Piše: Vlada Stanković, thebosniatimes.ba
Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdoğan putuje u Washington 13. novembra, godinu i po dana nakon prve posjete američkom predsjedniku aprila 2018. godine. Uprkos apsolutnoj, dvopartijskoj podršci oba doma američkog Kongresa sankcijama protiv Turske, na prvom mjestu zbog kupovine ruskog raketnog sistema S-400, američki predsjednik Donald Trump je odbio da potpiše i uvede sankcije Turskoj, odnosno njenom predsjedniku, koga u svakoj izjavi javno naziva prijateljem.
Ova posjeta Ergodana prijateljski nastrojenom američkom predsjedniku dolazi u posebno osjetljivom trenutku za turskog predsjednika. Njegova igra moći sa invazijom na Siriju i napadom na Kurde nije proizvela onakav munjeviti efekat zastrašivanja i pozicioniranja kao jednog od najmoćnijih svjetskih političara, kakvom se Erdogan nadao. Upravo suprotno, prinuđen na ustupke i dogovore i sa Amerikom i sa Rusijom, on je svojom ofanzivom protiv sirijskih Kurda postavljen na mjesto običnog lokalnog moćnika, mjesta sa kog je očajnički želio da pobjegne. U trenucima kada se čak i obično izuzetno spora birokratija Evropske unije pokrenula i u ponedjeljak 11. novembra donijela odluku o uvođenju sankcija Turskoj zbog narušavanja suvereniteta države članice EU Republike Kipar, Erdoganova posjeta Americi predstavlja pokušaj spasavanja slike sopstvene svemoći i, istovremeno, postupak kojim se izražava otvoreno neprijateljstvo prema Evropi. Ovo posljednje je nešto što turski predsjednik dijeli sa svojim američkim kolegom.
Odgovor Recepa Tayyipa Erdoğana i njegovog ministra spoljnih poslova Mevlüta Çavuşoğlua na sankcije Evrope bile su već uobičajene i ponešto pojačane prijetnje. Najprije, da Turska ne namjerava da obustavi potragu, a zatim i eventualnu eksploataciju zemnog gasa iz Isključive ekonomske zone Republike Kipar, jer te vode smatra svojom teritorijom. To dobija posebnu težinu pred 15. novembar, kada turski dio Kipra i Republika Turska, koja ga jedina priznaje, slave 36 godina od proglašenja ove tvorevine. Zatim su uslijedile i nove prijetnje. Sa onih već ponavljanih da će pustiti i pogurati milione sirijskih izbjeglica sa turske teritorije u Evropu, Erdogan sada ima i novi plan: Turska će osloboditi zarobljene predstavnike Isisa i poslati ih u Evropu, odakle su mnogi od njih i došli u Siriju. I u ovom pogledu Erdogan i Trump se potpuno slažu. Američki predsjednik je na samom početku turske invazije, koju je neposredno odobrio, upravo tako odgovorio na pitanje zar se ne plaši da će turskim napadom na Kurde u Siriji mnogi džihadisti biti oslobođeni – da oni neće doći u Ameriku, nego u Evropu. A tamo, u toj neprijateljskoj Evropi, neka rade šta hoće.
S obzirom na nasilje Erdoganovih policajaca u Washingtonu prije 18 mjeseci, kada je dvadesetak pripadnika obezbjeđenja turskog predsjednika napalo demonstrante ispred turske ambasade u američkoj prijestonici, ali i pripadnike washingtonske policije, američki glavni grad, političari i mediji, mnogo su otvoreniji u kritičkom izvještavanju o turskom predsjedniku, njegovom američkom kolegi i njihovim povezanim interesima. Iako su sudski postupci protiv većine pripadnika Erdoganovog obezbjeđenja čudesno prekinuti, otpor ovom nasilju, Erdoganovoj invaziji na Siriju kao i privatizovanoj spoljnoj politici Donalda Trumpa prouzrokovali su oštre kritike posjete turskog predsjednika i dobrodošlice koju mu sprema američki predsjednik. Osim toga, šira pobuna protiv američkog predsjednika dovela je i do otvorenih izvještaja o ličnoj ekonomskoj koristi koju Trump i njegova porodica imaju zahvaljujući privatnoj diplomatiji, koja je u velikoj mjeri u odnosima sa „moćnim političarima“, raznim svjetskim autokratima, zamijenila zvaničnu diplomatiju.
Tako je jedna od glavnih tema vezanih za Erdoganovu posjetu Washingtonu pomalo bajkovita, a u suštini jeziva priča o tri zeta koji su svojim ličnim prijateljstvom i isprepletanim ekonomskim interesima čvrsto vezali američkog predsjednika za turskog. Riječ je, prije svega, o neizbježnom zetu američkog predsjednika Jareda Kushnera i Erdoganovom zetu i ministru ekonomije Turske Berata Albayraka, koji je više puta bio u Washingtonu kao lični izaslanik svog tasta, kako bi nagovarao američkog predsjednika da ne popusti u svojoj ljubavi prema turskom predsjedniku. Uz njih dvojicu tu je i Mehmet Ali Yalçındağ, zet jednog od najpovjerljivijih Erdoganovih saradnika, bogataša Aydına Doğana – vlasnika dvije Trump kule u Istanbulu, koje po ugovoru o franšizi nose prezime američkog predsjednika i obezbjeđuju mu milionske godišnje prihode.
Novac je time na najneposredniji i najogoljeniji način postao jedini jezik privatne diplomatije američkog predsjednika, što je uostalom bilo jasno i prije njegovog iznenadnog izbora na tu poziciju. Upravo je ovo na najbolji način potvrdio i nekadašnji američki ambasador u Ujedinjenim nacijama i do skoro Trumpov savjetnik za nacionalnu bezbjednost John Bolton na jednom skupu u Maimiju prije nekoliko dana. Pridružujući se sve većoj grupi profesionalnih diplomata koji javno govore protiv privatizovane diplomatije sopstvene države, Bolton je posebno naglasio ekonomske interese koje Trumpova kćerka Ivanka i zet Jared Kushner imaju u Turskoj, bračnog para koji je zbog tih interesa spriječio uvođenje sankcija ovoj zemlji nakon njenog odbijanja da odustane od kupovine ruskog naoružanja. Ukoliko John Bolton ove izjave bude ponovio i u svjedočenju pred američkim Kongresom u procesu opoziva Donalda Trumpa, izgledi da američki predsjednik ostane na toj poziciji biće značajno umanjeni.
Za to vrijeme, u našem kraju Evrope, kineski predsjednik Xi Jinping je boravio u posjeti Atini. Grčki premijer Kyriakos Mitsotakis nastavio je u ovom pogledu – iako to nikako ne priznaje – politiku Aleksisa Ciprasa. Micotakis je ponosno izjavio da će zahvaljujući kineskim ulaganjima Pirej postati najvažnija luka u Evropi – gotovo da je dodao: u kineskoj Evropi.
/Autor je profesor Filozofskog fakulteta i upravnik Centra za kiparske studije/
(TBT, Peščanik.net)
