Jedina Evropljanka među 10 vodećih naučnika inovatora svijeta, starosti do 40 godina, je Sana Alajmović, rođena u Olovu, a odrasla u Švedskoj gdje je sa porodicom izbjegla tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Sanu je, naime, na listu 10 vodećih mladih inovatora nedavno uvrstio vodeći američki časopis za biološke nauke ‘Bio Space’.
Priznanje i nagrade ovoj 32-godišnjakinji samo stižu, a ona u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže da je tek na početku.
Prije pet godina Sana Alajmović došla je na ideju da osnuje kompaniju ‘Sigrid Therapeutics’. Ta kompanija izumila je biotehnologiju koja ljudima pomaže u snižavanju nivoa šećera u krvi, što na koncu može umanjiti rizik od dijabetesa tipa 2.
“Mi koristimo nano-tehnologije. Uspjeli smo da izumimo skroz novi materijal koji se nikada prije nije koristio. Mi smo to patentirali. Taj materijal ide kroz crijeva i kupi enzime. Kada kupi enzime smanjuje šećer, holesterol i gojaznost”, kaže Sana Alajmović.
Njena kompanija jedna je od vodećih na tržištu i najbolji startup na sjeveru Evrope. Mnoge investitore iz cijeloga svijeta zanima njihov proizvod, a kako kaže Sana, najviše Kineze. Radili su kliničke studije na ljudima u Švedskoj i Finskoj, te dokazali da produkt funkcioniše.
“Nisam ja došla na tu ideju. Na ideju je došao najmlađi profesor u Švedskoj koji istražuje dijabetes Tore Bengtsson. On je to studirao 20 godina, patentirao je svoj izum, ali on nije ekonomista. On nije imao viziju da napravi preduzeće oko toga, on se fokusirao na istraživanje. Kada sam to vidjela rekla sam mu da njegov izum može ljudima izmijeniti život, da to može biti globalni produkt.
Predložila sam mu da se udružimo, ja ću da tražim investitore i da pričam sa autoritetima, a on neka se fokusira na istraživanja. Rekao je da možemo pokušati, ukoliko mogu sve da organiziram i da nađem novac. Uspjeli smo se organizirati. Postojimo već pet godina i 100 miliona švedskih kruna smo dobili od investitora. Radili smo kliničke studije na ljudima u Švedskoj i Finskoj i pokazali da produkt funkcioniše. Sada ovaj produkt možemo proizvoditi i prodavati na cijelom globalnom tržištu”, navodi ona.
Prvo Evropa, pa Kina i Amerika. Dijabetes tipa 2 najčešći je oblik šećerne bolesti i javlja se u 90 posto slučajeva. Sana je svoje razloge vezivanja biznisa i zdravstva našla u potrebi da pomaže ljudima.
“Otac je dijabetičar. Vidjela sam šta preveliki šećer u krvi radi sa naravi i sa tijelom. Kada vidiš bolest svaki dan kod nekoga koga voliš ne možeš ništa uraditi, a znaš da se ta bolest mogla spriječiti, postaneš bijesan. Zašto čekamo da ljudi postanu bolesni da im damo lijek, umjesto da spriječimo da ljudi postanu bolesni”, pita Sana.
Nekoliko farmaceutskih firmi bori se za njihov proizvod. Imali su prije dvije godine ponudu na prodaju preduzeće, ali su odbili jer žele samostalno da rade i razvijaju se. Sana vjeruje da se vrijedim radom i trudom može sve postići. To je i dokazala. Kao petogodišnja djevojčica stigla je u Švedsku bježeći sa porodicom od rata u Bosni i Hercegovini. Svoje utočište u Švedskoj njena porodica pronašla je sasvim slučajno.
“Mama, moj brat, nena i ja smo došli u Njemačku i tu smo čekali da nam kažu gdje možemo ići dalje. Otac i djed su ostali u Bosni. Jednoga dana došao je neki čovjek u naš kamp iz Švedske, koji je tražio svoju sestru sa djecom. Dozivao je svoju sestru: ‘Sano!’. Mislila sam da zove mene. Dotrčala sam i pitala ga šta hoćeš. On je rekao da traži svoju sestru. Mene je odveo do mame. Čekao je cijeli dan misleći da će doći njegova sestra, ali nije došla. Počeo je pričati sa mojom mamom i rekao je da ima četiri mjesta u svojim kolima i da bi nas mogao odvesti do Švedske”, sjeća se ona.
Početak nije bio lak, kao ni period prilagođavanja na novu zemlju, jezik i kulturu.
“Švedska je jako organizirana i strukturirana država. Školstvo i zdravstvo su besplatni. Kada smo stigli, bili smo bijeda. Dosta Šveđana nam je pomoglo u početku. To su bili ljudi okupljeni oko Crvenog krsta. Oni su nam pomogli da se integrišemo u sistem. U školi sam osjetila da sam mnogo drugačija i zbog jezika i zbog ekonomske situacije. Zahvaljujući mojoj mami sam to prevazišla. Stalno mi je govorila da se možda sada osjećam kao manje vrijedna, ali sada su najgore godine. Jednoga dana sam došla u školu i obukla neku suknju. Jedna curica iz razreda mi je rekla da je tu suknju neki dan dala u Crveni krst. Kada sam došla kući, pitala sam mamu gdje je kupila suknju. Mama mi je kroz plač rekla da je suknju dobila iz Crvenog krsta”, priča Sana.
Vrijedno je učila, završila je gimnaziju, a poslije i Ekonomski fakultet u Stockholmu. Tako se etablirala u švedsko društvo.
“Postoji neka pravda. Bila sam na dnu, ali sam znala da imam kapacitet. Nisam gluplja od Šveđana, nisam ružnija, nisam manje ambiciozna, nemam manje energije. Sve to imam. Ovdje je sve besplatno. Ko hoće da se edukuje, može. Ko hoće da radi, može raditi. Radila sam 12 godina, dijelila novine, radila u fabrici. Uvijek sam radila. Imala sam volju da nešto postignem u svome životu”.
I postigla je. Prije sedam godina, Sanu Alajmović jedan švedski časopis je uvrstio među 101 super talenta Švedske. U maju ove godine predstavljena je u naučnom časopisu ‘Genetski inženjering’ kao jedna od 10 najperspektivnijih lidera u biomedicini, mlađih od 40 godina. Nagrade i priznanja i njoj i njenoj kompaniji prijaju. Ona kaže da je tek na početku.
“Lijepe su sve te liste i sve te nagrade što smo dobili, sve je to u redu, ali u svojoj glavi sam zacrtala da ćemo mi tek uspjeti kada naš proizvod bude na tržištu, kada ga ljudi budu koristili i kada im bude pomagao. Smatram da smo tek počeli. Jako je dobro da se piše o nama. Ja sam ekonomista u bio branši. Nema mnogo žena koje su ekonomiste, a nisu doktorirale. Ovo sve nije finalna pobjeda. Mi ćemo tek pobijediti kada naš produkt bude na tržištu i kada ljudi osjete da se njihovo zdravlje poboljšava. Tek tada mogu reći da sam uspješna.”
Ponosna je na svoje porijeklo iz Bosne i Hercegovine, ali ne zanemaruje ni to što je odrasla u Švedskoj.
“Kad sam bila mlađa, stidjela sam se što nisam Šveđanka. Sada se hvalim svima što imam dvije kulture.”
Sana je živjela u Njujorku, Istanbulu i Dubaiju. Na osnovu iskustva kaže da svi znaju da se desio krvavi rat u Bosni i Hercegovini, ali ne znaju šta se desilo nakon toga. Smatra da se iz Bosne i Hercegovine trebaju čuti lijepe i pozitivne priče. Za zemlju u kojoj je rođena veže je mentalitet, prijatelji i rodbina. Kaže da je zahvalna za ono što nosi iz Bosne i Hercegovine, između ostalog za humor, muziku i kulturu.
Želja joj je da bude osoba koja će spajati Bosnu i Hercegovinu i Švedsku. Zato se odlučila pomoći studentici biomedicine iz Bosne i Hercegovine da dođe u Švedsku i stekne iskustvo kako bi ga mogla kasnije primijeniti u Bosni i Hercegovini. Mladima poručuje da u doba Interneta i globalizacije može biti promjena koje žele da vide.
(TBT, RSE)
