Libanski premijer Sad al Hariri prošle sedmice je najavio ostavku kao odgovor na višesedmične proteste koji su ga, kako kaže, stjerali u ćorsokak. Stotine hiljda demonstranata je sredinom prošlog mjeseca izašlo na ulice, najviše zbog najavljenih povećanja poreza na benzin, duhan i online-pozive putem aplikacija kao što je Whats App.
U prvih nekoliko dana broj povrijeđenih demonstranata dostigao je 50, ali su protesti nakon toga više ličili na narodno slavlje. Talas pobune se brzo proširio na cijelu zemlju, a na ulicama su se kršćani, suniti i šiiti rame uz rame borili za bolje uslove života.
Sa povećanjem nivoa vanjskog duga, vlada je pokušavala sprovesti ekonomske reforme kako bi obezbijedila glavni paket pomoći od međunarodnih donatora. Međutim, mnogi građani su patili pod ekonomskom politikom zemlje i za svoje probleme su krivili loše upravljanje državom.
– Nismo ovdje zbog Whats Appa, mi smo ovdje zbog svega: zbog goriva, hrane, hljeba, zbog svega – rekao je Abdulah, demonstrant u Bejrutu.
Protest nije imao zvanične predvodnike, a možda je baš u tome bila tajna njihovog uspjeha. Za manje od pola mjeseca premijer jedne od država sa najvećim dugom na svijetu odlazi sa funkcije.
Haririjev primjer slijedio je i irački premijer Adil Abdul-Mahdi koji je također prošle sedmice da će podnijeti ostavku. On je pristao na održavanje vanrednih izbora na osnovu zahtjeva demostranata koji su se sedmicama okupljali na ulicama i svoju borbu platili velikim ljudskim žrtvama.
Protestanti su tražili ostavku trenutnog kabineta, sprovođenje ekonomskih reformi, poboljšanje životnih uslova i iskorjenjivanje korupcije u državi.
Protesti u zemlji koja se broji u najznačajnije proizvođače nafte na svijetu nisu došli niotkuda. Još prošle godine se demonstriralo u Basri, centru naftne industrije, gdje se hiljade ljudi razbolele zbog zagađene vode za piće.
Ovog puta je, kako se vjeruje, jedan od okidača bila i smjena popularnog generala Abdela Vahaba al Sadija, ali je masovno nezadovoljstvo bilo socijalne prirode.
Okupljanja su brzo prerasla u nasilne sukobe sa policijom, ostavivši, prema iračkoj Nezavisnoj visokoj komisiji za ljudska prava, više stotina ubijenih i 5.500 ranjenih ljudi.
Bijes mladih
Pored istih pritužbi na siromaštvo, lošu rad javnih službi, nezaposlenost i sistemsku korupciju, protesti u Iraku i Libanu imaju još nešto zajedničko – te pritužbe su na ulicama uzvikivali jako mladi ljudi.
Približno 60 posto stanovništva u regionu je mlađe od 30 godina. Mlado stanovništo je dobro za zemlju, ali samo ako privreda, obrazovni sistem i državne institucije funkcioniraju dovoljno dobro da udovolje njihovim potrebama.
Međutim, to se rijetko gdje, a posebno na Bliskom Istoku, dešava. Zbog toga su mladi u Libanu i Iraku, ali i Egiptu i drugim zemljama regiona, osjećali sve veću frustraciju, a ona lahko može preći u bijes.
To se najbolje vidjelo tokom demonstracija u Bagdadu. Nakon što je policija počela koristiti bojevu municiju, demonstranti su sa ulica nosili svoje mrtve prijatelje, ali su se sutradan uvijek vraćali još odlučniji.
Borba nije gotova
Dvije najveće pritužbe u obje zemlje su korupcija i nezaposlenost koje uvijek idu ruku pod ruku.
Iran se svrstava u jednu od najkorumpiranijih zemalja na svijetu, prema brojnim globalnim indeksima korupcije. Liban je na nešto boljoj poziciji, ali ne drastično.
Korupcija je rana svake zemlje koja se sa njom suočava. Ona izjeda ambiciju i nadu običnim ljudima koji postanu njene žrtve.
Gubitnici u korumpiranom sistemu mogu se naljutiti vrlo brzo kada vide da ni obrazovani ne mogu dobiti posao, dok se manjina bogati na njihov račun. Kada su institucije države – vlada, sud i policija – umiješane, to je znak da čitav sistem propada.
I u Libanu i u Iraku demonstranti ne žele samo da njihovi premijeri podnesu ostavku. Oni, također, traže da se cjelokupni sistem upravljanja reformira ili zamijeni.
Zbog toga su Bejruti masovni protesti nastavljeni i nakon vijesti o padu vlade, kao da se ništa nije desilo. Demonstranti su se vratili na ulice i poručuju da neće odustati dok ne ispune sve svoje ciljeve, među kojima je smjena vlasti samo prvi korak.
Demonstranti zahtijevaju vladu tehnokrata i formiranje nove vlade za 48 sati, kako zemlja odlaskom premijera ne bi bila gurnuta u još veću neizvjesnost.
Očekuje se da će se sličan scenario ponoviti i u Bagradu gdje demonstranti ne pristaju ni na šta drugo osim odlaska cijele političke klase.
(TBT, Blic)
