Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Ovo je vrijeme odluke – kako za Borisa Johnsona tako i za laburiste. Johnsonov predlog brexita na teži način dobio je drugu priliku, ali vreme mu uveliko ističe i sada smo suočeni sa izborom između samo dvije opcije.
Da li će laburisti insistirati na prijevremenim izborima, uz veliku šansu da izgube – ili će ipak sačekati mart, po cijenu da u međuvremenu gledaju kako Johnson manipulira donjim domom i „rješava problem brexita“ na svoj način? Izbor je brutalan, ali za radikalne socijaldemokrate tu ne bi trebalo biti dileme. Potrebni su nam izbori prije Božića.
Naravno, postoje i argumenti protiv. Na sjeveru Engleske, laburistički poslanici iz nekadašnjih industrijskih centara strahuju da će izgubiti ako se izbori pretvore u referendum o Johnsonovoj inicijativi.
Jedan od poslanika opisivao mi je to kao mogući „cunami“ – ali ja vjerujem da je prijetnja ograničena samo na određena mjesta: Barnley, Barnsley ili Bassetlaw, na primjer. U načelu, ljudima sa deindustrijaliziranog sjevera glas za laburiste je ipak važniji od glasa za brexit. Prošle sedmice sam obišao oba partijska sjedišta u Barleyu i imam utisak da ih možemo pridobiti, iako tamošnji glasači nisu ludi za Corbynom.
Vjerujem da bi se opravdani strahovi nekih poslanika mogli umiriti ako partijsko vođstvo pokaže spremnost predeti nekoliko neortodoksnih i odvažnih koraka.
Prvo, iako se prilikom glasanja o pijedlogu i proceduri pokazalo da je disciplina laburističkih poslanika naklonjenih izlasku bila na zavidnom nivou, vjerujem da bi zvanično formulirana pozicija partije omogućila onima koji to žele da otvoreno kažu da bi na ponovljenom referendumu glasali za brexit – kao što je to već učinio član kabineta u sjeni John Trickett.
Drugo, svakom laburističkom kandidatu koji bi na referendumu podržao izlazak treba omogućiti da to i kaže i da kampanju na lokalnom nivou vodi u tom pravcu. To je sasvim saglasno sa općim stavom partije i njenom željom da očuva jedinstvo radničke klase sa obje strane ove podjele.
Treće, ljevica mora naučiti kako da u regionima na sjeveru Engleske vodi defanzivnu kampanju, uz ofanzivu u ostatku zemlje: Swindon South, Southampton Itchen, Bolton West i Plymouth Moor mogu se osvojiti – sa ili bez rasta udjela liberalnih demokrata ili efekta Nigela Faragea. Pokret Momentum je 2017. ispravno donio odluku da ignorira pozive iz centrale da primjeni defanzivnu taktiku – što ne znači da bi ljevica u svojoj politici trebalo da fetišizira ofanzivni nastup, naročito u situaciji kada je četvorostrani paralelogram odnosa snaga između partija koji će odlučivati o ishodu za svako pojedinačno mjesto teško prognozirati.
Druga grupa laburističkih poslanika, zajedno sa liberalnim demokratima i nezavisnim torijevcima, ne želi izbore iz nekih drugih razloga: oni još sanjaju o šestomjesečnoj prelaznoj vladi koju bi vodio Ken Clarke, o „referendumu na prvom mjestu“ i elegantnom načinu da se riješe Corbyna kao lidera. Laburistička desnica vjeruje da bi vrijeme do martovskih izbora mogla iskoristiti da ukloni Corbyna.
Vrijeme je da se probude. Jer ništa od toga se neće dogoditi.
Clarke, Letwin i ostali jesu uzorni liberalni torijevci, od one vrste koja će nestati već u narednoj generaciji, ali oni su ipak klasni neprijatelji. To pokazuje i način na koji su glasali ove sedmice. Možemo ući u taktički savez sa njima da bismo zaustavili Johnsonov prijedlog, ali jedina svrha tehnokratske vlade i odlaganja izbora bilo bi zadržavanje moći u rukama elite.
Ako odbijemo izbore, Johnson će progurati svoju verziju brexita, pa ćemo tako „voljom naroda“ – doduše za dlaku – napustiti EU. I tu nam, naravno, ostaje dosta prostora za borbu.
Na martovskim izborima laburisti bi mogli predstaviti alternativne politike za period poslije brexita – za koje se nadam da će uključivati održavanje bliskih veza sa jedinstvenim tržištem, carinsku uniju i slobodu kretanja. Mogli bismo reći: pošto smo izašli, sad se ponovo možemo posvetiti strategijama borbe protiv siromaštva, zelenom new dealu i planovima za podsticanje produktivnosti investiranjem milijardi u infrastrukturu i radne vještine.
To je scenario od koga Boris Johnson najviše strepi: čerčilovski scenario po kome bi „pobijedio“ u ratu za brexit, ali bi izgubio u miru. Ipak, ja bih radije odmah izašao na birališta.
To nema nikakve veze sa mojom željom da porazim brexit. Brexit više nije naše najvažnije pitanje: glavno pitanje je možemo li odbraniti demokratiju, zaustaviti poplavu ksenofobije i toksičnosti i stvoriti zemlju okrenutu Evropi i svijetu, a ne Trumpu i njegovom pupku.
U pravu su svi oni koji kažu da im je „muka od brexita“. Kada nas pitaju „zašto nas ne puštaju da izađemo“, naš odgovor mora biti jasan i principijelan: zato što ne želimo da naudimo sopstvenoj zemlji – ekonomski i diplomatski – time što ćemo skočiti u ambis koji nam je Johnson pripremio.
Lijek za toksičnost je masovna politička akcija – a to su izbori. Ljudi su se umorili od demonstracija. Koliko puta možemo okupljati milion ili dva miliona ljudi zbog nekoliko trenutaka ushićenja? Koliko dugo izborno tijelo treba da stoji po strani dok John Mann i Melanie Onn obilaze Downing Street i prave dogovore sa svojim novim drugarom Borisom?
Nije neobično što smo iscrpljeni situacijom u kojoj smo prinuđeni biti samo posmatrači u donošenju najvažnije odluke u našoj zemlji u posljednjih pola veka: to je ono što izaziva bijes od koga iskaču vene na vratu i stres kome svjedočimo u javnim debatama.
Stanovnici Britanije moraju ponovo uzeti sudbinu u svoje ruke, a ako ne možemo dobiti referendum, jer parlament odbija glasati za to, onda se moramo izboriti tako što ćemo napraviti laburističku vladu ili koalicionu vladu pod vođstvom laburista.
Strepnja koju mogući ishod izbora izaziva u redovima laburista sasvim je opravdana. Neprestani tabloidni i medijski napadi na Corbyna potkopali su njegove pozicije. To je neporeciva činjenica.
Ali strateški problem laburista je to što su se stari plemenski savezi raspali. Kada nekada odani laburistički glasači u Yorkshireu upozoravaju da će ovog puta „dati glas Borisu, samo da nas riješi brexita“, oni praktično šalju signal glasačima u Gavanu, Leicesteru, Merthyr Tydfilu i Poplaru da su u ime viših principa spremni da ih osude na još pet godina mjera štednje pod engleskom nacionalističkom vladom. To je suprotno od solidarnosti.
Takav razvoj događaja prinudio je dijelove ljevice da se suoče sa problemom koji su dugo pokušavali riješiti nostalgijom. Prava radnička klasa Britanije – to jest, ljudi koji zaista nešto rade – većinom su kosmopolitski orijentirani, otvoreni, tolerantni, povezani i kvalificirani. To važi čak i za mjesta koja liberalna inteligencija stigmatizira kao „uporišta glasača za brexit“.
Laburistička partija postoji da bi štitila najsiromašnije i najugroženije i da bi redistribuirala bogatstvo ka njima, a to može postići jedino kao partija stvarne, progresivne, multietničke radničke klase – sposobna da sa tih pozicija ponudi savez pripadnicima niže srednje klase u oblastima u kojima je ishod neizvjestan.
Niko ne želi „napustiti“ tradicionalne laburističke glasače u malim mjestima – ali ako manjina laburističkih glasača, naročito starijih, želi napustiti projekat tolerantnog, otvorenog društva, ne moramo nužno poći za njima. Bolje je prihvatiti gubitak i prilagoditi izbornu strategiju, nego živjeti u poricanju. Naša partija mora biti partija budućnosti.
Zato se nadam da su laburisti spremni nametnuti prijevremene izbore glasanjem protiv kraljičinog govora i protiv Johnsonove vlade. Ne mislim da mogu odnijeti ubjedljivu pobjedu – i to ne zbog Corbyna, već zbog Škotske. Johnsonova vlada je politički podijelila Škotsku: mnogi ljudi sa kojima sam razgovarao prošlog vikenda u Dandiju imaju utisak da su se neki Škoti lisicama vezali za ludaka u Downing Streetu.
Ali vjerujem da laburisti mogu osigurati progresivnu vladu pod svojim vođstvom, čime bismo dobili drugi referendum i okončali period politika štednje. To se može postići, ali to ne mogu uraditi oni koji iz noći u noć sjede u parlamentu: za to treba izaći napolje i poći od vrata do vrata.
Za pobjedu na predstojećim izborima potrebno nam je taktičko glasanje dosad neviđenih razmjera. Laburistički establišment to neće podržati, ali nadam se da će članstvo uzeti stvar u svoje ruke. Uz jasno vođstvo u završnim sedmicama kampanje, svaki glasač u Britaniji će znati kako da glasa da bismo se riješili Johnsona.
Politička opozicija koja želi srušiti sadašnju vladu i napraviti novu već postoji. Ako ovog puta ne uspijemo, pokušat ćemo ponovo. Klasni rat nije „rat“ bez razloga: u taktičkim sukobima ne smijemo zaboravljati na širi kontekst, na veliku bitku koja se vodi i uloge u njoj. Jer klimatske promjene, fragmentacija Britanije i dolazeća globalna recesija prijete da te uloge učine mnogo većim. Zato vjerujem da što prije treba izaći na izbore.
(TBT, New Statesman)