Piše: Dimitrina Petrova, thebosniatimes.ba
Ideološka pobjeda liberalne demokratije nad komunizmom odredila je način na koji historičari, političari i sociolozi objašnjavaju događaje iz 1989. Danas se, međutim, ukazuje snažan argument za reviziju stava: kritika preovlađujućih narativa i teorija koji te revolucije predstavljaju kao tranziciju iz tiranije jednopartijske države ka slobodnom i demokratskom društvu. Složeniji prikaz te odlučujuće godine otkriva ne samo pomračenje različitih mogućnosti, već i to kako su osujećena očekivanja zapravo oblikovala post-komunistička društva u potonjim decenijama, doprinoseći usponu neliberalnog populizma u regionu tokom proteklih deset godina.
Preovlađujući narativ o 1989. jednu važnu stvar uočava ispravno: sloboda je bila zvijezda vodilja mnogih revolucionara, posebno intelektualne elite. Međutim, većinu ljudi više je motivisalo iznevjereno komunističko obećanje jednakosti, nego nedostatak građanskih sloboda. Izašli su na ulice i trgove centralne i istočne Evrope u stotinama hiljada zato što su elite, umjesto jednakosti, izgradile svijet vlastitih privilegija. Paradoks 1989. leži u činjenici da su komunizam napali i srušili ljevičari, ljudi sa neispunjenim egalitarijanskim težnjama, ali su putevi revolucije vodili ka novom društvu koje se doživljava kao manje pravično od komunizma.
Taj paradoks izvire iz historijskog zaokreta koji se odigrao ispod revolucionarne površine: oslobađanje elita od ekonomskih, političkih i ideoloških restrikcija komunizma. Istraživanja u evropskim postkomunističkim zemljama početkom 1990-ih, koje je vodio Ivan Selenji, pokazala su da su značajan dio elita formiranih poslije 1989. činile porodice pripadnika bivših nomenklatura, koje su svoje političke vrijednosti konvertirale u ekonomsko bogatstvo, razvijeno zahvaljujući kulturnim i ideološkim slobodama i članstvu u globalnim elitama bez granica.
U oktobru 1989. najpopularnija disidentska grupacija u Bugarskoj, Ekoglasnost, izašla je na ulice Sofije. Među raznim posterima o životnoj sredini, građanskim slobodama i ljudskim pravima, nalazio se i jedan na kom je pisalo: „Bugarski milioneri! Donirajte Ekoglasnost!“ Danas ne djeluje naročito značajno, ali je u to vreme ova drska poruka verno odražavala duh građanskog nezadovoljstva, izazivajući uzbuđene reakcije prolaznika, smeh i suze. Puko spominjanje komunističkih milionera u javnosti remetilo je status quo i signaliziralo novo doba. „Narod“ jeste istinski želio slobodu, ali je za većinu to prije svega značilo društvo oslobođeno privilegija nomenklature.
Izdaja komunističkog obećanja jednakosti
Tokom prve tri decenije komunizma u centralnoj i istočnoj Evropi, poslijeratne generacije su većinom osjetile blagodeti rastućeg životnog standarda i veće socioekonomske mobilnosti (sa izuzetkom Čehoslovačke, koja je od početka bila ekonomski naprednija). Daleko najvećem dijelu pretežno siromašne seoske populacije iz predratnog perioda, dodatno osiromašene tokom rata, otvorila se mogućnost uspona na društvenoj lestvici. Većina ljudi je industrijalizaciju, urbanizaciju, obrazovanje, stanovanje i druge elemente modernizacijskog projekta, doživjela kao pozitivna postignuća komunističkog sistema. Ekonomski rast prvih decenija podstakao je i rast životnog standarda u gotovo svim društvenim grupama. Tadašnji britanski ambasador u Bugarskoj ovako piše svom ministarstvu inostranih poslova 15. septembra 1964: „Kakve god greške pravi režim u ovoj zemlji (a ima ih mnogo), za prosječnog Bugarina, koji nikada nije imao dobru državnu upravu i nije navikao da živi u udobnosti, danas je život bolji nego ikada ranije“. Slična konstatacija mogla se izreći i o prosječnom Mađaru, Poljaku, pa čak i Rumunu, pre nego što su Čaušeskuove bizarne odluke uništile rumunsku ekonomiju. Usljed toga je sve do sredine 1970-ih bilo malo socioekonomskog nezadovoljstva u komunističkoj Evropi.
U komunističkoj ideologiji jednakost zauzima centralno mjesto. Međutim, za vrijeme vladavine komunista u centralnoj i istočnoj Evropi, strukturu društva oblikovale su dvije suprotstavljene sile – egalitarijanska socijalna politika s jedne, i pojava nove klasne formacije s druge strane.
Blagodati komunističke socijalne politike osjećale su se u oblastima ličnih primanja, pristupa dobrima i uslugama, stanovanja, zdravstvene zaštite, socijalne pomoći, penzija, a naročito obrazovanja, koje je imalo daleko najveći društveni značaj. U prosečnoj porodici nije bilo važnijeg doba godine od ljetnih mjeseci, kada su se djeca spremala za prijem u srednje škole i na fakultete. Ne računajući posebne privilegije koje je uživao tek mali broj mladih, komunistički režimi su uspostavili prilično stabilnu obrazovnu meritokratiju oslonjenu na rezultate ispita.
U drugim oblastima je egalitarna socijalna politika nametala ograničenja. Tako su restrikcije za privatnu imovinu bile izražene u broju kvadratnih metara koje je jedno domaćinstvo moglo da posjeduje. Platni razredi bili su prilično ravni, sa relativno slabim ekonomskim podsticajima na radnom mjestu. Životni standard je bio nizak u poređenju sa zapadom, ali je prosječan građanin osećao izvesnu sigurnost, dok socijalna pomoć nije zavisila od individualnog ekonomskog učinka. Nije bilo nezaposlenosti, a po pravilu je oboje supružnika radilo.
Nasuprot ovim egalitarnim politikama nalazila se konsolidacija nove političke klase, koja je vremenom postajala sve bogatija. Klasne razlike generirane su naslijeđem formalnih i neformalnih privilegija i sistemom „veza“ – uzajamnih usluga među pripadnicima elite. Do kraja 1970-ih u evropskim komunističkim društvima uspostavljena je čvrsta socioekonomska klasna podjela. Pojedinci koji su uživali privilegije zahvaljujući svom položaju u partijskoj državi, prenosili su bogatstvo i viši društveni status na svoje nasljednike. Tokom 1980-ih, imovina i privilegije nomenklature postali su upadljivi, koliko i neprihvatljivi. Ogorčenost građana bila je naročito usmerena na patrimonijski element privilegija nomenklature: „Politbiro šalje svoju djecu na Cambridge!“, glasio je lament tradicionalno egalitarnog prosječnog građanina opsednutog obrazovanjem.
Umjetnost i književnost alternativne kulture, pa i neka zvanično odobrena umetnička djela, počela su da primjećuju rastući jaz između bogatih i siromašnih. Film iz 1983. Adj király katonát (Princeza) mađarskog reditelja Pala Erdoša, dramatizirao je klasni sukob kroz tragičnu ljubavnu priču o mladiću iz nove klase bogatih i djevojci sa dna. Najbolji umjetnici su uspijevali da prikažu život ljudi sveden na zadovoljenje samo najosnovnijih potreba, bez obzira na to koliko su teško radili, u kontrastu sa onima koji uživaju u izobilju i neograničenim privilegijama zahvaljujući položaju svojih roditelja.
Tokom 1980-ih, ovi trendovi su ubrzano doveli do gubitka legitimiteta komunističkih režima, u razmerama bez presedana iz ranijih perioda otpora. Vlasti nisu učinile dovoljno ni da ispune, ni da snize egalitarna očekivanja; do 1989. zavladalo je uvjerenje da su komunisti prekršili obećanje jednakosti što je, bar što se tiče većine ljudi, bila svrha komunizma.
Osim socioekonomske jednakosti, komunizam je iznevjerio i obećanje jednakosti položaja bez obzira na rod, etničko porijeklo, geografsko stanište i fizičke sposobnosti. Tokom komunističkog perioda, statusne razlike kretale su se svojom trajektorijom, ali su se u širim okvirima ove nejednakosti poklapale sa rastućom socioekonomskom nejednakošću. U posljednjim decenijama komunizma u centralnoj i istočnoj Evropi, postepeni rast novih tipova nejednakosti podrivao je politike podsticaja rodne jednakosti i podrške pravima etničkih manjina.
Egalitarnost ulica
Ljudi koji su stali uz opozicione političke organizacije u zemljama centralne i istočne Evrope tokom 1980-ih, poticali su iz raznih društvenih slojeva; značajan udio među njima još uvek su činili članovi komunističkih partija. U Poljskoj, članstvo Solidarnosti odražavalo je sastav opšte populacije. U Bugarskoj je Ekoglasnost do novembra 1989. brojala svega stotinak članova, da bi zadala fatalan udarac partijskoj državi kroz prve masovne demonstracije za demokratiju 3. novembra; već 1990. okupljala je 200.000 ljudi, takođe odražavajući bugarsku demografiju. Indignacija zbog privilegija nomenklature bio je preovlađujući sentiment koji je pokretao direktnu akciju. U danima nakon serije ključnih proboja u svakoj od zemalja regiona, milioni ljudi su se frenetično angažirali na svakodnevnim poslovima revolucionarne politike. Vrlo malo njih je imalo čvrst liberalni stav, ali su svi osjećali da su komunističke elite izopačile ideal jednakosti.
Egalitarni ideal rijetko je bio na meti prije i neposredno nakon promjene režima. U slučaju kada jeste, kritika je prije svega bila usmjerena na njegov navodno utopijski karakter i nespojivost sa slobodom, a ne na inherentnu vrijednost ovog ideala. Novembra 1989. samo tri procenata ispitanika u Čehoslovačkoj preferiralo je kapitalizam u odnosu na socijalizam, dok se u anketi iz decembra te godine ogromna većina protivila privatizaciji. Postojala je snažna podrška viziji neke vrste radničkog samoupravljanja koju je razradio Vaclav Havel u svom čuvenom eseju Moć nemoćnih – istinsko radničko učešće u ekonomskom odlučivanju koje bi donijelo pravi osjećaj odgovornosti za kolektivni rad. U Poljskoj je samoupravljanje (samorząd) bilo glavni zahtjev Solidarnosti od 1981. Iako je već 1990. nestalo sa agende nove elite, većina ljudi je i dalje podržavala ideju. Prema rezultatima opšte ankete iz 1990, prednost samoupravljanju davalo je 61,8 odsto ispitanika; 66,9% njih podržavalo je politiku punog zapošljavanja, dok je 65,9% želelo da zadrži državnu kontrolu cijena. U Rumuniji je rast narodnog bijesa protiv vladajuće elite imao dugu socioekonomsku historiju, još od rudarskog štrajka 1977. kojim je započet period povremenih radničkih nemira.
Najpoznatiji učesnici narodnih ustanaka iz 1989. bili su intelektualci disidenti, koji su komunističkim vlastima decenijama upućivali moralnu i društvenu kritiku. Većina disidenata nije očekivala, bar ne do sredine 1989. godine, da bi se u bliskoj budućnosti mogao desiti korjeniti preobražaj sistema. Većina je govorila o manje-više postepenoj unutrašnjoj liberalizaciji jednopartijskog državnog socijalizma, sa ciljem uspostavljanja političkog sistema koji bi bio više demokratski, ali i dalje socijalistički. Višepartijska pluralistička demokratija, u kombinaciji sa kapitalističkom tržišnom ekonomijom, nije bio proklamovani cilj sve do druge polovine 1989. Programska dokumenta praktično svih disidentskih organizacija iz 1988. i 1989. artikulisala su liberalnu platformu demokratije, ljudskih prava i građanskih sloboda. U središtu disidentskih zahteva nalazili su se sloboda govora, vjerske slobode, manjinska prava i pravo na pristup informacijama. Jednakost se nije pominjala.
Ipak, zabrinutost zbog rastuće socioekonomske nejednakosti izražena je kroz razne platforme disidentskih organizacija kasnih 1980-ih, mada su te platforme stvarali pripadnici alterntivne elite čija je želja bila sloboda, a ne jednakost. U Bugarskoj su Klub za glasnost i perestrojku, Socijal-demokratska partija i Agrarna partija kritikovali sistem „zakonitih“ privilegija i raznih oblika nezakonite korupcije, koji je doveo do bogaćenja vrhuške i osiromašenja širokih slojeva društva. U Čehoslovačkoj, platforma Građanskog foruma objavljena 26. novembra 1989. bila je izričito posvećena egalitarnosti; osuđivala je nejednakost moći i bogatstva i zahtijevala jednake ekonomske šanse, iako je formulisala principe kapitalističke tržišne ekonomije. Poljski intelektualci su izražavali slične sentimente, ali kada su preuzeli glavnu riječ u protestu protiv režima (započet u radničkom pokretu) signalizirali su kraj pro-egalitarne agende revolucije. Kada su 1989. održani pregovori za okruglim stolom, 195 od 232 učesnika bili su intelektualci sa obje strane.
Za značajan dio partijske elite liberalizacija je bila nešto što bi se moglo ne samo tolerirati, već i iskoristiti. Sloboda da se pravi novac, da se putuje, pa čak i da se misli i govori, bila im je sve privlačnija mogućnost, uz jedan značajan uslov – da ostanu dio elite. Liberalizacija je, umjesto liberalne demokratije, 1989. postala zajednički imenitelj elita. To je ono što je omogućilo mirnu revoluciju kroz pregovore za okruglim stolom.
Nova nejednakost
Nakon prvih slobodnih višepartijskih izbora, postkomunističke elite upravljale su tranzicijom u svoju korist. Nove vlade u regionu izlazile su u susret interesima i starih i novih elita. Oslobađanje dominantne klase – ekonomska, politička i ideološka emancipacija koja je uklonila barijere daljem napredovanju i podstakla globalnu integraciju elite – stvorila je dubok osjećaj nepravde među građanima.
Egalitarijanska agenda ubrzo je skrajnuta, a na sceni nije bilo nijednog političkog aktera koji bi zastupao jednakost. „Prvobitni grijeh postkomunističkih demokratija jeste to što su nastale ne kao ishod trijumfa egalitarnosti, već kao pobjeda anti-egalitarnog konsenzusa koji je ujedinio komunističku elitu i antikomunističku kontraelitu“, pisao je bugarski profesor Ivan Krastev 2007. „Bivši komunisti su bili anti-egalitarni zbog svojih interesa. Liberali su bili anti-egalitarni zbog svoje ideologije.“
Ali mada su elite, a onda i gotovo svi ostali, digli ruke od ideje socioekonomske jednakosti tokom 1990-ih, ljudi su i dalje vjerovali u ideal pravičnosti – ko zaslužuje šansu, ko postaje pripadnik elite. Očekivalo se da neki oblik pravičnosti zameni kompromitirani ideal komunističke jednakosti. Borbeni poklič tih godina bio je „normalnost“, a „normalno“ društvo imalo je tržišnu ekonomiju sa demokratskim izborima. To je takođe značilo jednu vrstu društva kakvo se moglo naći u većini zemalja zapadne Evrope oko 1975 – ne samo kapitalistička demokratija, već ona koja pruža zaštitu države blagostanja.
Nedugo poslije revolucionarnog proboja, pokazalo se da život u bivšim komunističkim zemljama centralne i istočne Evrope drastično odudara od zapadnoevropske države blagostanja u nestajanju. Uspostavljene su osnove neoliberalne ekonomije, kojom se pravdala brutalnost akumulacije u prvim godinama poslije 1989. i ekonomska dislokacija miliona. Šok terapija je uvela neregulirane cijene, što je za mnoge značilo gubitak životne ušteđevine. U međuvremenu, članovi bivše nomenklature su užurbano razdijelili državne resurse svojim saveznicima kroz mutne privatizacijske dilove. Nezaposlenost je skočila. U Poljskoj je to bio skok praktično sa nule 1989. na 16% do 1993. Siromaštvo je poraslo sa 17,3% 1989. na 31,5% naredne godine. Džini koeficijent je rastao sa 26,9 u 1989. na 32,7 u 1996. i 35,9 u 2006. godini. Slična, drastična verzija šok terapije odigrala se u Bugarskoj 1991-92. Čak je i u Mađarskoj, gdje se šok terapija odlagala do 1995, efekat bio razoran.
Privatizacija u svim svojim oblicima nije uspjela demonstrirati ništa nalik pravičnosti. Vaučer privatizacija (gdje su građani mogli kupiti dionice državnih preduzeća) u Češkoj republici (1992-94) sprovedena je u potpunom haosu i bezakonju. Reforme je vodio Vaclav Klaus, koji je odložio izradu pravnog okvira za privatizaciju, jer je bio više zainteresovan da stvori lojalnu ekonomsku elitu nego da ispuni očekivanja javnosti.
Nestašice, redovi, konfuzija i očaj postali su karakteristični aspekti svakodnevice početkom 1990-ih. Kada se prašina slegla, pokazalo se da su pobednici tranzicije većinom bili članovi bivše komunističke elite kojima su se pridružile novajlije, a koji su uspjeli da iskoriste opću zloupotrebu vlasti, krađe, prevare, lažne stečaje, reketiranje i mafijaške obračune u odsustvu utvrđenih pravila i ovlaštenja.
Implementacija kapitalističkih reformi i način na koji su ih nove demokratske institucije legitimizitale, generitali su nov, anti-meritokratski šablon statusne mobilnosti. Čitav proces većina ljudi je doživjela kao duboko nepravedan. Kako je vreme prolazilo, mnogi su počeli da za novi klasni okvir krive elite koje su predvodile „tranziciju ka demokratiji“. Proces pristupanja Evropskoj uniji u prvim godinama 21. vijeka samo je odložio raspad legitimiteta elita.
U tom smislu, formativno iskustvo teške nepravde nakon 1989. stvorilo je dinamiku koja je, jednu generaciju kasnije, postala specifičan centralno i istočnoevropski brend neliberalne populističke pobune. Bila je potrebna samo jedna generacija da se stigne do tačke u kojoj je prerano da se zaborave, ali prekasno da se isprave sve nepravde ugrađene u temelje novih društvenih hijerarhija. Oko 2010. redistribucija moći je bila dovršena. Više nije bilo lova u mutnom: stroži zakoni i regulative zauzdale su, ali i ratifikovale bogatstvo i imovinu akumuliranu tokom „tranzicije“.
Stoga bi bilo netačno reći da je sama nejednakost osnovni uzrok neliberalnog uspona, pokrenutog oko 2006. i nastavljenog do danas; tačnije, reč je o nepravdi koja je prozvela novu nejednakost poslije 1989. Danas smo suočeni sa ironijom izokrenute 1989: da bi se jednakost vratila, put joj mora otvoriti građanska mobilizacija.
/Autorica je bugarska aktivistica za ljudska prava/
(TBT, Dissent)