Piše: Minxin Pei, thebosniatimes.ba
Kineska poslovica „oboriti kamen na sopstvenu nogu“, ili njen engleski ekvivalent – „pucati sebi u nogu“ – savršeno opisuje samoporažavajuću sklonost diktature. A ništa nije bolji primjer za to od nedavnog pokušaja Kine da zastraši američko Nacionalno košarkaško udruženje (NBA).
Metež je počeo kada je glavni menadžer Houston Rocketsa Daryl Morey tvitao (i brzo izbrisao tvit) da podrži prodemokratske demonstrante u Hongkongu: „Borba za slobodu. Stojimo uz Hongkong“. Odgovor je bio hitar. Kineska vlada stavila je Rocketse na crnu listu; naredila je dvjema državnim TV mrežama da ne prenose dva NBA meča; i instruirala kineske kompanije da prekinu svoja sponzorstva i sporazume sa NBA.
Kao najveće međunarodno tržište NBA, Kina je očekivala da se liga vrati na liniju, izvini zbog vrijeđanja Komunističke partije Kine (KPK) i obeća da grešku nikada neće ponoviti. I NBA je isprva uradila upravo to. „Duboko smo razočarani neprimjerenim govorom Moreyja koji je za žaljenje“, saopćila je liga. „Za nas je poštovanje kineske historije i kulture ozbiljna stvar“.
Međutim, taj pokušaj ulagivanja Kini izazvao je negodovanje članova američkog Kongresa koji su optužili NBA da novac pretpostavlja ljudskim pravima. „Niko ne treba primjenjivati pravila šutnje na Amerikance koji podržavaju slobodu“, tvitao je lider demokratske manjine u Senatu Chuck Schumer. NBA je Moreyja „gurnula pod autobus“ da bi zaštitila svoj pristup tržištu, nadovezao se senator Marko Rubio nazvavši postupak lige „odvratnim“.
Komesar NBA Adam Silver onda je izgleda pod pritiskom promijenio stav lige. U intervjuu za japanske novine rekao je da „Morey ima podršku kada je riječ o njegovom pravu na slobodu izražavanja“.
Na kraju, Kina je morala ustuknuti. Vlasti su dozvolile ranije dogovorenu egzibicionu utakmicu NBA u Šangaju – na radost hiljada kineskih navijača – i naredile državnim medijima da spuste loptu. Lekcija bi trebalo da bude jasna; zastrašivanje je pouzdan način da na Zapadu izgubite prijatelje i napravite neprijatelje.
Kina može biti lukrativno tržište za NBA koja je prikupila milijarde dolara ugovorima o emitiranju i licenciranju; ali NBA je takođe veoma dragocjen prijatelj Kine. Veza Kine sa ligom je jedan od najvećih uspjeha u njenim kulturnim i trgovinskim odnosima sa Sjedinjenim Državama, kao i snažan primjer kinesko-američke „sportske diplomatije“.
Takva diplomatija dio je historije Kine i SAD. Tokom svjetskog šampionata u stonom tenisu 1971. u Japanu, američki igrač Glen Cowen bio je u istom autobusu sa kineskom reprezentacijom. Umjesto da ga izbjegne, a kineski igrači su bili tako instruirani, vodeći kineski stonoteniser Juang Zetung započeo je razgovor sa Amerikancem (preko prevodioca). Dva igrača su čak razmijenila poklone, što je bio čin dobre volje koji je dobio priličnu medijsku pažnju.
Prepoznavši diplomatsku priliku, Mao Zedong je pozvao američki tim u posjetu Kini, uz pokrivene sve troškove. Put o kojem se puno pisalo – i koji je obuhvatio obilazak važnih mjesta, prijateljske mečeve, pa čak i prijem kod premijera Zhou Enlaja – otvorio je put dvjema vladama da započnu tajnu komunikaciju i na kraju normaliziraju bilateralne odnose.
Mao i predsjednik SAD Richard Nixon nisu proćerdali priliku koju im je sportska diplomatija pružila. Ali birajući svađu sa NBA, vlada kineskog predsjednika Xi Jinpinga bi mogla uraditi upravo to. U vrijeme kada se kinesko-američki odnosi u slobodnom padu, to je posljednje što Kini treba.
Odgovor Kine je donekle vjerovatno bila pogrešna računica izazvana ohološću. Vlada je bez napora zastrašila neke od najvećih i najpoznatijih kompanija na svijetu pošto su one povrijedile njene političke delikatnosti (Apple i Marriott International stavile su kineske teritorije poput Hongkonga i Tajvana na listu odvojenih država; Cathay Pacific Airways, hongkonški nacionalni avioprevoznik, nije zabranio svojim zaposlenima da učestvuju u prodemokratskim protestima).
Kina je sličnu taktiku koristila da zapadne vlade prikloni svojoj volji. Na primjer, prekinula je razmjene na visokom nivou i ograničila poslovne ugovore sa Francuskom, Njemačkom i Ujedinjenim Kraljevstvom pošto su te zemlje ugostile Dalaj Lamu.
Slično tome, pošto je 2010. Nobelova nagrada za mir dodijeljena kineskom disidentu Liju Sjaobou Kina je prekinula uvoz lososa iz Norveške (iako norveška vlada nije imala utjecaj na odluku Nobelovog komiteta). Kina se u gotovo svim ovim slučajevima uspjela izboriti za svoju stvar, dok su zapadni akteri izražavali kajanje i pokušavali povratiti naklonost Kine.
Ali oholost je samo dio priče. Kineski zvaničnici imaju snažnu pobudu pokazati svoju lojalnost režimu, čak i nauštrb strateških ciljeva. Posljedični modus operandi koji bi se u slobodnom prevodu mogao nazvati „radije lijevo nego desno“ ima utjecaj na većinu zvaničnih procjena. Odluku o zastrašivanju NBA je najvjerovatnije donio neki partijski aparatčik voljan da se dodvori pretpostavljenima u KPK-u.
Sa zastrašivanjem kojim je kineski sistem isprepleten, izgledno je da će se takvo samoporažavajuće ponašanje nastaviti – i skupo koštati KPK. Što više Kina prijatelje pretvara u neprijatelje, bilo iz oholosti ili instinkta, to će Sjedinjenim Državama biti lakše da okupe široku koaliciju da zadrže svoju moć i ambicije. Tada će omiljena kineska taktika zastrašivanja radi odbrane svojih interesa imati još slabiji učinak.
/Autor je profesor uprave na koledžu Claremont McKenna i saradnik Njemačkog Maršalovog fonda u Sjedinjenim Državama/
(TBT, Project Syndicate)