Piše: Timothy Garton Ash, thebosniatimes.ba
Prag, juli 2019. Sjedim sa Ivanom Havelom u prijatnom separeu restorana uređenog u stilu Austrougarske monarhije kad nailazi Monika Pajerová. Nekadašnja studentska liderica u Plišanoj revoluciji, plava, s naočarima, trideset godina kasnije još je puna energije. Vadi smartfon iz tašne i skenira prugasti kod na mojoj flaši mineralne vode. Telefon zvoni i na ekranu se pojavljuje zelena karikatura Andreja Babiša, poljoprivrednog oligarha i bivšeg doušnika tajne policije koji je danas premijer Češke. Ispod njegovog namrštenog lica piše „Bez Andreja”, što znači da ta voda nije proizvod nijedne od njegovih kompanija. „Ispravna je”, kaže Monika, „možete je piti!”
Nedjelju dana ranije održan je veliki protest u parku Letna, koji je u novembru 1989. bio pozornica najvećeg skupa Plišane revolucije. Neki slogani („Istina će odnijeti pobjedu nad lažima”, „Odlazite!”), građanski polet i mnoštvo ljudi isti su kao prije trideset godina. Ali na ovom protestu učestvuju jedan reper i jedna zvezda YouTubea, a vodi ga nova generacija studenata u dvadesetim godinama. Dok smo mi onda drhturili pod ledenim snijegom, oni se sada kuhaju na jarkom suncu.
Jedan od organizatora protesta, bradati student teologije Benjamin Roll, koji se štiti od sunca kočopernim slamnatim šeširom, kaže: „Mi ne dižemo revoluciju. Prihvatamo naslijeđe i vrijednosti 1989. i želimo ih unaprijediti aktivnom težnjom ka boljoj budućnosti. Ali situacija je sada drukčija. Sada se bunimo protiv promjene. Upozoravamo na loš pravac promjena u našoj zemlji pod Andrejom Babišom i [predsjednikom Milošem] Zemanom. Upozoravamo na ugroženost vladavine prava i medija i na uzurpaciju vlasti od strane nekoliko oligarha. Upozoravamo na to da nam u potaji otimaju demokratiju.”
Ispred njega je nešto o čemu je Václav Havel 1989. mogao samo sanjati: more građana koji oduševljeno mašu žuto-plavom zastavom Evropske unije, kojoj Češka Republika danas pripada.
Uzbudljivo. Ali zašto ljudi osjećaju da je još uvijek, ili ponovo, potreban masovni protest? Zašto ja danas, tačno trideset godina od poluslobodnih poljskih izbora održanih 4. juna 1989, kojima je započela lančana reakcija oslobađanja od komunizma, stojim u gomili sredovječnih demonstranata koji viču „Lech Wałęsa! Lech Wałęsa!” dok heroj Solidarnosti, danas sijed i popunjen, stoji na bini u starom gradskom kvartu Gdanjska? Zašto se predsjednik Evropskog saveta Donald Tusk osjeća pozvanim da pođe za starim Lechom na binu („Bravo, Donalde!”) i zatraži od gomile da se priseti iskustva antikomunističkog otpora, sada kad ona mirno protestuje protiv legitimno izabrane poljske vlade? Dok je u ključnom trenutku tranzicije 1989. disidentski pisac Adam Michnik predložio tada još vladajućim komunistima slavnu formulu „Vaš predsjednik, naš premijer!”, Tusk je sada vikao, „Vaša javna televizija, naš internet!” Tuskovo „vaša” odnosilo se na nacionalističke populiste koji vladaju zemljom i koje je on na taj način implicitno uporedio s komunističkom partijom prije 1989.
Dok se bližila godišnjica 16. juna 1989. i počasne sahrane vođe mađarske revolucije iz 1956. Imrea Nagya – moj stari prijatelj, disident János Kis sjedio je sa mnom u jednom baru u Budimpešti i mirno opisivao sadašnji politički sistem u Mađarskoj kao autokratiju. Sa autokratom o kome je riječ, Viktorom Orbánom, upoznao me je prije trideset godina upravo János i tada mi ga je opisao kao sjajnog predstavnika novog, mladog, liberalnog naraštaja. Orbán je potom studirao na Oksfordu kao stipendista Georgea Sorosa i 1989. bio podsticajan govornik na počasnoj sahrani Nagya. Sada, međutim, on i njegova partija Fides sistematski razgrađuju liberalnu demokratiju u državi članici Evropske unije.
***
Povodom desete godišnjice 1989, pred sam početak milenija, mogli smo slaviti i prvobitni trijumf Plišane revolucije i veliki potonji napredak. Do dvadesete godišnjice 2009, zemlje Centralne Evrope postale su članice NATO-a i Evropske unije, a politolozi su Mađarsku opisivali kao „stabilnu demokratiju”. Na tridesetu godišnjicu, međutim, svi se pitaju šta je pošlo naopako?
To pitanje je opravdano i potrudit ću se da na njega odgovorim, ali prije toga je potrebno da se sjetimo šta je pošlo dobro. Mnogi danas pretpostavljaju da je poslije 1989. nastupio period nerazblaženog liberalnog optimizma, u kom su svi bili uvereni da će Centralna Evropa postojano napredovati ka liberalnoj demokratiji, tržišnoj ekonomiji i članstvu u najvažnijim institucijama zapadnog liberalnog internacionalizma. Nije bilo tako. U tim ranim godinama bili smo puni sumnji i strahova. Na pretposljednjoj strani mog prikaza Plišane revolucije iz prve ruke u knjizi Čarobna lampa / The magic lantern, zasnovanog na eseju objavljenom u magazinu The New York Review of Books i završenog u januaru 1990, rekao sam da bi Centralna Evropa mogla ponovo postati „zavisna međuzona slabog statusa, nacionalnih predrasuda, nejednakosti, siromaštva i Schlamassela” (približni prevod ove poslednje reči je „haos”). Michael Žantovský, sekretar za štampu i biograf Václava Havela, sjeća se da je novoizabrani predsjednik po ulasku u Praški dvorac decembra 1989, dok ga je okupljena gomila gromoglasno pozdravljala, upozorio svoje najbliže saradnike: „Ulazimo kao heroji, ali na kraju, kad shvate u kakvom smo haosu i kako malo toga možemo promijeniti, otjerat će nas iz grada uvaljane u katran i perje.”
Zemlje zapadne Evrope i Sjeverne Amerike nisu raširenih ruku dočekale svoje davno izgubljene siromašne rođake u zapadnim klubovima NATO-a i EU. Daleko od toga. Čak ni Zapadna Njemačka. U to vrijeme je kružio vic: kad su Istočni Nijemci počeli da izvikuju „Wir sind ein Volk!” (Mi smo jedan narod!), zapadni Nijemci su odgovorili „Wir auch!” (Baš kao i mi!).
Mjereni na zastrašujućoj skali posttotalitarnih problema u regionu, uspjesi ostvareni tokom prve dvije decenije poslije 1989. još su impresivniji od krize koja uzima maha tokom posljednje decenije. Štaviše, korijeni današnjih problema često se mogu naći na tlu jučerašnjih trijumfa. Na primjer, jedan suštinski uspjeh je naprosto to što su mnogi ljudi postali individualno slobodniji. Kako su se njihove zemlje približavale EU i na kraju joj se pridružile, ti pojedinci su stekli slobodu da rade, studiraju i žive u drugim evropskim zemljama. Milioni mladih iz regiona iskoristili su tu šansu. Lično osjećam duboko zadovoljstvo kad vidim mnogo talentiranih Poljaka, Mađara, Čeha i Slovaka koji dolaze da studiraju sa mnom i mojim kolegama na Oksfordu i koji će voditi vrijedan, produktivan, ispunjen život. Ali oni rijetko uspijevaju nastaviti takav život u svojoj zemlji. Veća je vjerovatnoća da ću ih ponovo sresti u Londonu, Parizu, Beču ili Berlinu.
Dakle, sticanje individualne slobode stvara kolektivni problem emigracije. Obim emigracije iz postkomunističke Evrope je ogroman. Između 1989. i 2017. emigriralo je oko 27 posto letonske populacije; iz Bugarske je otišlo približno 21 posto stanovništva. Više od tri miliona ljudi je napustilo Rumuniju od 2007, kad je zemlja stupila u EU, do 2017. Godine 2018. rumunski ministar finansija je predložio da se pravo na rad njegovih zemljaka Rumuna u EU ograniči na pet godina. (Brzo je ućutkan.) U tom pogledu, bivša Njemačka Demokratska Republika liči na ostatak postkomunističke Evrope. Osipanje populacije, koje je trebalo da zaustavi Berlinski zid podignut 1961, nastavilo se čim je zid pao. Oko 1,9 miliona (od približno 16,6 miliona 1989) napustilo je zemlju i danas je broj stanovništva na toj teritoriji na nivou iz 1905.
Emigracija je stvarni problem regiona, a imigracija izmišljeni. Izbjeglička kriza koja je dovela milione migranata sa šireg Bliskog istoka i Afrike u južnu i zapadnu Evropu, i koja je dostigla vrhunac 2015-2016, presudno je utjecala na centralnoevropsku politiku. Populistički političari vešto su iskoristili strahove društava koja su četrdeset godina provela u izolaciji iza Željezne zavjese i koja su u novije vrijeme imala relativno malo iskustva s multikulturnim životom – mada je prošlost Centralne Evrope pre 1945. bila etnički i verski multikulturna. Poljski populistički lider Jarosław Kaczyński rekao je da migranti donose opasne „parazite i protozou“. Alternativa za Njemačku (AfD), koju su pokrenuli profesori suprotstavljeni evru, preobrazila se u antimigrantsku stranku, vrlo popularnu u Istočnoj Njemačkoj. AfD se služi ksenofobičnom, völkisch retorikom za koju smo mislili da je zauvijek pokopana zbog svojih veza sa nacizmom.
Orbán je stekao veliku podršku grotesknom propagandnom kampanjom u kojoj optužuje Sorosa i Brisel za planove da preplave kršćansku Mađarsku tamnoputim, muslimanskim imigrantima. Za vreme takozvanog nacionalnog savetovanja o imigraciji, jedan zvaničnik koji je reklamirao kampanju – Fides sad rutinski koristi državnu administraciju za partijske ciljeve – pokazao je veliki znak STOP nad krupnim planom iste one fotografije gomile izbjeglica koju je Nigel Farage koristio na zloglasnom plakatu „prekretnica” pre britanskog referenduma o brexitu 2016. U predizbornoj trci 2018, nezavisni tabloidni list Lokál, čiji je osnivač jedan od Orbánovih najbližih savetnika, više puta je objavio fotografije privlačnih bijelih žena pored tamnoputih muškaraca neprijatnog izgleda koji su navodno napali te žene. „Evropski rat – je li to ono što želimo?” glasio je refren. Na jednoj naslovnoj strani tog lista prikazan je Soros kako grli vođe opozicije koji drže ogromne makaze za žicu, kakvima su 1989. godine mađarski i austrijski ministar vanjskih poslova presekli bodljikavu žicu između svojih zemalja. Umjesto toga, Orbán je sad postavio visoke ograde od bodljikave žice na granici između Mađarske i Srbije. Po jednoj procjeni, u Centralnoj i Jugoistočnoj Evropi sada ima oko 1200 kilometara novih ograda i graničnih utvrđenja, što je uglavnom odgovor na izbegličku krizu.
Babiš koristi malo blažu verziju te retorike u češkim zemljama i u tome nije usamljen. „Imamo više antiimigrantskih partija nego što imamo imigranata”, našalio se studentski vođa Benjamin Roll kad smo se nakratko sreli poslije demonstracija u parku Letna. Jedan češki prijatelj mi je rekao da mještani u selu u kome on ima vikendicu, blizu austrijske granice, traže da se ponovo postavi bodljikava žica koja je 1989. postala izlišna. Vratite nam Željeznu zavjesu!
Sve se to događa zato što je EU, koja je centralnoevropskim zemljama tako mnogo dala, zatražila od njih da prihvate nekoliko hiljada izbjeglica koje Italija i teško osiromašena Grčka ne mogu primiti. Ali, ne. Ne pitajte šta vi možete učiniti za Evropu, pitajte samo šta Evropa može učiniti za vas.
***
„Znamo da možete pretvoriti akvarijum u riblju čorbu, ali možete li riblju čorbu ponovo pretvoriti u akvarijum?” Ta šala, koju sam prvi put čuo 1989, odnosila se na komunistička razaranja. Među najvažnijim elementima pretvorenim u riblju čorbu pod komunističkom vlašću bili su privatna svojina, individualne slobode, pravni sistem i, s njim u paketu, nezavisno civilno društvo. Suštinu komunizma definisali su u Komunističkom manifestu Karl Marx i Friedrich Engels kao ukidanje privatne svojine. U takozvanim narodnim demokratijama poratne Centralne Evrope, ukidanje privatne svojine nikada nije bilo potpuno, posebno u Poljskoj i Mađarskoj, ali 1989. ogromna većina preduzeća i stambenih objekata bila je ili direktna svojina partijske države ili je bila u nekoj vrsti kolektivnog ili zadružnog vlasništva.
Uzroci mnogih patologija koje Centralna Evropa ispoljava trideset godina kasnije mogu se pratiti unazad do načina na koji su različite zemlje pokušale stvoriti ili obnoviti privatnu svojinu i kapital, bez kojih tržišna ekonomija nije moguća.
Lako je naknadno otkriti greške napravljene tokom najveće privatizacije u novijoj evropskoj historiji, a bilo ih je mnogo. Ali oni koji su zaplovili tim neobileženim vodama imaju pravo da pitaju: šta biste vi uradili? Kako biste vi ponovo pretvorili riblju čorbu u akvarijum?
Restitucija – vraćanje svojine bivšim vlasnicima – bila je spora, komplicirana i nije mogla obuhvatiti ono što je izgrađeno tokom četrdeset godina komunističke vladavine. Druga mogućnost je bila dovođenje stranih kapitalista, posebno iz zapadne Evrope, kojoj su te zemlje htjele pridružiti. Trideset godina kasnije, rezultat se može opisati jednom riječju: Mitteleuropa, u smislu regiona koji je duboko integrisan s Njemačkom i od nje zavisan. Veći deo državne svojine je privatizacijom ipak dospeo u domaće ruke u procesu koji je bio jednako mutan i brz. S obzirom na bolan nedostatak čvrstog pravnog okvira i nezavisnog pravosuđa, ljudi koji su imali položaje – ili bar dobre veze – u komunističkoj partijskoj državi ugrabili su ogroman deo kolača služeći se svim mogućim sredstvima.
Izabrane procedure varirale su od zemlje do zemlje. U svom najgorem obliku, privatizacija je stvorila novu klasu uticajnih postkomunističkih „oligarha” ili beskrupuloznih novih bogataša. Jedan od tih oligarha je Andrej Babiš, danas češki premijer. Da stvar bude još gora, on je bio doušnik tajne policije dok je radio u komunističkom državnom preduzeću koje se bavilo međunarodnom trgovinom. Ovo mogu da kažem bez većeg rizika da budem tužen, jer je slovački Ustavni sud odbacio Babišov zahtev da se njegovo ime izbriše sa zvaničnog slovačkog spiska saradnika tajne policije. Mutna priroda njegovih poslova tipična je za one koji su izvukli dobit iz tranzicije. Oni koji su jedva držali glavu iznad vode to doživljavaju kao tešku nepravdu.
***
„E, da su nama vaši problemi”, prekoreo me je sredinom osamdesetih poljski disidentski veteran Jacek Kuroń kada sam se požalio na to kako tačerizam djeluje na siromašniji dio britanskog društva. Želja mu se, eto, ostvarila. Trideset godina poslije 1989. Centralnu Evropu potresa nacionalistički populizam koji muči mnoge evropske zemlje, kao i Sjedinjene Države pod Donaldom Trumpom – to je naličje uspešne tranzicije. Kao i u zapadnoj Evropi i Sjedinjenim Državama, dobro poznata populistička retorika suprotstavlja čist suvereni narod korumpiranoj liberalnoj eliti; ista sklonost da se pojednostavljeni, emocionalno privlačan nacionalni narativ pretpostavi činjenicama; ista upotreba i zloupotreba društvenih medija (Fides je vrlo efektno prisutan na Facebooku); iste sveobuhvatne denuncijacije liberalizma i svega što on radi; isti kulturni profil podrške populistima u onom dijelu društva koji smatra da su ga, na ovaj ili onaj način, oštetili globalizacija, evropeizacija, liberalizacija i digitalizacija.
Istovremeno, u zapadnoj Evropi ponovo dižu glavu duboko ukorijenjene predrasude o „istoku“ Evrope, koje se mogu pratiti unazad do prosvjetiteljstva. Kada slušamo francuske ili belgijske političare, čujemo odjeke tog starog unutarevropskog orijentalizma, prisutnog još u Volterovim djelima, u kome zemlje kao što su Poljska i Mađarska – egzotične, autoritarne i maglovito barbarske – nikada nisu pripadale zapadnoj Evropi prosvjetiteljstva, pa se zato sad vraćaju svom iskonskom i istinskom „istočnjačkom“ obliku. Ta simplicistička istočno-zapadna dihotomija je intelektualno neodbranjiva. Ovog ljeta su demonstracije u Pragu predvođene studentima počele tako što je jedan glumac izgovorio esej o demokratiji iz pera Tomáša Garriguea Masaryka, osnivača i predsjednika čehoslovačke predratne demokratije. Dakle, kada se Česi sjete tog vremena, oni vide umnog demokratskog vođu, a Nijemci i Italijani na tom mjestu imaju Adolfa Hitlera i Benita Musolinija. Barbarski istok, civilizirani zapad?
Istina je, međutim, da uporedo s problemima koji su pogađali većinu kapitalističkih demokratija u prvim decenjama 21. vijeka, ove postkomunističke zemlje imaju neke zajedničke osobine, kao i uticaje iz veoma različitih historija prije 1945. Ukratko, one imaju populizam s poskomunističkim obeležjima. Na primer, pored reakcija protiv globalizacije i ekonomske liberalizacije koje se sreću svuda, u njima nalazimo jedinstven uticaj preobražaja celog političkog i ekonomskog sistema. Godine 1989-1990. sam Kuroń je bio među najrječitijim braniocima oštre tranzicije u tržišnu ekonomiju, prave „šok terapije“. U televizijskom programu poznatom kao Kurońova ćaskanja on je strpljivo objašnjavao otpuštenim radnicima i njihovim zabrinutim suprugama zašto je to neophodno. On želi da bude ljevičar u modernoj kapitalističkoj zemlji, govorio je, ali taj kapitalizam se najpre mora izgraditi. Poslije nekoliko godina, gorko je žalio zbog svoje uloge socijaldemokratskog prodavca surovih tržišnih reformi koje je uveo ekonomista i potpredsjednik vlade Leszek Balcerowicz. Kao kandidat na predsjedničkim izborima 1995. odbacio je ideju da je osnovna podjela u poljskom društvu ona između bivših komunista i bivših pristalica Solidarnosti. Ne, rekao je, „stvarna društvena podjela u Poljskoj danas je podjela na one koji su uspjeli da se prilagode novoj stvarnosti i na one koji je ne razumiju i koji osjećaju da su ih tržišna ekonomija i demokratije odgurnule, odbacile. I dalje insistiram na tome da je moguće nešto ponuditi odbačenima“.
Dvadeset godina prije izborne pobjede poljske populističke partije Pravo i pravda 2015, to je bila srž problema. Kad sam ponovo posjetio brodogradilište u Gdanjsku 1999. vidio sam da su neki bivši radnici postali uspješni preduzetnici, ali je nezaposlenih, ogorčenih i gnjevnih bilo mnogo više. „Mi radnici smo to započeli“, žalili su se oni, „a sada plaćamo najvišu cijenu“. To osjećanje historijske nepravde dalje je pojačavala činjenica da su devedesetih godina često upravo pripadnici bivše komunističke vladajuće klase izvukli najviše iz divljih, nepravičnih početaka kapitalizma. Pogledajte Jerzya Urbana, bivšeg portparola generala Wojciecha Jaruzelskog – poslednjeg komunističkog vođe Poljske – koji sada, kako se priča, organizira ekstravagantne zabave u svojoj vili.
Opasnost od generisanja osjećanja historijske nepravde bila je sadržana u prirodi Plišane revolucije, koja je nužno podrazumijevala moralno neukusan kompromis s prethodnim vlastima. Društveni antropolog Ernest Gellner nazvao je to „cena pliša”. Zato sam tada tvrdio da nove demokratije Centralne Evrope moraju da započnu javnu konfrontaciju sa svojom mračnom prošlošću, možda u formi komisije za istinu. Takva komisija, napisao sam u pogovoru za drugo izdanje Čarobne lampe iz 1999, „simbolički podvlači crtu ispod prošlosti, a da pritom ne poziva na zaboravljanje, pa čak ni na praštanje. Moguće je da se nerevolucionarna revolucija ne može više od toga približiti revolucionarnoj katarzi“. Još uvijek vjerujem da je to važna lekcija za svaku buduću plišanu revoluciju u drugim dijelovima svijeta.
Moramo se, ipak, zapitati da li bi i najdjelotvornija komisija za istinu mogla ublažiti žestoko osjećanje nepravde izazvano činjenicom da su mnogi saradnici bivšeg režima postali ekonomski dobitnici novog. Svi današnji evropski populizmi hrane se gnevom zbog načina na koji je liberalizam posle 1989. sveden na prilično ekstremnu verziju čisto ekonomskog liberalizma, bez „jednakog poštovanja i jednake brige“ za sve građane, to jest bez onog što je filozof Ronald Dworkin smatrao suštinom modernog liberalizma. Ali uticaj takvog stanja stvari bio je posebno jak u postkomunističkoj Evropi, gdje je kapitalizam nastupio u sirovom stanju, gdje je već postojalo osjećanje historijske nepravde i gdje društva nisu bila naviknuta na visoki nivo vidljive nejednakosti.
***
Šarolika grupa poljskih studenata s kojom sam sjedio u kafeu Sova, u centru Varšave, bila je složna samo u jednoj stvari: „liberalizam” je sada ružna riječ. Oni su očigledno poistovjećivali liberalizam s društvenim posljedicama ekonomije slobodnog tržišta i složno su ga osuđivali i Marcin, student desničar koji je sjedio s moje lijeve strane, a i Filip, student ljevičar koji je sjedio desno od mene. U teškim godinama borbe pokreta Solidarnost protiv komunizma, pre njegovog trijumfa 1989, nebrojeno puta sam stajao u poljskim gomilama koje su izvikiale „Nema slobode bez Solidarnosti”. Ali početkom 21. veka gnevni demonstranti su protestovali pred zgradom vlade u Varšavi izvikujući: „Nema solidarnosti u slobodi” – misleći na solidarnost sa malim „s”.
Čak i više nego dohodovna nejednakost i bogatstvo (koji, ako izuzmemo oligarhe, u Centralnoj Evropi još nisu tako ekstremni kao u Americi i Britaniji), ljude je uznemiravala nejednakost pažnje i poštovanja. Veliki dio društva se osjeća ne samo ekonomski i društveno deprivilegiranim već, pre svega, ignorisanim i nepoštovanim od metropolitenskih liberalnih elita. Podele duž klasnih, obrazovnih i geografskih linija karakteristične su za savremeni populizam na svakom mjestu: sjetimo se pojasa hrđe u Sjedinjenim Državama ili postindustrijskih gradova na sjeveru brexitske Britanije. Ali one uvijek imaju specifične lokalne crte.
Pijuckajući čaj u jednom restoranu u Bjalistoku, gradu na istoku Poljske, mlada gradska odbornica iz vladajuće partije Pravo i pravda nadugačko mi se žalila na prezir „varšavskih salonskih krugova”. Ideja „varšavskog salona” je stara; on je mjesto radnje čuvene scene u pozorišnom komadu Zadušnice, remek-djelu Adama Mickiewicza iz 19. veka. Tu sede aristokrati koji začinjavaju svoje besede stranim frazama i ismijavaju „obične ljude“. U Poljskoj je ta aristokratska tradicija prešla na inteligenciju i neki od tih stavova očigledno istrajavaju. Čuo sam kako se izržavaju na račun seljaka, radnika pa čak i nove srednje klase. Dubinska studija o jednoj varošici pokazala je da tu značajan deo podrške za stranku Pravo i pravda ne čine ekonomski gubitnici, već nova srednja klasa koja danas misli da zaslužuje nešto više. Dok je u Poljskoj kolokvijalna skraćenica „salon”, u egalitarnijoj Češkoj to je Pražská kavárna, to jest praško društvo iz finih kafea. U mađarskoj postoji podjela na Budimpeštu, ogromni glavni grad, i „ljude iz pusztae”, to jest stanovnike selâ i malih gradova u velikoj mađarskoj ravnici.
Istočna Njemačka je krajnji primjer da se sloganom „To je ekonomija, budalo” ne može objasniti talas antiliberalnog populizma u zemljama u kojima se prije trideset godina dogodila liberalna revolucija. Njemačka nije samo jedna od najbogatijih zemalja Evrope; ona je takođe dodjeljivala ogromna sredstva svom istočnom dijelu, što se vidi na svakom ćošku popravljenih ulica, obnovljenih zgrada i modernizovane infrastrukture. Štaviše, četiri od pet glasača AfD-a ocjenjuju sopstvenu ekonomsku situaciju kao „dobru” ili „veoma dobru”. Ipak, na posljednjim regionalnim izborima AfD je dobio nešto više od četvrtine glasova u istočnoj njemačkoj državi Saksoniji i jedva nešto manje u Brandenburgu. Kao što bi to Marx mogao da kaže, riječ je prije o svijesti nego o biću. Mnogi koji glasaju za AfD osjećaju se zanemarenima ili prezrenima. Prema nedavnoj anketi, 75 posto ispitanika u Saksoniji ocijenilo je ekonomsku situaciju kao dobru ili veoma dobru, ali čak 66 posto je reklo da se istočni Nemci tretiraju kao građani drugog reda. Ekonomsku velikodušnost zapada prema istoku u Njemačkoj pratila je migracija zapadnih Nijemaca na istok, a oni su ponekad skloni da se prema istočnjacima odnose s visoka, poput britanskih imperijalnih činovnika 20-ih godina u Indiji. Godine 2015. kancelarka Angela Merkel je posetila istočnonjemački gradić Hajdenau, gdje je sedamsto izbeglica bilo smješteno u zatvorenoj fabrici. Tada je jedan ljutiti demonstrant uzviknuo, „Die schaut uns nicht mal mit dem Arsch an!” (Ona nas ne gleda čak ni svojom guzicom!) Iako je Angela Merkel i sama porijeklom sa istoka, taj povik savršeno opisuje osjećanja populističkih glasača.
Poput njihovih pandana u Poljskoj ili u Češkoj Republici, neki istočni Nijemci, oblikovani četrdesetogodišnjim životom u zatvorenom i relativno homogenom društvu iza Gvozdene zavese, pokazuju nervoznu sumnjičavost prema strancu, imigrantiu i prije svega muslimanskom imigrantu – možda čak najviše oni koji nikad nisu lično sreli nijednog od njih. Istočna Njemačka ima srazmjerno najmanje imigranata i najviše glasača AfD-a. Jedan učesnik demonstracija koje je organizovala krajnja desnica, ksenofobični pokret Pegida (njemačka skraćenica za „Patriotski Evropljani protiv islamizacije Zapada”) rekao je reporteru: „U Saksoniji danas jedva da ima imigranata, ali postoji opasnost da Njemačka bude islamizirana za pedeset ili sto godina”. Očigledno je riječ o vrlo hitnoj stvari.
U svojoj kancelariji u nadbiskupskoj palati pored praškog dvora, Václav Malý, sveštenik čiji je zvonki glas bio truba Plišane revolucije i koji je sad biskup, vodi me ka dubljim refleksijama. U Centralnoj Evropi nije se razvila samo tržišna ekonomija već i tržišno društvo, u kome nadmoćno vlada individualistički duh konkurencije. Pogledajte samo televizijske reklame, kaže on. One prikazuju srećan, zdrav, lijep i imućan par s dvoje divne djece koja se igraju ispred dobre kuće i auta. Ako nemate sve to, očigledno niste uspjeli.
Populisti, kao vješti politički preduzetnici, koriste sve te nedostatke i komplekse. Taktika s kojom je stranka Pravo i pravda osvojila apsolutnu parlamentarnu većinu na poljskim izborima 2015. sastojala se od obećanja da će svaka porodica dobiti 500 zlota (127 dolara) za drugo i svako sljedeće dijete. U stvari, o tome je razmišljala već prethodna liberalna vlada, ali je predlog odbačen, donekle zbog nedostatka sredstava, ali više iz ideoloških razloga: ne može se tako dijeliti gotov novac. Ali, kao što mi je objasnio jedan konzervativni student Varšavskog univerziteta, taj dodatak ne predstavlja samo dobrodošlu pomoć siromašnim porodicama već je i „izraz brige”. I dodao je: „To im daje izvjesno dostojanstvo”. Ideolozi Prava i pravde zaista govore o „redistribuciji dostojanstva”.
Posebno u Poljskoj i Mađarskoj, vladajuće partije takođe koriste osjećanje historijske nepravde kad tvrde da ono što se dogodilo 1989. nije bila prava revolucija. Istinska antikomunistička revolucija, kažu oni, počela je tek s njihovim dolaskom na vlast. Oni optužuju liberalne, metropolitenske elite, koje su, među mnogim svojim grijehovima, navodno izvele „tranziciju rukovanjem” s komunistima iza zatvorenih vrata. Centralnoevropski populisti donekle kombinuju lijeve ekonomske i društvene politike s desnom, čak reakcionarnom, nacionalističkom i ksenofobičnom retorikom. Tako se nezadovoljni glasači pozivaju da pobjegnu od zapadnog izveštačenog, potrošačkog društva u okrilje najtradicionalnijih izvora zajednice i porijekla: porodice, crkve i nacije. (A i nacionalizam i crkva su, naravno, bile važne sile u liberalnim pokretima iz 1989.)
Kao što mi je objasnio jedan konzervativni mađarski intelektualac, dok se dekandentna, feminizirana zapadna društva koja podržavaju LGBT+ bave problemom stare i opadajuće populacije tako što uvoze muslimanske migrante, krepka, muževna tradicionalna društva kao što su mađarsko i poljsko riješit će taj problem na staromodni hrišćanski način: tako što će rađati više djece. I žene će ponovo biti stavljene na svoje mjesto. U svom odgovoru na moj članak o eroziji demokratije u Mađarskoj, ratoborni portparol Fidesove vlade Zoltán Kovács pohvalio se da je „od 2010. broj brakova porastao, broj razvoda opao, broj abortusa smanjen bezmalo za trećinu, a stopa priraštaja stanovništva porasla i nastavlja rasti”. Konferencija poljskih biskupa opisala je neheteroseksualna partnerstva kao „potpuno strana evropskoj civilizaciji”. Ukratko, populisti tvrde da predstavljaju bolju, tradicionalniju, hriščansku Evropu. Kad se izokrene često citirana dihotomija Donalda Ramsfelda između „stare“ (to jest zapadne) i „nove“ (to jest istočne) Evrope, nova Evropa je sad stara Evropa, a stara je nova. S karakterističnom samopouzdanjem, Orbán je izjavio: „[1989] smo mislili da je Evropa naša budućnost; danas smo mi budućnost Evrope”.
***
Tokom petnaest godina poslije 1989. ove zemlje su imale neobično jasan strateški cilj: povratak u Evropu, što je značilo u Evropsku uniju, i povratak na zapad, što je značilo u NATO. Ti ciljevi su, naravno, dovođeni u pitanje u njihovoj unutrašnjoj politici, ali je nesumnjivo preovladavala evro-atlantska orijentacija. Da bi to postigle, ove zemlje su morale promijeniti sve – bar na papiru – kako bi se saobrazile sa evropskim i zapadnim normama: ekonomiju, pravni sistem, odnos prema manjinama, regulisanje medija, civilnu kontrolu nad oružanim snagama, etikete na namirnicama, zaista sve.
Bilo je divno, mada zahtjevno, s nadom putovati prema „Evropi”; problemi su počeli po dolasku na odredište. Stvarnost neizbježno nije bila ravna snu. Joachim Gauck, nekadašnji istočnonjemački pastor koji će postati predsjednik ujedinjene Njemačke, ironično je primijetio: „sanjali smo o raju, a probudili smo se u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji”. (Nije teško zamisliti i gore mjesto za buđenje.)
Dok je EU zračila ogromnom transformativnom moći tokom procesa pristupanja, pokazalo se da čim neka zemlja postane njen član, skoro sve može da prođe. Fidesovo razgrađivanje liberalne demokratije u Mađarskoj počelo je zapravo 2010, kad je Mađarska već bila članica EU i NATO-a, a izvedeno je tako što su evropski fondovi korišćeni za učvršćivanje dominacije jedne partije – na primer, davanjem ugovora koje je finansirala EU ortacima i prijateljski nastrojenim vlasnicima medija. Drugim rečima, novac evropskih poreskih obveznika trošen je na podrivanje evropskih vrijednosti.
Širom regiona, podrška ostajanju u EU i dalje je visoka, a na to svakako utiče i vidljiva šteta koju Britanija trpi zbog brexita. Ali mnogi glasači populista osjećaju da su individualne koristi od „Evrope” neravnomjerno raspoređene u korist metropolitenskih, liberalnih dobitnika u tranziciji.
A šta je sa Zapadom? U jednoj ovogodišnjoj anketi, pitali su građane Češke Republike, Poljske, Slovačke i Mađarske, „Da li biste voljeli da vaša zemlja bude dio Zapada, dio Istoka, ili nešto između?” Oko pedeset posto ispitanika – malo više od toga u Češkoj Republici, malo manje u drugim zemljama – odgovorilo je „nešto između“. Onih koji su rekli da njihova domovina treba da bude deo Zapada bilo je 45 posto u Mađarskoj (najviše) i 23 posto u Slovačkoj (najmanje). Nesumnjivo ima razloga za takve odgovore. Centralna Evropa nikad nije bila samo „kidnapovani Zapad”, kao što glasi naslov čuvenog eseja Milana Kundere. Geografski, kulturno i historijski, te zemlje su uvijek imale čvrste veze sa Istokom i dugo su sebe vidjele kao most između Istoka i Zapada. Sam pojam Zapada kao političkog entiteta je izbljedio, čak i u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Evropi, s nestankom Sovjetskog Saveza kao zajedničkog neprijatelja. Ako „zapad” znači abortus, brak istopolnih osoba i prava za LGBT+ populaciju, društveno konzervativni stanovnici Centralne Evrope bit će protiv njega.
Ipak, među glavnim razlozima opadanja privlačnosti Zapada svakako je to što je Zapad poslije 1989, zbog ekscesa finansijskog sektora u globalizovanom kapitalizmu, uronio u najtežu finansijsku krizu posle one iz 1929 – a ta kriza je ubrzala dugo očekivanu krizu rđavo osmišljene i preširoke evrozone – i ušao u deceniju ekonomske i političke nelagode. S druge strane, Kini prilično dobro ide. Današnja Kina je produkt 1989. u istoj meri u kojoj su to i nejake demokratije Centralne Evrope. Da bi izbegli Gorbačovljevu sudbinu, Xi Jinping i njegovi partijski saradnici pažljivo su izvukli pouku iz kraha komunizma u sovjetskom bloku. Na tom putu, što improvizacijom, što planski, stvorili su nov hibridni sistem koji bi se mogao opisati kao lenjinistički kapitalizam.
Poslije 2008, zapadni demokratski kapitalizam izgledao je znatno neprivlačnije, a istočni autoritarni kapitalizam malo privlačnije. Sada postoji alternativna modernost. Orbán, čiji je pogled uvijek uprt u promjenljive izvore bogatstva i moći, rekao je mađarskoj javnosti 2014. da je finansijska kriza pokazala da „liberalne demokratske države ne mogu ostati globalno konkurentne” i ukazao na Singapur, Kinu, Rusiju i Tursku kao na primjere „sistema koji nisu zapadni, nisu liberalni, možda čak nisu ni demokratije, a ipak su uspješni”. „Ne mislim”, zaključio je, „da nas članstvo u Evropskoj uniji sprečava da gradimo neliberalnu novu državu zasnovanu na nacionalnim temeljima”. Što je, kao sud o EU, nažalost tačno.
Ne treba pretjerivati: nema mnogo Srednjoevropljana koji bi zaista željeli da njihova društva više liče na Kinu ili Rusiju. Njihovoj predstavi o „normalnoj” zemlji mnogo su bliži Njemačka ili Kanada. Ali Kina i Rusija su izvori značajnih investicija, koje ti autoritarnu džinovi rasipaju i tako stiču politički uticaj u zemljama kakve su Mađarska i Srbija. Kao što je nekad imperijalna Njemačka planirala željeznicu od „Berlina do Bagdada”, imperijalna Kina danas projektuje liniju od Atine do Budimpešte da bi omogućila prevoz svoje robe od luke u Pireju, koja je u vlasništvu Kine, do srca Evrope. Peking je formalizovao „17+1”, grupu centralnoevropskih i jugoistočnih evropskih zemalja, uključujući i Grčku. Češki predsjednik Miloš Zeman, tesno povezan sa oligarhom koji ima velike poslovne interese u Kini, izražava želju da njegova zemlja bude „nepotopljivi nosač aviona kineske investicione ekspanzije” u Evropi. Na kraju, političarima kao što je Orbán odgovara da pokažu Briselu i Vašingtonu da se mogu okrenuti prema nekom drugom. „Ako je EU nesposobna da obezbijedi dovoljan kapital”, rekao je on na sastanku evropskih lidera u Berlinu, „naći ćemo ga u Kini”.
Greška Zapada nije to što smo poslije 1989. slavili ono što se dogodilo u Berlinu, Pragu, Varšavi i Budimpešti kao trijumf liberalnih, evropskih i zapadnih vrednosti. Naša greška je u tome što smo mislili da je to sada norma, nova normalnost, put kojim ide historija. Na primjer, čini se da su neokonzervativci kao što je Paul Wolfowitz iskreno vjerovali da će, čim se sruši jednopartijska diktatura u Iraku, na njenim ruševinama začas biti izgrađena demokratija, kao što se dogodilo na ruševinama Berlinskog zida. A dve generacije novinara – oni koji su bili tu kad je srušen zid i oni koji žale što nisu bili – pogrešno su protumačile Arapsko proleće kao drugu 1989. Trideset godina kasnije, vidimo da ono što se dogodilo u Evropi 1989. nije bila nova normalnost, već veliki, jedinstven, jedini historijski izuzetak te vrste.
***
Znači li to da je vrijeme za još jednu revoluciju u Centralnoj Evropi? Mladi student teologije Banjamin Roll odgovorio je „ne” na demonstracijama u Pragu i bio je u pravu. Ako uzmemo korisnu definiciju revolucije politikologa Georgea Lawsona – „brza, masovna, nasilna, sistematska transformacije glavnih institucija i organizacija društva” – onda je Centralna Evropa imala svoju revoluciju 1989. i druga joj nije potrebna.
Ovaj trenutak, međutim, zaista zahtijeva veliku reformu. To, doduše, važi za cio zapadni demokratski svet, kome je hitno potrebna duboka obnova liberalnih institucija i praksi, ali se ipak posebno odnosi na postkomunističku Centralnu Evropu, koja ima konkretan skup problema proizašlih iz jedinstvene prirode njene tranzicije. Pomalo hiperbolički, mogli bismo čak reći da je vrijeme za drugo oslobađanje Centralne Evrope. „Potrebno nam je novo rođenje slobode”, rekao mi je ovog proljeća poljski novinar i aktivista Wawrzyniec Smoczyński. Dobra vest je da ima ljudi koji rade za taj cilj, a među njima i mnogo onih iz generacije koju nazivam post-1989 – evropskih milenijalaca, rođenih u godinama prije i poslije 1989, koji su tek ušli u zrelo doba.
U Slovačkoj, gdje sam upoznao filozofa i disidenta Milana Šimečku, njegov sin, Martin Milan Šimečka ugledan je pisac i urednik, a njegov unuk Michal Šimečka član je Evropskog parlamenta za novu partiju, Progresivnu Slovačku. Slovačka je devedesetih kaskala za postkomunističkom tranzicijom pod autoritarnim Vladimírom Mečiarom. Posle narodnog protesta koji je prošle godine izazvalo zversko ubistvo Jána Kuciaka, mladog istraživačkog novinara koji je raskrinkavao korupciju na visokom nivou, i njegove vjerenice, Slovačka je sada avangarda tog drugog oslobađanja. U baru jednog bratislavskog hotela, mladi Michal mi objašnjava kako su on i njegovi prijatelji doprineli pobedi liberalne, proevropske predsjednice Zuzane Čaputove, izabrane u društveno konzervativnoj, katoličkoj zemlji koja još pati od mnogih patologija postkomunizma.
Da, to se može uraditi. Novi reformatori suočavaju se sa snagama inercije, korupcije i reakcije u elitama i u širem društvu, i to u međunarodnoj situaciji koja je znatno nepovoljnije od one iz 1989. Samo u Mađarskoj, međutim, erozija demokratije je otišla tako daleko da je teško povjerovati da bi čak i najbolje organizirana opoziciona stranka uskoro mogla pobijediti na opštim izborima. Svuda u regionu još se održavaju redovni, slobodni i relativno pošteni izbori. Kao i Amerika, kao i Britanija, kao i svaka druga nesavršena demokratija – a koja nije nesavršena? – Centralna Evropa je suočena sa izazovom da nađe stranku, program i lidere koji će pobijediti na sledećim izborima. Njeni građani sada imaju naše probleme.
/Ovaj esej će se u nešto izmijenjenom obliku pojaviti kao posljednje poglavlje u novom izdanju Čarobne lampe krajem godine./
(TBT, The New York Review of Books)