Scenario oko kojeg su mjesecima – često u četiri oka – tekli povjerljivi pregovori van očiju javnosti između turskog i ruskog lidera, a koji je vezan za situaciju na sjeveroistoku Sirije, ulazi u ključnu fazu implementacije na terenu kroz sporazum Kurda i Asadovog režima.
Pred nama je složen scenario u kojem s jedne strane turska vojska i jedinice sirijske opozicije lojalne Ankari nemilosrdno nastavljaju svoju ofanzivu ka jugu, zauzimajući sve veću kontrolu nad sirijskim pograničnim regionima, naseljenim Kurdima. Prema tvrdnjama turskog predsjednika Recepa Tajipa Erdogana, „oslobođeno“ je 1000 kvadratnih kilometara teritorije, koja se prethodno nalazila pod kurdskom kontrolom.
S druge strane, nastavljajući dalje prema dogovoru sa Kurdima, prve kolone sirijskih vladinih snaga prešle su na sjever zemlje, prema turskoj granici. Na prvi pogled reklo bi se da Damask provocira tursku ofanzivu – što i treba raditi – i da bi moglo doći do konflikta. Međutim, situacija u Siriji skoro da nikada nije onakva kakvom se čini na prvi pogled.
RUSKI FAKTOR
Sukob između turskih i sirijskih snaga jednostavno ne dolazi u obzir. Ova igra se igra po drugim pravilima. Tursko Ministarstvo odbrane je saopćenjem od ponedjeljka objelodanilo da su načelnik Generalštaba Oružanih snaga Turske Jasar Guler i njegov ruski kolega Valeriy Gerasimov vodili telefonske razgovore u kojima je bilo riječi o „sigurnosnoj situaciji u Siriji i nedavnom razvoju dešavanja“.
Javnost je ostala uskraćena za više detalja razgovora, ali iz onoga što se zna proističe slika da je Rusija predložila, a Turska se sa time složila, da ruske trupe ubuduće patroliraju sjeverom Sirije između turskih i sirijskih snaga, nakon povlačenja američke vojske s tih prostora.
U skladu sa tim, rusko Ministarstvo odbrane iznijelo je u javnost da je njena vojna policija počela vršiti patrole u kurdskom gradu Manbidžu, uz sirijsko-tursku granicu, uz međusobnu kooperaciju sa lokalnim turskim vlastima. Ruske trupe ušle su u ponedjeljak u grad Manbidž, zajedno sa snagama sirijske vlade.
Ono što je još važnije jeste da će se uz rusko posredstvo Ankara i Damask prije dogovoriti o podjeli kontrole nad zonama u sjevernoj Siriji. Što će reći da se stvari u velikoj mjeri odvijaju u pravcu rješenja predviđenog dogovorom iz Adane, 1998. godine (koji se ticao kurdskog pitanja), između Turske i Sirije. Naime, tim sporazumom predviđeno je da će sigurnost sirijsko-turske granice biti bilateralno pitanje Ankare i Damaska.
U ovakvoj situaciji, suštinska namjera Turske jeste da spriječi stvaranje susjednog entiteta „Kurdistan“ na svojim granicama. Takozvana „zona sigurnosti“ ima za cilj osujetiti američke planove za stvaranjem Kurdistana na sirijskoj teritoriji, slično onome što su SAD uspjele napraviti u Iraku, za vrijeme vladavine Sadama Huseina. Otuda je moguće da se stanovišta Ankare i Damaska podudaraju na ovom pitanju (i Teheran takođe ima zajedničke interese sa svoja dva susjeda, u tom pogledu).
Zaista, za Damask je ovo iznenadni bingo, utoliko prije što mu „proračunato povlačenje“ (kako je Pentagon to nazvao) – ili preciznije, neminovni izlazak američkih trupa iz sjevernih dijelova Sirije izazvan turskim upadom – omogućava povratitti dijelove sjeveroistočnih regiona, naročito one dobro opskrbljene vodom i naftnim rezervama. To su regioni koje je prethodno američka vojska proglasila svojom ekskluzivnom zonom.
Za predsjednika Bašara el Asada ovo je veliki korak napred ka ispunjavanju njegovog zavjeta da povrati kontrolu nad cijelom Sirijom. Što se tiče Kurda, oni nemaju drugog izlaza nego napraviti dogovor sa Damaskom. Oni jednostavno nisu dorasli izrazito profesionalnoj turskoj vojsci.
Očito da su upad turske vojske i ofanziva protiv Kurda učinili da trajno američko prisustvo u sjevernoj Siriji postane neodrživo i neopravdano, te je Rusija iskoristila datu situaciju da posreduje u sporazumu između Damaska i Kurda. Uspjevši u tome, Rusi su postigli dogovor i sa Turcima. I zato ne čudi što Erdogan ne haje za sporazum koji su načinili Kurdi i Damask. On je jednostavno ignorirao kretanja sirijskih trupa u blizini turske granice, imajući na umu uvjeravanja koja je dobio od Vladimira Putina.
SVRŠEN ČIN
U konačnoj analizi, Amerikanci plaćaju veliku cijenu za to što bili neodlučni – držali su Tursku u neizvjesnosti proteklih godina, dok su istovremeno sistematski radili na pripremanju plodnog tla za stvaranje nezavisnog Kurdistana na njenim granicama, naoružavajući i obučavajući kurdske milicije sa ciljem da prerastu u redovnu vojsku.
Erdogan je Amerikancima dao dugačak konopac da se objese. Kada je naredio pokret svoje armije, preko noći je izašla na vidjelo protivrječnost američke politike – strategija da se balkanizira Sirija i svrgne Asad; faustovska nagodba sa terorističkom grupom koja je mučila američkog NATO saveznika; i geopolitička agenda da se oslabi spona Irana sa Sirijom i Levantom.
Dovoljno je reći da je povlačenjem američkih snaga sa sjevera Sirije Turska postigla nešto što su Rusija i Iran (i Damask) željeli sve vrijeme, ali nisu bili u stanju ostvariti. Od ovog trenutka, Rusija i Iran će vršiti pritisak na Ankaru da postigne pomirenje sa Damaskom.
Sjedinjene Države su sa zakašnjenjem uvidjele da je Turska po kratkom postupku okončala svoje osmogodišnje napore da svrgne Asadov režim u Siriji. Zajedljiva reakcija Donalda Trumpa i američkog ministra odbrane Mark Espera (ovdje i ovdje) govori sama za sebe.
Ali američka prijetnja sankcijama neće obeshrabriti Erdogana, jer je avet Kurdistana koja se nadvila nad turskom granicom prijetnja po njen suverenitet i teritorijalni integritet, a kada je nacionalna sigurnost ugrožena, nema mjesta kompromisima. Uzgred, javno mnijenje u Turskoj je u velikoj mjeri naklonjeno Erdoganu.
Turska je imala neobično mnogo strpljenja prema Americi, u nadi da će se docnije SAD odreći saradnje sa kurdskom milicijom kad se završi borba protiv ISIS-a. Odgovornost za gubitak povjerenja između Turske i SAD ne leži toliko na Trumpu, koliko na Pentagonu. Kao i u slučaju brojnih drugih vanjskopolitičkih pitanja, Washington je imao dvije politike za Siriju – jednu Trumpovu i drugu State Departmenta i vojnih struktura.
SAD po međunarodnom zakonu nema odriješene ruke da trajno stacionira vojsku u Siriji, i kada je Trump prvi put najavio povlačenje trupa, tada ga je trebalo i sprovesti. Umjesto toga, Pentagon je radio na podrivanju Trumpove odluke, obezvrijedio je i na kraju potpuno ignorirao.
Erdogan zna da će se SAD žaliti na sva zvona, ali će se vremenom navići na „novu normalnost“ u Siriji. Ni Evropa neće imati alibi, jer Rusi nikada neće dozvoliti da ISIS uze maha u Siriji.
Trump je navodno ovlastio potpredsjednika SAD Mikea Pencea da otputuje u Tursku u potrazi za „sporazumnom nagodbom“ – šta god to značilo sada kada ih je Erdogan stavio pred svršen čin (u međuvremenu je objavljeno da su Pence i Pompeo sa Erdoganom dogovorili da operacije Turske vojske budu obustavljene na pet dana).
(TBT, Mediji)
