Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Sretan i hajirli kraj Parade ponosa u Sarajevu višestruko je značajan politički događaj za Bosnu i Hercegovinu. Kontrapovorke koje su organizirane od strane muslimanskih vjernika bile su u suštini miroljubive i dostojanstvene. Čak ni transparenti nisu bili uvrjedljivi i rogobatni u odnosu na izrazito provokotivnu tematiku. Prosvejdnicima gej populacije pjevao je Damir Imamović, unuk legendarnog pjevača sevdahlinke Zaima, sa tipično meraklijskom sarajevskom starogradskom pjesmom „Snijeg pade na behar, na voće – neka ljubi ko god koga hoće“. Ideju za izvođenje ove pjesme dao je Peđa Kojović, lider Naše stranke, u svom jednom političkom komentaru. Tek su se Sarajlije „osvetile“ američkom amabsadoru Ericu Nelsonu na način da su gradski šereti po kafanama pričali vic kako više ne preporučuju bošnjačkim političarima da imaju američkog amasadora „iza leđa“, jer se Nelson deklarira kao gej.
BEZ NASILJA
Iako su dvije bošnjačke stranke, SDA i Narod i prvada, odnosno sami lideri ovih stranka Bakir Izetbegović i Elmedin Konaković iskazivali svoje protivljenje održavanju Parade ponosa, pozivajući se na religijske stavove po kojima je to u suprotnosti sa tradicijom i nacionalnim vrijednostima Bošnjaka, u samom Sarajevu nisu naišli ni na medijsku ni na građansku podršku. Vrlo je važno naglasiti da je oficijelno stajalište Rijaseta IZ-e u BiH bilo vrlo uljudno i nadasve miroljubivo. Konaković je naknadno revidirao rigidne stavove svoje stranke, dok je SDA, pa i sam Izetbegović sve to ignorirao kao da ga se više ne tiče.
Možda je najrogobatnije stajalište potpisalo udruženje „Mladih muslimana“, formalnih nasljednika ideologije SDA, odnosno njenog utemeljitelja Alije Izetbegovića. Oni su u svom Proglasu bukvalo preinačili slobodarski stih koji stoji kao epitaf na Alijinom grobu. “Velikim Bogom se kunemo, da robovi biti nećemo“, uz zakletvu da „gejevi neće biti“. I njih će razumjeti otvoreni umovi ako se prisjete da su bosanski muslimani pola stoljeća bili podvrgnuti ideološkoj torturi i blasfemiji „naprednih“ komunista, koji su im psovali Boga u lice, i nasilno nametali kvazi-naučne mitove teorije evolucije po kojoj je njen tvorac Charles Darwin bio uzdignut na pijadestal sveca zapadne civilizacije, dok su njihovog poslanika Muhammeda, a.s., anatemizirali kao nazadnjaka.
Na koncu će od ove povorke imati najviše koristi premijer Vlade Kantona Sarajevo Edin Forto. Naime, već dugo Bakir Izetbegović pokušava srušiti ovo vladu. Navodno bi se to do sada i desilo da Fortina vlada nema podršku međunarodne zajedenice, posebno SAD i Velike Britanije. Pošto se to nije desilo nakon Parade ponosa ova vlada će dobiti proevropski imidž sa ocjenom da protežira liberalne vrijednosti evropskih naprednih demokratija.
SARAJLIJE PONOSNE NA SEBE
Tako da je Izetbegović „ostao kratkih rukava“ iako se njegova SDA uspjela davranisati i skinuti sa sebe političku anatemu da niko nije htio s njima u vlast. Zato se Izetbegović (o)svetio Nerminu Nikšiću, pa mu je preko Zlatka Lagumdžije preoteo pet „ruku“ iz Parlamenta Federacije BiH, a potom i prepolovio SDP u Tuzli. Sve je to Lagumdžijin dug Izetbegoviću koji mu je obećao posredništvo u prodaji Bloka 7 Termoelektrane u Tuzli. Navodno je Lagumdžija registrirao firmu u Švicarskoj za tu namjenu, koja mu već nekoliko godina stvara ogromne troškove.
Sa ovim SDP-ovim prebjezima Izetbegović je vrlo lukavo oslabio poziciju Fahrudina Radončića unutar koalicije, gdje je SBB bila nezaobilazan faktor pri formiranju vlasti na svim nivoima. Radončić je zadržao prilično prisne personalne relacije sa Nikšićem, a posljednji sastanci njih dvojice su upriličeni zbog pitanja vanrednih izbora, kao nužne solucije za izlaz iz političke krize, i pitanja rada Fortine vlade. Izetbegovićevi mediji sastanke Nikšića i Radončića kvalificiraju bespotrebnim, međutim sigurno sam Izetbegović škripi zubima i interno negoduje na takvo ponašanje koalicionog partnera.
Dok je Izetbegović pravio koaliciju sa DF-om i SBB-om koristio je za pregovarače sa Željkom Komšićem Denisa Zvizdića i Aljošu Čamparu, odnosno Asima Sarajlića kao pregovarača sa Fahrudinom Radončićem. Sasvim je razumljivo da se u ovakvoj koaliciji posebno loše osjeća Čampara, a ni Zvizdić nije oduševljen Izetbegovićevim kombinatorikama sa Radončićem. Sve je to unijelo nervozu u vrh stranke tako da su počele interne svađe i intrige. Izetbegović jeste jedini kandidat na predsjetojećem kongresu stranke, što je demonstracija stranačkog jedinstva, ali i poruka da se on osjeća „special one“ i da je kao takav nezamjenjiv. To su mnogi „svarili“ u ovom trenutku i pokoravaju mu se, dok iza njegovih leđa razni klanovi vode prljave i rovoske bitke za kadrovske pozicije. Tvrdi se da su se dva najokorjelija SDA-ova jastreba Čampara i Sarajlić okrenula jedan protiv drugog i da vode skriveni, ali krvavi rat.
Sugrno će se potrošiti dosta energije i novca da bi SDA demonstrirala snagu i političku (nad)moć u odnosu na sve druge političke stranke u Sarajevu. Taj politički kičeraj može i djelovati spektakularno u dvoranama, ali na terenu svakim danom SDA biva sve slabija i sve više gubi političku moć i utjecaj. To je pokazala i sa oponiranjem organiziranja Parade ponosa. Očito je da tamo gdje SDA ne umiješa „svoje prste“ među mase, nema incidenata niti ružnih pojava. Niko nije naivan kad su u pitanju prava i problemi gej populacije danas u svijetu. Najstabilnije zapadne demokratije se teško nose sa tim i jedva izlaze na kraj sa njihovim pravima/problemima. A Sarajlije su se veoma hrabro i opet, iznad svega dostojanstveno, ponijele i iznijele to na veoma civiliziran način. Može li se onda zaključiti da što režim više slabi sve više se budi slobodarsko i progresivno srce Sarajeva? Može, ali je još rano za radovanje! Kako god, Sarajlije mogu biti stvarno ponosne na sebe.
(TBT)