Cape Dorset, Nunavut – Nekoliko sati prije nego što će otputovati u Toronto, Ooloosie Saila, nova zvijezda kanadskog umjetničkog svijeta, sakrila se u sobu svoje bake na ledenoj obali Arktika, pretrnula od straha.
Između nje i budućnosti stajao je jedan pijani nasilnik koji je ponovo podivljao. Spakovala se na brzinu, podigla dvojicu sinova iz kreveta, zgrabila umjetnički pribor i pobjegla usred ledene noći.
Četiri dana i 2.300 kilometara kasnije, Ooloosie Saila (28) bila je u Galeriji lijepih umjetnosti Feheley u Torontu, gdje se publika oduševljava njenim “hrabrim korištenjem” boje i negativnog prostora. Bio je to zlatni trenutak za urođenike u Kanadi. U teoriji, makar.
Ova zemlja nalazi se u fazi pokajanja zbog svoje historije rasizma. Premda je svijet u cjelini postao zatvoreniji i ksenofobičan, Kanada je zaokupljena iskupljenjem.
U Ooloosiei bi mnogi mogli da vide ostvarenu umjetnicu koja je stekla slavu prikazima inuitskih pejzaža u jarkoružičastoj i boji pomorandže – mladu pripadnicu urođeničke kulture koja je uspjela.
Međutim, svijetom u koji se vratila vladaju siromaštvo, alkoholizam i porodično nasilje.
Cape Dorset, zajednica od oko 1.400 stanovnika u zalivu oivičenom brdima, za Kanađane predstavlja sinonim za umjetnost.
Lokalni umjetnici su autori djela koja krase zidove kancelarija u korporacijama i kuća bogataša. Iz ovog kraja također su printovi koji se nalaze na kanadskim markicama i novčanicama.
Ako postoji grad koji bi mogao da se iskobelja iz čeljusti siromaštva u kojoj su zaglavljeni urođenički narodi u Kanadi, to bi trebalo da bude Cape Dorset. Ipak, blizu 90 odsto stanovnika ovog grada živi u socijalnim stanovima koji su pretrpani, oronuli i za koje postoji lista čekanja od tri godine. Samoubistva su česta: groblje je prošarano krstovima koji obilježavaju grobove mladih ljudi.
Inuiti iz Cape Dorseta nekada su bili epitom samopouzdanosti, pripadnici kulture lovaca u kojoj je svako imao svoju ulogu. Živjeli su na smrznutoj zemlji i u potragu za hranom odlazili na sankama koje su vukli psi. A onda ih je vlada namamila u gradove obećanjima o trajnom smještaju i školovanju. Vlasti su primijetile umjetničke vještine Inuita i smatrale da bi oni od njih mogli da zarađuju za život.
Umjetnici su 1959. godine oformili odbor za saradnju na čijem su čelu bili upravo Inuiti. U centru grada nalazi se simbol uspjeha ove saradnje: novi, moderni kulturni centar vrijedan 9,8 miliona dolara, u kojem su ateljei i prvi galerijski prostor. Grad raspolaže i hotelom u kojem noćenje košta 240 dolara i novi zdravstveni centar je u fazi izgradnje.
Umjetnici se okupljaju u centru, a odbor za saradnju isplaćuje im nadoknade bez obzira na to da li se nastala djela prodaju.
Prema vladinim podacima, većina umjetnika na ovom području zarađuje tek oko 2.080 dolara godišnje. Oni čiji se talenat prepozna bivaju plaćeni više kada postanu zvijezde. Tek šačica umjetnika dostiže zaradu od 75.000 dolara godišnje; oni su izuzetak.
“Ako naporno radite, može se i vama desiti”, rekao je pomoćnik menadžera Joemee Takpaungai umjetniku Johnnyju Pootoogooku (48) koji je radio na crtežu petorice muškaraca koji zajedno udaraju u bubnjeve. Inspiraciju je dobio ranije u zatvoru.
Pootoogookov otac Kananginak koji je učestvovao u formiranju odbora za saradnju postao je toliko uspješan umjetnik da je njegovo djelo otvorilo Bijenale u Veneciji. Johnny je, međutim, postao žrtva zlostavljanja, depresije i alkohola. Pokušao je da se objesi prije 20 godina.
Za njega je umjetnost jedina konstanta, ali još uvijek čeka na svoju prvu izložbu.
“Želim da predstavim život Inuita”, kaže. “Nije sve tako dobro.”
Neki čak upravo umjetnost krive za probleme u gradu.
“Ponekad, kada dobiju novac, potroše ga na drogu i alkohol”, kaže Timun Tunu koji se nalazi na čelu gradića.
Jednog dana prije četiri godine, Ooloosie Saila pojavila se u ateljeu tražeći papir. Bill Ritchie
, tadašnji upravnik, s vremenom je uspio da je ubijedi da se okuša u pejzažima. Rezultat su bila djela dugačka pet metara toliko gusto nabijena bojom, kaže Ritchie, “da ste mogli da ih čitate kao Brajevu azbuku”.
Oko godinu dana kasnije, stručnjak za inuitsku umjetnost Pat Feheley otkrila je Ooloosien dar. Ooloosie je neke od svojih crteža izlagala na međunarodnom sajmu umjetnosti, a reakcija publike bila je toliko pozitivna da je ubrzo planirana i samostalna izložba u Torontu.
“Nikada nisam mislila da bih mogla da prodajem crteže”, kaže Ooloosie. Tri najobimnija i najskuplja djela – svako sa cijenom višom od 3.700 dolara – prodata su.
“Najveći izazov su predrasude koje su još uvijek sveprisutne u Kanadi”, navodi Ian Harvey, kolekcionar koji se upoznao sa Ooloosie na otvaranju njene izložbe. “Stvari se mijenjaju. Ona je mlada žena, Inuk, sa sjevera. Kakav divan glas koji treba poslušati – konačno.”
Jedne noći u junu, Ooloosie je sjedila za kuhinjskim stolom i dovršavala svoj najnoviji pejzaž. Djeca su konačno zaspala, pa je mogla da radi.
Prošla su tri mjeseca od otvaranja njene izložbe. Šta se u njenom životu promijenilo?
“Ništa.”
(TBT)