Piše: Kemal Kurspahić, thebosniatimes.ba
Aliji Izetbegoviću, ocu-osnivaču muslimanske stranke Demokratske akcije i “prvom demokratski biranom” predsjedniku Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH), bila je dovoljna jedna večer u rezidenciji američkog ambasadora u Turskoj u Ankari, 4. septembra 1995, da pristane na ukidanje ustavnog naziva Republika BiH i na ozakonjenje Republike Srpske (RS) kao jednog od dva entiteta jedinstvene bosanske države, onako kako je u pregovorima s Amerikancima insistirao predsjednik Srbije Slobodan Milošević.
Nije da se Izetbegović nije nećkao, rekao je američkim posrednicima kako RS zvuči nekako “nacistički” ali je, pred uvjeravanjima kako se i Teksas zove republika ali je pod centralnom vlašću, pristao na promjenu imena. Tada je ovlastio i svog ministra inostranih poslova Muhameda Šaćirbeja da na ministarskom sastanku 8. septembra u Ženevi potpiše “ženevske principe” koji su ozakonili i naziv RS i teritorijalni omjer od 51 prema 49 posto između dva entiteta.
Njegov sin Bakir Izetbegović, čiji je neupitni status vođe očeve stranke potvrđen prošlog vikenda “jednoglasnim izborom za predsjednika” bez ijednog protivkandidata, sada je – 24 godine kasnije – u Deklaraciji usvojenoj na stranačkom kongresu, obznanio da je primarni i dugoročni cilj usvajanje ustava kojim bi BiH bila definirana kao demokratska, regionalizirana, pravna i socijalna država pod nazivom Republika BiH, s tri nivoa vlasti – državnim, regionalnim i lokalnim.
Deklaracija je izazvala očekivane potrese u štabovima i srpskog i hrvatskog nacionalizma.
Nijedna od te tri pobjedničke opcije na “prvim slobodnim izborima” 1990, na kojima su pozivale svoje sljedbenike da glasaju za predstavnike “narodnih stranaka” i obećavali uređenje i prosperitet po švicarskom modelu, nema baš nikakav kredibilitet u zastupanju bilo građanske države kakvu sada priziva Deklaracija SDA niti kao čuvari dejtonske BiH u srpskom ili njene dosljedne federalizacije u vidu ozakonjenja i trećeg entiteta u hrvatskom slučaju.
SDA je na teritorijama na kojima je vladala gotovo tri decenije bila u egzistencijalnim stvarima, kao što su privatizacijska pljačka i postavljanje idejno ili porodično najbližih na najunosnije javne poslove, ili u simboličnim, kao što je preimenovanje javnih ustanova, ulica i trgova po opskurnim likovima iz nacionalne prošlosti, sužavala umjesto da širi prostore susreta tradicionalnih vrijednosti dobrog komšiluka i etničke i vjerske tolerancije i ne treba da čudi ako joj se povodom Deklaracije prigovara da nije baš ona ubjedljiv zagovornik evropske BiH posvećene vladavini prava i ravnopravnosti građana i naroda.
Uzbuna koja se povodom Deklaracije podigla u štabovima srpskog i hrvatskog nacionalizma još je grotesknija.
Predsjednik srpske vladajuće stranke ne može se ni pred domaćom ni pred međunarodnom javnošću predstavljati kao čuvar Dejtonskog sporazuma kad danonoćno demonstrira nepoštovanje njegovih temeljnih odredbi: prijeti samoopredjeljenjem i otcjepljenjem RS i njenim pridruženjem Srbiji i omalovažava i ignoriše odluke Ustavnog suda poput one kojom se proglašava neustavnim obilježavanje 9. januara kao Dana RS.
Prvaci hrvatskog nacionalizma imaju sličan problem kredibiliteta u galami koju su podigli povodom Deklaracije.
Oni, naime, pod naizgled razumljivim insistiranjem na “legitimnom predstavljanu naroda” – i uz pomoć diplomatije Hrvatske kao članice Evropske unije(EU) – vode otvorenu kampanju za promjene dejtonskog ustava u smjeru suprotnom “bošnjačkoj težnji za unitarnom državom”: zalažu se za oživljavanje međunarodnopravno osuđene “Hrvatske Republike Herceg-Bosne” kao korak ka federalizaciji koja bi označila i konačnu podjelu Bosne i Hercegovine na tri etnički ekskluzivna entiteta.
Predvodnici srpskog i hrvatskog nacionalizma imaju poseban problem s idejom poštovanja vladavine prava: i jedni i drugi, osim uzajamne podrške u pozivanju na etničku podjelu BiH, iskazuju potpuno nepoštovanje za presude haškog tribunala kojima su ratna rukovodstva i hrvatskih i srpskih nacionalističkih partija osuđena za udruženi zločinački poduhvat.
Na obje strane se ukazuju počasti osuđenima za najteže ratne zločine uključujući i pozivanje na javne svečanosti, dodjele najviših priznanja i odlikovanja i imenovanje javnih ustanova po osuđenicima – pored ostalog – za genocid.
U tom kontekstu, zaokupljenosti javnosti na svim stranama bosanskohercegovačkog političkog spektra jednim programskim dokumentom o “dugoročnim ciljevima”, bez ikakve ideje kako to i provesti, repriza je već mnogo puta viđenog na bosanskohercegovačkoj sceni: savršeno opravdanje da se ništa ne radi na ispunjavanju obaveza na euroatlantskom putu. To objašnjava i kako su sve druge zemlje u okruženju u poratnim godinama preticale BiH ostavljajući je na dnu liste kandidatkinja za pridruženje EU i NATO-u.Kritičan doprinos toj blokadi bilo kakvog napretka daju i susjedne zemlje, čije su vođe u ratnim devedesetim i kad su međusobno ratovali imali savršenu saglasnost o podjeli BiH.
To se danas nastavlja u vidu zaklinjanja u njen “suverenitet i teritorijalni integritet” koji se ovih dana vrijeđa najavom odlaska predstavnika bosanskih Srba na razgovor s predsjednikom Srbije od kojeg će se pored ostalog tražiti da Srbija zahtijeva da joj Visoki predstavnik podnese izvještaj o radu i da Srbija zahtijeva ukidanje te institucije.
Nova demonstracija nepoštovanja Dejtona: visoki predstavnik, naime, izvještaje o radu podnosi svakih šest mjeseci Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija a za ukidanje te funkcije postoji lista od pet ciljeva i dva uslova koji se moraju ispuniti. To uključuje i nalaz da je politička klima u BiH stabilna i da je ona nepovratno na euroatlantskom putu. Tu Vučić najviše može doprinijeti nemiješanjem.
(TBT, RSE)
