iz straha da će mu bliski odnosi sa njim narušiti karijeru – uspio je da napreduje do mjesta pomoćnika državnog tužioca 2003. godine u administraciji Georga Busha. A onda je, poslije 15 godina provedenih u uvjerenju da je Chuckie odgovoran za Hoffino ubistvo, shvatio da Chuckie možda i nije bulaznio kada je pričao o pokušajima Bobbya Kennedya da prisluškuje Hoffu i njegove saradnike i da se sa tim izvuče kao da je to najnormalnija stvar.
Chuckie je, to je jasno, porekao da je tog dana vozio Hoffu, ali je 2001. godine objavljen tekst u kojem su FBI forenzičari otkrili da je u automobilu koji je Chuckie vozio pronađena vlas kose koja se poklapa sa Hoffinim DNK.
Tu su i navodi nekolicine novinara koji su se bavili ovom temom i nekih FBI agenata, čak i drugih mafijaša koji tvrde da Sheeran ne samo da nije odgovoran za Hoffinu smrt već da nikada nije ubio muhu.
Sheeran je ispričao gde se nalazi kuća u kojoj je navodno ubio Hoffu, i u hodniku te kuće jeste pronađena krv, ali je DNK analiza pokazala da ona ne pripada Hoffi. Drugi krvavi trag koji se poklapa sa Sheeranovom verzijom ubistva bio je prestar i previše razgrađen da bi se iz njega uzeo DNK uzorak. Dokaza da je Hoffa ikada bio u toj kući, istina, i dalje nema.
“Slate” je pisao da je čak 14 ljudi priznalo ubistvo, ali da se Sheeranovo ime ne pojavljuje ni u jednom zvaničnom spisku osumnjičenih, te da je on svoju ulogu – ako je i bilo – preuveličao. Mimo svega, mogućnost da je Russell Bufalino naručio smaknuće vrlo je velika. Jedan doušnik FBI-ja naveo je da su Hoffu ubili Provenzanovi ljudi, ali je novinar Vince Wade koji je objavio vijest o Hoffinoj smrti smatrao da Provenzano ipak nije bio toliko moćan da naruči ubistvo čovjeka važnog i uticajnog kao što je Hoffa, i potvrdio spekulacije da iza egzekucije stoji Bufalino.
Ubistvo Jimmya Hoffe zvanično je neriješeno do danas, ali, kako Andrew Lawler u knjizi “Izgubljena kolonija Roanok” navodi: “Umrijeti je tragično, ali nestati znači da si postao legenda, misterija.”
Sve priče bi morale da imaju početak, sredinu i kraj, ali kada ljudi nestanu i nikada ne budu pronađeni, objašnjava Lawler, oni se transformišu u predmete beskrajne fascinacije.
Mit o Hoffi živi, iako je od 30. jula 1975. godine prošlo skoro pet decenija, i iako on za neke utjelovljuje idealizovanu sliku radničke klase – čovjeka koji je poznavao težak fizički rad i neumorno radio da bi postigao uspjeh kakav je uživao, istina je da je Jimmy Hoffa živio jednostavno i pošto je postao lider jedne od najmoćnijih institucija u Americi. U Devitovom “Hofif”, Jimmy je također šampion radničke klase koji sklapa đavolji pakt sa podzemljem i on je, možda, jedini koji je svoj herojski oreol zadržao i pošto ih je historija sve pregazila. Scorsese ovoj priči daje kraj kakav ona zaslužuje, sve i da je Frank Sheeran izmaštao priču koju je ispričao Brandtu. “Irac” je po svoj prilici najtužniji gangsterski film još od “Bilo jednom u Americi”, ali ne nastoji da ubijedi posmatrača da su gangsteri umilne, meke duše koje se duboko kaju zbog krvi koju nose na rukama. Štaviše, potpuno obrnuto.
Frank priča da mu se kćerka nije javila od onog dana kada su na televiziji čuli da je Jimmy Hoffa nestao. Pegi je bila naročito bliska sa Jimmyem – on joj je kupovao sladoled i u njenim očima on je bio baš onaj heroj koji je ljudima spasio živote i dao im poslove – dok je Russella mrzila i plašila ga se. Isto kao i svog oca. I znala je da je Frank kriv.
Njegova žena Irene umire, i on jedno vrijeme provodi u njihovoj kući. Sam, previše bolestan i slab da odbaulja do toaleta. Na televiziji na kojoj je čuo za atentat na Johna Kennedya i Hoffin nestanak sada gleda bombardovanje Jugoslavije i ubrzo odlazi da sebi izabere kovčeg. Zeleni, od masivnog drveta.
Nema tu nikakve glorifikacije nasilja; ono je ogoljeno, sirovo, onakvo kakvo i jeste u stvarnosti, svaki bos i svaki hitman i svaki gangster žanje kako je sijao. Mislili su da su veći od života, ali su godine prošle, i kada Frank Sheeran u staračkom domu mladoj njegovateljici govori o Hoffi, ona se zbunjeno mršti. Naravno da ne zna ko je Hoffa, a još manje ko je taj zbrčkani, nemoćni starac pred njom. Mislili su da su, Frank je to ispričao želeći da prenese Hoffinu veličinu, veći od Elvisa. Od Beatlesa. Na kraju su svi primili metak ili umrli od bolesti, napušteni i nevažni i bijedni. Niko na to nije ni trepnuo.
(TBT)
