Soči je postao novi Camp David. Ovdje se sklapaju sporazumi koji definiraju buduće odnose na Bliskom i Srednjem istoku.
“S gospodinom Putinom smo potpisali povijesni sporazum koji osigurava borbu protiv terorizma, teritorijalni integritet Sirije i povratak izbjeglica”. To su riječi turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana nakon šest sati pregovora (novinarski izvor s konferencije javlja da je bio vidno umoran) s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. U Sočiju, sad već legendarnom crnomorskom Putinovom boravištu gdje se definira velik dio globalne politike. U srijedu ovamo dolaze čelnici afričkih država. Da dogovore nove oblike saradnje. Što se neće dopasti Kini, a i EU bi tu imala šta za reći – mi naime dajemo novac, a Putin definira politiku.
Ali, to je sve izglednija realnost svijeta. Ruski car, s ekonomski slabom državom, s demografskim problemima, vojskom kojoj svako malo eksplodiravaju probni projektili postao je veliki meštar Bliskog i Srednjeg istoka. A to i nije bilo tako teško: s jedne strane ima dva pacera, Donalda Trumpa i Erdogana, s druge je Bašar al-Asad koji mu je vjerni vazal, a Iran ima previše unutarnjih problema da bi se sada gurao u prvi plan.
Trump je, kako smo to već bili napisali, sramotno izdao Kurde i predao ih u ruke Erdoganu. Koji je grmio da će im “smrskati glave”. A onda se njegova “stretegija” nasukala na racionalnu i logičnu odluku Kurda: u pomoć su pozvali Asada. I tako na svoju stranu dobili Rusiju. Treba također dodati da se sultanova vojska i nije baš proslavila u svojoj operaciji: osvojili su samo lokacije iz kojih su se Kurdi taktički povukli kako bi izbjegli ljudske gubitke. A onda je Trump, panično, u Ankaru poslao potpredsjednika Mikea Pencea kojeg je Erdogan prvo izvrijeđao, a onda u znak dobre volje, “svoje milosti”, pristao na kratkotrajno primirje. Ali je nastavio prijetiti Kurdima.
Putin je, mudri taktičar, tada povukao svoj potez. Pozvao je Erdogana. K sebi, na noge, u Soči. I sultan je ponizno došao. Šest sati pregovora potvrđuje da je pružao otpor, ali je onda popustio.
U dokumentu kojim je Turska obrazložila svoju operaciju “Izvor mira” stoji sljedeće: zaustaviti terorističke napade pri čemu su teroristi pripadnici YPG-a, kurdskih snaga. Samo se na jednom mjestu u deset tačaka spominje DAESH, arapski akronim za terorstičku Islamsku državu.
U Sočiju potpisani dokument u 10 tačaka, kratkih i jasnih kako to treba i biti u takvim slučajevima, ima sasvim drukčiji kontekst i potvrđuje da je sultan morao pokleknuti pred carem.
Prva je tačka “očuvanje političkog jedinstva i teritorijalne cjelovitosti Sirije” i “zaštita nacionalne sigurnosti Turske”. Redosljed je bitan – prvo Sirija i to njezino političko jedinstvo. Dakle, Erdogan je de iure priznao vlast Bašara al-Asada kojeg je od 2011. godine pokušao srušiti.
Druga tačka govori o “borbi protiv terorizma u svim oblicima” te “onemogućavanje separatističkih težnji na ozemlju Sirije”. Niti slova o YPG-u ili Kurdima. Teroristi su za Rusiju DAESH. Novi poraz Erdogana.
U trećoj tački se prihvata postojanje sigurnosnog koridora u dubini od 32 kilometra ali samo u prostoru Tel Abyada i Ras Al Aina. Dakle, pozicija koje je Turska preuzela. Nema govora o koridoru u dužini od 300 kilometara uz cijelu sirijsko-tursku granicu. Što je bio cilj Erdoganove operacije.
U četvrtoj tački se potvrđuje važnost sporazuma iz Adane koji su Turska i Sirija potpisale 1998. godine i kojim su dvije strane nakon godina gotovo ratnog stanja prihvatile ideju dobrosusjedstva. Rusija će brinuti da se odnosi razvijaju u tom duhu. Katastrofalni poraz Erdogana.
Tačka 5 je najduža i potvrđuje da Turska nema šta raditi u Siriji. Naime, 23. oktobra u podne u sigurnosnu zonu će ući ruske i sirijske snage – ne dakle turske. I brinuti za sigurnost sa sirijske strane granice. Osim u području koji je u tački 3 prepušteno Turskoj. Iz tog će se područja povući Kurdi (ne teroristi), a zatim će tim područjem patrolirati rusko-turske snage. Inače, Erdogan je u operaciju krenuo jer nije bio zadovoljan tursko-američkim ophodnjama. Sad je umjesto Amerikanaca, saveznika iz NATO-a, dobio Rusiju.
U tački šest se govori o povlačenju snaga YPG, da bi zatim tačka sedam govorila o tome kako će obje strane raditi na “sprječavanju infiltracije terorističkih elemenata”. Još jedna potvrda da YPG nisu teoristi.
Tačka 8, novi Erdoganov poraz: u pojašnjenju operacije “Izvor mira”, Ankara je navela – “premještaj sirijskih izbjeglica u zonu slobodnu od terorista”. U Sočiju je dogovoreno da će se “olakšati povratak izbjeglica na bazi sigurnosti i dobrovoljnosti”. Dakle, propada ideja Ankare da u taj prostor prebaci milion i više sirijskih izbjeglica. To će vrijediti samo za one koji to žele i tek kad se steknu sigurnosti preduvjeti. Erdogan je tim planom želio promijeniti demografsku sliku uz svoju granicu sa Sirijom. No, Putin je stao uz Kurde i to nije dopustio.
Dvije posljednje tačke su klasične zaključne pri čemu je važno istaknuti da će se nastaviti djelovati u skladu s mehanizmom iz Astane (trojni pregovori Rusija, Iran i Turska) – koji je Ankara vrlo nevoljko prihvatila – te nastaviti raditi na novom sirijskom ustavu.
Sastanak u Sočiju je potvrda nastanka nove geostrateške arhitekture na prostoru Bliskog i Srednjeg istoka, arhitekture u kojoj glavnu ulogu igra Rusija koja s čvrstim uporištem u Siriji (pomorska baza Tartus na Mediteranu i zračna u Hmejmimu kraj Latakije) sada izravno i otvoreno upravlja procesima na tom području.
Turska je dobila po prstima i mora se povući jer se Erdogan precijenio: Putin nije pacer i paničar koji ništa ne razumije poput Trumpa.
Ruski car ga je ograničio. Jasna je to poruka Iranu i svim ostalim akterima na tom prostoru. Aetas Americana (američko doba) je prošlo, sada nastupa saeculum Russicum, rusko doba. Što i nije tako loše: bolje je nego da konce preuzmu Kinezi.
(TBT, Jutarnji)
