Piše: Gary Younge, thebosniatimes.ba
Poznatog ljevičarskog intelektualca Stewarta Halla 2007. godine su pitali kako podnosi to što svijet jednakosti za koji se čitavog života borio izgleda kao sve manje dostižna budućnost. „Teško mi je razmjeti današnji svijet“, odgovorio je. „Da li nam je potrebna politička partija koja vjeruje da je nužno da se prilagodimo globalnoj ekonomiji? Naravno da jeste – ali to ne moraju biti sve partije! Ako svi operiraju na osnovu istih parametara, jedina debata koja nam preostaje je ona na tragu Swiftovog „Skromnog prijedloga“… da li da pojedemo djecu odmah ili da sačekamo još malo?“
Kada se Jeremy Corbyn kandidirao za lidera Laburističke partije, njegov deklarirani cilj bio je proširenje područja debate. Njegova pobjeda nije bila proizvod „pokreta“ već trenutka. Pojavio se u vrijeme kada su socijaldemokratske partije zapadnih zemalja propadale, jer čitavu jednu generaciju nisu uspjele ponuditi adekvatne odgovore na stagnaciju zarada, deregulaciju i neoliberalizam, deceniju ratova, pet godina krize i mera štednje i sve urgentniji problem klimatske krize.
Postavilo se pitanje može li lijevi centar ponuditi viziju društva u kojem siromašni nisu prinuđeni da plaćaju za krize koje izazivaju bogati, gdje slabi ne moraju biti žrtvovani da bi se opravdale ludosti moćnih i gdje planeta ne mora biti uništena. Corbyn nije pobijedio zato što je imao spremne sve – ili bar neke – odgovore, već zato što je pokazao da je spreman da postavlja pitanja. Mandat koji je dobio širi je od onog za koji se kandidirao. Izabran je godinu dana prije nego što je Britanija glasala za brexit, a Amerika za Trumpa, što pokazuje da njegov neočekivani uspon nije bio uzrok krize u Laburističkoj partiji, već reakcija na već postojeće stanje.
Laburistički manifest objavljen prošlog četvrtka pokazuje zašto je korekcija kursa bila neophodna i neodložna. Manifest ne pokušava opravdati sve što je partija učinila ili propustila da učini u posljednje četiri godine. Rasprava koju on treba pokrenuti u biračkom tijelu ne tiče se Corbyna kao partijskog lidera, već se fokusira na skup onih prioriteta, vrijednosti i interesa o kojima svjedoči njegova pobjeda.
Sjećam se da me je većim dijelom moje glasačke karijere Laburistička partija tjerala da izađem i glasam pod prijetnjom da će ako laburisti izgube sve biti mnogo gore. Kakvo je olakšanje imati pred sobom partiju koja uvjerava glasače da će poslije njene pobede sve biti bolje. Najava da će oporezovati naftne kompanije za potrebe zelene ekonomije, da će porezima od tehnoloških giganata platiti pristup internetu za sve, da će izgraditi društvene stanove i ponuditi besplatnu obuku za odrasle, to su promjene koje želim i spreman sam da za njih platim svoj dio cijene. Jer to je program zasnovan na vrijednostima kojima se u centar postavljaju ljudi, a ne profit.
Manifestom takve vrste proširuje se ne samo područje poželjnog već i mogućeg. To je dokument koji će primorati ostale partije i komentatore da nam objasne zašto takve promjene ne žele ili nisu spremni da ih postave kao prioritet. Odgovorit će da laburisti nemaju odakle platiti za data obećanja ili da im se ne dopada to kako namjeravaju obezbijediti sredstva, možda i tvrditi da su ta obećanja nepoželjna, neodrživa ili nepraktična. Partija koja je spiskala dvije milijarde funti na pripreme za brexit bez sporazuma i milijardu funti na podršku Demokratskoj unionističkoj partiji iskoristit će priliku da nam ponovo popuje o rasipništvu.
Oni koji tvrde da će laburisti tako uništiti ekonomiju trebaju se zapitati: a za koga ta naša ekonomija, zapravo, treba raditi? Ako peta najbogatija zemlja na svijetu nije u stanju nahraniti djecu, obezbijediti smještaj za zaposlene siromašne i zdravstvenu zaštitu za bolesne, onda nam je ekonomija već uništena. U svakom slučaju, svi oni koji su se žalili na ponudu kandidata u posljednjoj TV debati sad se mogu posvetiti izbornim programima –fokusirati se ne na to ko bi mogao pobijediti, već šta bi se moglo promijeniti. Manifest će se otuda tumačiti i razumijevati prije svega u kontekstu naredne tri sedmice. To je razumljivo. Ideja manifesta nije da izloži prijedloge za javnu debata, već da pridobije ljude da glasaju za prijedloge da bi se započela transformacija. Svakako nas očekuju ankete javnog mnijenja o prijedlozima, analize nedosljednosti, provjere brojki.
Na izborima 2017. godine manifest je bio prekretnica. Kada bi im se ljudi požalili na Corbyna, aktivisti su se koncentrirali na politike. U velikom postotku slučajeva pokazalo se da iako im se Corbyn baš i ne dopada glasači umiju cijeniti ono što je ponudio da uradi. Prvi put poslije njegove pobjede 2015. mnogi su izašli iz defanzivnog stava i opredijelili se ne nužno za njega, ali svakako za politički program koji je omogućio da se Corbyn pojavi.
Utjecaj manifesta na izbore jeste važan, ali to je pre svega politički programski dokument. Ako ima prostora za ozbiljnu kritiku laburista, to bi bila primjedba da se između prethodnog i ovog manifesta nije pojavilo dovoljno svježih ideja od značaja koje bi jasno pokazale za šta se partija zalaže i zašto bi to trebalo da nam bude važno. Riječima Lyntona Crosbya, australijskog konsultanta koji radi na izbornoj strategiji konzervativaca: „Ne goji se prase uoči Božića“. Program borbe protiv siromaštva i nejednakosti, protiv militarizma i bigoterije mora se razvijati konstantno i konzistentno i ne može se svesti na prigodnu izbornu atrakciju.
Veliki dio biračkog tijela je otvoren za takvu raspravu, iako je još uspavan. Na dan kada je manifest iz 2017. objavljen, sjedio sam u fokus grupi neopredijeljenih glasača iz Harrowa na sjeveru Londona. Tog dana Sarah se dovezla u London iz Edinburga gdje je bila u posjeti majci. Usput je slušala radio. Oporezivanje ljudi koji zarađuju više od 80.000 funti godišnje njoj je zvučalo kao razuman prijedlog. „Stvari su otišle predaleko na pogrešnu stranu“, rekla je, i tako postavila opći ton rasprave u grupi. Vrijeme je da „stvari učinimo malo pravičnijim“. Debbie se složila: „Moramo pokazati ljudima da je nekome ipak stalo“.
Dok je štampa brujala o padu u socijalističku ortodoksiju i marksističku dogmu – što će se bez sumnje ponoviti – ljudi za stolom bili su odmjereni i naklonjeni izloženim prijedlozima. Debbie i Sarah nisu govorile samo o dolazećim izborima – govorile su o čitavoj deceniji propadanja i mogućim putevima da se taj trend zaustavi. Vjerovale su da kao zemlja možemo bolje. Među žrtvama hroničnog manjka interesiranja medija za stvarne uzroke Corbynove popularnosti unutar i izvan Laburističke partije bili su njegovi glasači koji su opisivani kao beznadežni ekstremisti, iako su u stvarnom životu manje ideološki ostrašćeni i otvoreniji za dijalog nego oponenti.
Ali ovo nije 2017. Ne znamo kakav će biti učinak manifesta. Ne možemo pretpostaviti da će sve biti isto kao prošli put. Torijevci imaju novog lidera, brexit se transformirao; promijenio se i utisak javnosti o Corbynu; tradicionalni savezi se raspadaju. Sve je moguće.
Ipak, nešto veliko se već dogodilo. Ponuđena nam je alternativa. U doba kada je mnogima lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, to nije mala stvar.
(TBT, The Guardian)