Nevjerovatan je taj “ljubavni” spoj između Mustafe Spahića i Vildane Selimbegović, spoj koji nema nikakve veze ni sa vjerom ni sa moralom, ni sa islamom ni sa muslimanima, ni sa Islamskom zajednicom i ni sa reisu-l-ulemom. Ali, ima veze sa zajedničkom idejom da se ubije ono što ima ugleda i časti kod muslimana izvan njihove uske i sebične pameti. Nikad ih niko nije vidio zajedno u džamiji. Niti će ih ikad iko vidjeti, jer Vildani nema (t)ko drži kišobran, kao što je onomad držan Aleksandru Vučiću dok je ulazio u Begovu džamiji u obući. Nije tu bilo Zukorlića.
„LJUBAVNI“ SPOJ
MUSTAFA CERIĆ: Nikad veliki (najveći) narodni tribun, Mustafa Spahić, nije imao boljeg mentora od Vildane Selimbegović za vjeru, moral, islam, muslimane, Islamsku zajednicu, reisu-l-ulemu, kulturu i politiku. Njih dvoje pojedinačno ili u duetu upućeni su u sva pitanja, koja znaju i koja ne znaju. Oni se međusobno dopunjuju i dovikuju da ih svi čuju od Baščaršije do Marin dvora pa do Oslobođenja i nazad. Hvale jedno drugo i veličaju.
Bio sam pomislio da se mentorica Vildana Selimbegović, tj., urednička antimuslimanska politika “Oslobođenja”, odrekla svog privatnog muderrisa Mustafe Spahića – Mujkija, sociologa, politologa, marksiste, hegelovca, kantovca, ahlakologa i historičara islama – plagijatora. Ali, ljubav skrojena u zajedničkom poduhvatu jača je od svega. Jača je od plagijatorske bruke, od javnog krivokletstva, od fitneluka koje može biti gore od ubojstva.
Nevjerovatan je taj “ljubavni” spoj između Mustafe Spahića i Vildane Selimbegović, spoj koji nema nikakve veze ni sa vjerom ni sa moralom, ni sa islamom ni sa muslimanima, ni sa Islamskom zajednicom i ni sa reisu-l-ulemom. Ali, ima veze sa zajedničkom idejom da se ubije ono što ima ugleda i časti kod muslimana izvan njihove uske i sebične pameti. Nikad ih niko nije vidio zajedno u džamiji. Niti će ih ikad iko vidjeti, jer Vildani nema (t)ko drži kišobran, kao što je onomad držan Aleksandru Vučiću dok je ulazio u Begovu džamiji u obući. Nije tu bilo Zukorlića.
Razumijem Vildanu, koja je žrtvovala velikog novinara Ziju Dizdarevića, otjeravši ga iz “Oslobođenja” da bi sačuvala vezu sa malim doušnicima i klevetnicima iz Islamske zajednice, koji su joj bili i ostali pokriće za njezinu islamofobiju. Razumijem i Mustafu Spahića, kojem su, kao što su i Jezidu Prvom Muavijinom bili bliži i draži od unuka Allahovog Poslanika svi oni koji su u njega gledali kao u zlatno tele i bili u strahu od njegove vlasti. Očito, taština je jača od vjere (zajedničke sedžde), morala (zajedničkog ahlaka) i istine (zajedničkog hakka). Tužno je to, ali tako je kako je. Kad se ukrade, može se i slagati, a ako se laže, onda se može i krasti. Nije to ni po vjeri, ni po moralu, ni po ahlaku. Očito, ili muderris ahlaka u Medresi nije dobro ispredavao lekciju o laži i krađi, ili mentorica Selimbegović nije pažljivo slušala Spahićev ders iz ahlaka. Jer, da Spahić govori po ahlaku, onda bi Vildani kazao ovu istinu:
“Sa prvim izdanjem Rijaset je otkupljivao autorsko pravo autora udžbenika. Tek od 2010. god. na drugo izdanje se autoru davalo 30 posto honorara od prvog izdanja. Ne stoji priča da se Spahić odricao honorara. Za prvo izdanje je uzimao a za ostala izdanje nije imao pravo da bila šta uzima”. (Službeno objašnjenje).
Nadalje, ne mogu se prenositi plagijatna autorska prava. Drugim riječima, ne može se poklanjati ukradena stvar i time se hvaliti. Ukradeno se mora vratiti kad-tad, na Ovome ili na Drugome svijetu. To piše u islamskom ahlaku. A što se tiče pozivanja Mustafe Spahića na moju “superrecenziju”, za koju prvi put čujem, ovdje donosim cirkularno pismo s mojim potpisom, kojeg je koristila vjerskoprosvjetna služba Rijaseta za sve medresanske udžbenike. (Vidi ispod tekst cirkularnog pisma).
Nikad veliki (najveći) narodni tribun, Mustafa Spahić, nije imao boljeg mentora od Vildane Selimbegović za vjeru, moral, islam, muslimane, Islamsku zajednicu, reisu-l-ulemu, kulturu i politiku. Njih dvoje pojedinačno ili u duetu upućeni su u sva pitanja, koja znaju i koja ne znaju. Oni se međusobno dopunjuju i dovikuju da ih svi čuju od Baščaršije do Marin dvora pa do Oslobođenja i nazad. Hvale jedno drugo i veličaju.
Hvala Allahu Milostivom što me Vildana Selimbegović niti hvali niti brani. Doista bih se osjećao ružno da me ona hvali i brani. Bilo bi me stid. Jer, “Oslobođenje” nije nikad ni hvalilo ni branilo islam i muslimane. Već je uvijek bilo antiislamsko i antimuslimansko pa i onda kad brani jednog protiv drugog muslimana – protiv jednog ili drugog reisu-l-uleme. Muslimani nisu blečci!
Razmislite! Za koga je “Oslobođenje” radilo i za koga danas radi. Nažalost, Mustafa Spahić im pomaže, svjesno ili nesvjesno. Svejedno je. Time se gazi ahlak i krivotvori historija islama, tj., historija Islamske zajednice.
Ja sam ponosan na moj islam, na moje muslimane, na moju Islamsku zajednicu i na mog reisu-l-ulemu – bivšeg, sadašnjeg i budućeg. Unatoč Vildani i Mujkiju!
Napomena:
“Oslobođenju” nije dopušteno (haram je) prenositi ovaj tekst!
(TBT, Autor Dr. Mustafa Cerić, bosnjaci.net)
