To je pojava posvuda oko vas kada bilo kamo putujete. Roditeljima iPad služi kao novi oblik smirivanja djece. Prvačići čitaju priče na pametnim telefonima, stariji dečki ne čitaju uopće, ali vise nad videoigrama. Roditelji i uopće putnici surfaju ili prebiru po beskonačnim e-mailovima i vijestima. Maryanne Wolf u Guardianu primjećuje da se svi uklapaju u tu priču, a to onda znači da se neuronske veze svih tih ljudi tako mijenjaju da to utječe na sposobnost čitanja, od predškolskog djeteta do odraslih.
Neuroznanstvenici u svojim radovima navode da se ustrojstvo mozga kako bismo bili kadri čitati, razvilo prije više od 6000 godina. Taj sklop nastao je iz vrlo jednostavnog mehanizma za dekodiranje osnovnih informacija poput broja koza u nečijem stadu. Istraživanje Wolf opisuje kako sadašnje sposobnosti mozga da čita obuhvaćaju neke od naših najvažnijih intelektualnih i emocionalnih procesa; nakupljeno znanje, zaključivanje, empatiju, kritičku analizu…
Širom svijeta pojavljuju se istraživanja koja upozoravaju da je možda svaki od tih procesa neophodnih za “duboko čitanje” po prijetnjom kako sve više odmičemo u svijet čitanja na digitalnoj osnovi. Znanstvenica s MIT-a Sherry Turkle napisala je da mi ne griješimo kad kao društvo razvijamo inovacije, nego kad zanemarujemo što remetimo ili smanjujemo dok radimo inovacije.
U tom prijelaznom trenutku između štampane i digitalne kulture društvo se treba suočiti s onim što smanjuje u dijelu sustava specijaliziranom za čitanje, u onome što naša djeca i stariji učenici ne razvijaju i s onime što oko toga možemo učiniti. Iz istraživanja znamo da sklop za čitanje nije dan ljudima kroz genetski nacrt poput vida ili jezika. Ono za razvoj treba određeno okruženje. Usto, ono će se prilagoditi zahtjevima okruženja, od različitih sistema pisanja do osobitosti svakog pojedinog medija koji koristimo.
Ako su dominantni mediji razvili procese koji su brzi, višezadaćni i okrenuti velikoj količini informacija, kao što naši digitalni mediji sada, takvi će biti i sklopovi za čitanje. Psihologinja s UCLA-e Patricia Greenfield piše da ćemo manje pažnje i vremena izdvajati za sporije, vremenski zahtjevnije procese dubokog čitanja, poput zaključivanja, kritične analize i empatije, što je sve neophodno za učenje u bilo kojoj dobi.
Stručnjak za književnost iz Engleske Mark Edmundson opisuje kako je puno studenata na fakultetima izbjegavalo klasičnu literaturu 19. i 20. stoljeća jer više nisu imali strpljenja čitati duže, gušće i zahtjevnije tekstove. Nije toliko problem niti s “kognitivnom nestrpljivošću” studenata koliko ono što stoji ispod toga; potencijalna nesposobnost velikog broja studenata da čita s razine kritičke analize dovoljne za obuhvaćanje kompleksnosti misli i argumentacije koji se nalaze u zahtjevnim tekstovima, bilo u književnosti ili iz znanosti na fakultetu.
Ili u oporukama, ugovorima, referendumskim pitanjima, namjerno tako uobličenima na zbune glasače. Psihologinja Anne Mangen iz Stavangera u Norveškoj i njeni kolege proučavali su kako studenti usvajaju isti materijal iz različitih medija. Njena grupa obrađivala je klasičnu kratku priču o ljubavi, i to tako da je polovica čitala na Kindleu, a druga polovica na papiru. Ispalo je da su oni koji su čitali s papira, bili bolji u shvaćanju priče, posebno u sposobnosti uočavanja detalja i rekonstruiranju radnje u hronološkom poretku.
Serija istraživanja sa univerziteta San Jose uočila je da je nova norma čitanja “skeniranje” kroz uočavanje riječi i prelijetanja kroz tekst. Mnogi čitatelji sada koriste obrasce skeniranja u obliku “F” ili “Z” tako da pročitaju prvi red, a potom lete preko riječi kroz tekst. Kad se mozak ponaša na takav način, on smanjuje vrijeme za duboko čitanje i procese povezane s njim. Odnosno, nema vremena za uočavanje kompleksnosti, razumijevanje tuđih osjećaja, ljepote i stvaranje vlastitih misli.
Karin Littau i Andrew Pipe uočili su važnost dodirivanja u štampanim medijima, što je važno za osjećaj geometrije riječi, prostornog oblikovanja teksta. Piper piše da ljudi trebaju znanje o tome gdje u prostoru i vremenu, što im omogućuje da se vraćaju stvarima i uče iz ponavljanja.
To je važno i za mlade i za stare čitatelje, da se mogu vratiti, provjeriti i ocijeniti nečije razumijevanje teksta. A onda se otvara pitanje što se događa s mladima čije skeniranje teksta preko ekrana odvlači čitatelja od “gledanja unazad” samim time što nedostaje osjećaj prostora. Negativne posljedice čitanja, uočio je niz znanstvenika, primjećuju se već u četvrtom ili petom razredu, što za posljedicu ima ne samo sposobnost shvaćanja, nego i razvoj suosjećanja, empatije.
Kritička analiza, empatije i drugi procesi dubokog čitanja postaju kolateralna šteta digitalne kulture. Nije to tek puki sukob digitalnog protiv štampanog. To znači da se uopće mijenja svrha našeg čitanja. Nije to niti samo do mladih, posljedice se uočavaju i kod odraslih. Više nismo kritični, ne analiziramo, ostajemo otvoreni za lažne informacije i demagogiju. Moramo stoga razviti takav mozak koji će biti u stanju duboko čitati i u štampanim i u digitalnim medijima.
(TBT, Mediji)
