Piše: Joseph Stiglitz, thebosniatimes.ba
Kredibilitet neoliberalnog povjerenja u oslobođena tržišta kao najsigurniji put ka zajedničkom prosperitetu ovih dana se održava u životu.
Tako bi i trebalo biti. Istovremeno, odustajanje od povjerenja u neoliberalizam i demokratiju nije slučajnost niti puka korelacija. Neoliberalizam podriva demokratiju već 40 godina.
Forma globalizacije koju je propisao neoliberalizam ostavila je pojedince i čitava društva nesposobnim da kontroliraju važan dio sopstvene sudbine, što je jasno objasnio Danny Rodrick sa Univerziteta Harvard i kao što ja tvrdim u mojim nedavnim knjigama „Globalizacija i njena nova nezadovoljstva“ i „Ljudi, Moć i dobiti“. Efekti liberalizacije tržišta kapitala bili su posebno neobični: Ako bi vodeći predsjednički kandidat na tržištima u nastajanju izgubio naklonost Wall Streeta, banke bi izvukle svoj novac iz te zemlje. Birači bi se tada suočili sa velikim izborom: prepustiti se Wall Streetu ili se suočiti s teškom finansijskom krizom. Bilo bi to kao da Wall Street ima više političke moći od građana zemlje.
Čak su i u bogatim zemljama, običnim građanima rekli, „Ne možete voditi politiku koju hoćete“ – bilo da je u pitanju adekvatna socijalna zaštita, pristojne plate, progresivno oporezivanje ili dobro reguliran finansijski sistem – „jer će država izgubiti konkurentnost, radna mjesta će nestati, a vi ćete patiti.“ U bogatim i siromašnim zemljama elite su obećavale da će neoliberalne politike voditi ka bržem ekonomskom rastu i da će koristi postepeno osjetiti svi, uključujući i najsiromašniji kojima će biti bolje. Da bi dotle stigli, radnici bi morali prihvatiti niže plate, a svi građani bi morali prihvatiti smanjenja važnih državnih programa.
Elita je tvrdila da su njihova obećanja zasnovana na naučnom ekonomskom modelu i „istraživanjima baziranim na činjenicama“. Nakon 40 godina, brojke su sljedeće: rast je usporen a plodovi tog rasta otišli su nekolici na vrhu. Kako su plate stagnirale a berze se širile, dohodak i bogatstvo su rasli, umjesto da se smanjuju. Kako mogu kresanje plate – da bi se postigla ili održala konkurentnost – i smanjeni vladini programi da upotpune viši životni standard? Obični građani osjećali su se kao da im se prodavala magla. Potpuno opravdano su se osjećali zbunjeno.
Sada doživljavamo političke posljedice ove velike obmane: nepovjerenje elita, ekonomsku „nauku“ na kojoj je zasnovan neoliberalizam, i politički sistem korumpiranog novca koji je sve omogućio. Stvarnost glasi da je, uprkos svom imenu, era neoliberalizma bila daleko od liberalnog. Nametnula je intelektualnu analizu čiji su čuvari bili krajnje netolerantni prema neslaganju. Ekonomisti sa heterodoksnim stavovima tretirani su kao heretičari koje treba izbjegavati ili u najboljem slučaju izmjestiti u nekoliko izoliranih institucija. Neoliberalizam ima malo sličnosti sa „otvorenim društvom“ za koje se zalagao Karl Popper. Kao što je George Soros naglasio, Popper je prepoznao da je naše društvo složen, stalno razvijajući sistem u kojem što više učimo, to više naše znanje mijenja ponašanje sistema.
Nigde ova netolerancija nije bila veća nego u makroekonomiji, gdje su preovlađujući modeli isključili mogućnost krize poput one koju smo iskusili 2008. Kada se nemoguće dogodilo, tretirano je kao da je to petstogodišnja poplava – čudan događaj koji nijedan model nije mogao predvidjeti. Čak i danas, zagovornici ovih teorija odbijaju prihvatiti da je njihovo vjerovanje u samoregulirajuća tržišta i njihovo odbacivanje eksternalija kao nepostojećih ili nevažnih, dovelo do deregulacije koja je bila ključna u podsticanju krize. Teorija i dalje opstaje, sa ptolomejskim pokušajima da se uklopi sa činjenicama, što svjedoči o stvarnosti da jednom uspostavljene loše ideje često usporavaju smrt.
Ako nas finansijska kriza iz 2008. nije podstakla da shvatimo da neobuzdana tržišta ne funkcioniraju, klimatska kriza bi svakako trebalo: neoliberalizam će bukvalno okončati našu civilizaciju. Ali, također, je jasno da demagozi, koji bi nas natjerali da okrenemo leđa nauci i toleranciji, samo pogoršavaju stvari.
Jedini put naprijed, jedini način da se spasi naša planeta i naša civilizacija, jeste novo rođenje historije. Moramo revitalizirati prosvjetiteljstvo i ponovo se počastiti njegovim vrijednostima slobode, poštovanja, znanja i demokratije.
/Autor je dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju. Profesor je na Univerzitetu Columbia i ekonomista u Institutu Roosevelt. Nedavno je objavio knjigu: „Ljudi, moć i profiti: Progresivni kapitalizam u eri nezadovoljstva“/
(TBT, Project Syndicate)
