Piše: Olga Zirojević, thebosniatimes.ba
Jedan od najstarijih naroda na Bliskom istoku i najveći narod na svijetu bez države. Kurdistan – zemlja Kurda – je naziv za planinski kraj neodređenih granica između gorja Ararata, Taurusa i Zagrosa u jugoistočnoj Turskoj, sjeveroistočnom Iraku, sjeverozapadnom Iranu i sjeveroistočnoj Siriji. Važniji gradovi su: Dijarbekir, Bitlis, Van, Mosul, Kirkuk, Kermanšah. Zbog svojih bogatih rezervi vode i nafte (uz bakar, gvožđe, hromit) ovaj nekada zabačeni i besputni region postao je danas privredno i strateški izuzetno važan.
Sama riječ Kurdistan prvi put se javlja u islamskim tekstovima 12. stoljeća. Porijeklo Kurda je neistraženo. Pod drugim imenima se prepoznaju u Bibliji i Kur'anu. Smatraju se potomcima Medijaca koji su 612. godine pre n. e. osvojili stari babilonski grad Ninivu (blizu dan. Mosula) i osnovali Medijsko carstvo, što je našlo odjeka i u današnjoj kurdskoj nacionalnoj himni. Prije prodora islama Kurdi su bili zorastrijanci, a manjinom hrišćani. Islamizacija Kurdistana, oko 630. godine, značila je veliku promjenu u historiji ovog naroda. Propadanje Sasanidaskog carstva, posljednje vladajuće dinastije predislamske Persije, i nezadovoljstvo u Kurdistanu, kao i u drugim graničnim područjima, doprineli su brzoj islamizaciji Kurda, koji su se brzo integrirali u islamsku civilizaciju izašavši tako iz svoje dotadašnje izolacije.
Više od hiljadu godina pripadaju Kurdi islamskoj zajednici (umma), pa je njihova historija dio islamske. Oni su, međutim, sačuvali i svoje etničke i jezičke osobenosti. Često su se dizali na oružje protiv abasidskih halifa, pa su uspjeli da sačuvati izvjesnu nezavisnost pod sopstvenim dinastijama, a stupali su u vojnu službu bagdadskih i seldžučkih vladara. Sultan Salahudin, veliki muslimanski borac protiv krstaša kurdskog je porijekla, kao i mnogi učeni ljudi. U „zlatnom stoljeću“ arapske kulture učestvuju i Kurdi; nastaju gradovi, podižu se škole.
Nakon mongolske invazije (sredinom 13. stoljeća) dolazi do općeg opadanja i Kurdi ponovo dospijevaju u izolaciju, koja će potrajati sve do kraja mongolske vladavine na ovim prostorima. Otuda tek od početka 16. stoljeća Kurdi ponovo doživljavaju procvat u kulturnom i privrednom pogledu, nastaju novi emirati i lokalni centri moći. U međuvremenu su se u susjedstvu konstituirale dvije moćne suprotstavljene države, šiitsko-safavidska Persija i sunitsko Osmansko carstvo. I obje su nastojale ovladati Kurdistanom, što je ovom narodu davalo još manje mogućnosti da stvori autonomno društvo. Tako od 16. stoljeća Kurdistan postaje poprište borbi između Osmanlija i Persijanaca. U ovim sukobima Kurdi su se, iz vjerskih razloga, opredjeljivali za sunite Osmanlije, koji su im, uz to, za razliku od Persijanaca, davali više autonomije unutar Carstva (pojava koja je prisutna i na našim balkanskim prostorima). Poslije jedne serije ratova dolazi, 1639. godine, do podjele Kurdistana između dva carstva.
Podjela je, međutim, ostala nominalna; lokalni emiri upravljali su i dalje svojim nasljednim državama (hukumet) u rangu sandžak-begova. Dolazi čak i do izvjesnog privrednog i kulturnog uspona. U srednjem Kurdistanu nastaju gradovi Bidlis (Bitlisi), Dijarbekir i Džazira. Prvi put se koristi kurdski kao književni jezik (do tada su se kurdski naučnici i pjesnici služili arapskim). A u književnosti toga vremena, naročito u djelu Ahmedi Hanija (1650-1707) javljaju se prvi put zameci kurdske nacionalne svijesti, koja će se potpuno razviti u 19. stoljeću, i to u osmanskom, većem dijelu Kurdistana. Pjesnik Ahmedi lamentira nad nejedinstvom kurdskih emira (koji vode i međusobne borbe) i žali se na vladavinu stranaca, Persijanaca i Turaka, koji kurdske sukobe vješto koriste za učvršćenje svoje vlasti.
U 18. stoljeću započinje oslobodilački pokret, uz uzdizanje lokalnih emira. Na centralističke reforme Turske, u narednom stoljeću, Kurdi odgovaraju ustancima. Krajem stoljeća, međutim, nastaje jedan novi intelektualni sloj. Nosioci reformi postaju, prije svega, sinovi emira i plemenskih starješina koji su se bili vratili iz vojnih i evropskih škola u kojima su stekli moderno obrazovanje, ali bili i izloženi rastućem evropskom utjecaju. Godine 1898. izlaze prve kurdske novine, što je još više doprinijelo razvoju kurdske nacionalne svijesti. Politički program nove elite bio je veoma umjeren.
U toku Prvog svjetskog rata jedna kurdska liga preuzela je na sebe zadatak da uspostavi autonomnu nacionalnu državu Kurdistan na prostoru Dijarbekir-Bitlis. Po diktiranom miru u Sevru Kurdistan je postao autonoman, s tim da kasnije dobije nezavisnost. Ali, snovi Kurda o jednoj domovini ostali su neispunjeni, jer oni na konferenciji u Lozani (1923) nisu uvršteni među manjine. U novonastaloj Republici Turskoj postali su turski državljani koji su zajedno sa islamskim, ali etnički i kulturno različitim grupama, kao što su Čerkezi i Lazi, uključeni u tursku naciju (kasnije će se za Kurde javiti i naziv Planinski Turci), što je 20-ih i 30-ih godina dovodilo do ustanaka.
I u Iraku – kome je nakon Prvog svjetskog rata pripao znatan dio Kurdistana – oni također dižu ustanke tražeći nezavisnost. Podržavaju ih pogranična turska plemena Irana i Turske. A u Iranu, u toku secesionističkog pokreta provincije Azerbejdžan (1945) Kurdi su obrazovali (uz pomoć Sovjetskog Saveza) nezavisnu republiku sa centrom u Mahabadu (koju će vlada u Teheranu ubrzo likvidirati).
Borba Kurda za autonomiju naziva se u Turskoj separatizmom (neko vrijeme bila je zabranjena i zvanična upotreba njihovog jezika), a 1979. je uvedeno vanredno stanje i na istoku zemlje je došlo do oružanih sukoba. Radnička partija Kurdistana (PKK) Abdulaha Odžalana, nešto poput Vijetkonga, imala je najprije svoj komandni centar u Siriji odnosno Libanu, a nakon Drugog zalivskog rata proširila je svoj utjecaj na zaštićenu zonu u sjevernom Iraku. Vojne akcije PKK u Turskoj prestale su 1999. na poziv utamničenog Odžalana. U izvještaju istražne komisije turskog parlamenta (iz 1998) navodi se 3.428 razorenih sela i tri miliona Kurda izbjeglica. Civilno stanovništvo bilo je dvostruko ugroženo, s jedne strane od radikalne gerile (pešmerge), a s druge strane od vanrednih mjera turskih vlasti i akcija vojske.
I u Iranu se Kurdi smatraju samo Irancima i moraju se boriti za svoju kulturnu autonomiju. Homeini je 1979. pozvao na sveti rat protiv Kurda.
Svoj danak dat će Kurdi i u vrijeme Prvog zalivskog rata; zbog podrške kurdskim gerilcima od strane iranske vojske, Sadam Husein će 1988. baciti na kurdski grad Halabju otrovne bombe od kojih je stradalo preko 5.000 civila, pretežno žena, djece i starih ljudi. Stanovništvo je hapšeno, mučeno, deportirano; tada je potpuno razoreno oko 4.500 sela.
U Drugom zalivskom ratu, padom Sulejmanije (april 1991) pred nadirućim iračkim trupama kurdsko stanovništvo traži spas u bjekstvu. Oni će se vratiti (njih 250.000 iz Turske) nakon uspostavljanja zaštićene zone iznad 36 paralele (na osnovu Rezolucije 688 UN). Tu je Kurdima pružena zaštita od napada Sadama Huseina, kao i mogućnost da žive i rade u svojim selima, uz sopstvenu upravu.
„Ovo je prvi put u kurdskoj historiji da gledamo kako padaju bombe ne na nas već na naše neprijatelje“, kazat će nakon otvaranja sjevernog fronta u završnom iračkom ratu komandant elitnih jedinica Vadžih Barzani.
A kad je riječ o broju Kurda, njihovom jeziku i vjeri smatra se da ih u Turskoj, Iraku i Iranu živi između 24 i 27 miliona (ima ih još u Siriji, zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza i Afganistanu). Kurdski (veoma bogat i razvijen jezik) pripada indoevropskoj grupi jezika, odnosno iranskim jezicima. Piše se na 4 alfabeta (arapskim, latinicom, ćirilicom i jazidi pismom) i ima nekoliko dijalekata od kojih se najviše (60%) govori kurmandži.
Većina Kurda (oko 70%) su muslimani suniti, 15% su aleviti, a u Iranu i Iraku žive još i šiitski Kurdi (fejli), pa (u Jermeniji) jezidi (sinkretistička religija sa predislamskim kultovima), kao i neznatne skupine hrišćana. Žene uživaju veću slobodu nego kod susjednih naroda i ne nose veo.
Spomenimo, na kraju, da je kurdskog porijekla (iz Tikrita) bio i čuveni Saladin Salahudin (1138-1193), egipatsko-sirijski sultan i osnivač dinastije Ejubija, koji je ujedinio Egipat sa Sirijom, Hedžazom i dijelom Mesopotamije. Preoteo je od krstaša Jerusalem (1187), što je dovelo do Trećeg krstaškog rata. U vrijeme njegove vladavine grade se putevi i nasipi, podižu nove građevine, pa je njegovo ime tradicija održala kao simbol junaka, darovitog vojskovođe i sposobnog vladara. Njemački pjesnik Lesing spominje ga u djelu Natan Mudri kao pametnog i vjerski tolerantnog vladara, a ime Saladin (Salahudin) ušlo je čak i u njemački onomastikon.
(TBT, Peščanik.net)
