Piše: Dalia Marin, thebosniatimes.ba
U novembru će Njemačka proslaviti 30 godišnjicu pada Berlinskog zida. Zemlja je, međutim, u mračnom raspoloženju i fanfara će biti veoma malo – pogotovo na istoku.
Više od trećine istočnih Nemaca sebe danas opisuje kao građane drugog reda. Suprotno njihovim nadanjima u vrijeme ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990, istok države nije postao prosperitetan koliko zapad. Nije iznenađenje što istočni Nijemci ne misle, ne osjećaju i ne glasaju na isti način kao zapadni. Njemačka je, zapravo, jedna zemlja sa dvije duše.
Posljednji primjer za to stigao je 1. septembra, kada je ksenofobična desničarska Alternativa za Njemačku (AfD) osigurala snažno drugo mjesto na regionalnim izborima u istočnim njemačkim državama Saksoniji i Brandenburgu, sa 27,5 posto, odnosno 23,5 posto glasova. U zapadnim njemačkim državama AfD na izborima obično dobija upola manje.
Politička podjela u Njemačkoj po liniji istoka i zapada odražava oštre ekonomske razlike. Između 1991. i 1996. dohodak po glavi stanovnika u istočnoj Njemačkoj povećao se sa 42 posto na 67 posto nivoa zapadne Njemačke. Ali za 20 godina poslije 1996, porastao je na samo 74 posto. Drugim riječima, proces ekonomskog ujednačavanja istočne i zapadne Njemačke poslije 1989. u velikoj meri je zaustavljen prije oko 25 godina. Predviđanje bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla iz 1990. o „cvatućim pejzažima“ na istoku nije se ostvarilo.
Ekonomsko ujednačavanje unutar Njemačke uglavnom je zatajilo zbog političkih odluka. Prije ujedinjenja oktobra 1990, zapadnonjemačka vlada odlučila je da trgovinu sa Istočnom Njemačkom liberalizira preko noći. Sva ograničenja na protok kapitala i rada su uklonjena, a istočnonjemačka marka konvertirana je u zapadnu u odnosu 1:1 za manje sume i 2:1 za velike. Valutna reforma učinila je da istočnonjemačke plate dosegnu nivo onih na zapadu zemlje, bez obzira na to što je produktivnost na istoku bila svega 10 posto one u drugom dijelu države. Posljedica je bila da je proizvodni sektor Istočne Njemačke bankrotirao preko noći i da su njegove firme izgubile sva svoja istočnoevropska tržišta.
Istočnonjemačka vlada je 1990. ustanovila novu instituciju Treuhandanstalt (svojevrsna agencija za privatizaciju, prim.prev.) kako bi proizvođačima pomogla da prežive. Istočnonjemačke firme i aktiva su privatizirani i prodavani zapadnim kompanijama često po simboličnoj cijeni od jedne marke uz garancije očuvanja radnih mjesta. Velike subvencije podstakle su zapadnonjemačke firme da se sele na istok, čak iako je taj dio zemlje izgubio komparativnu prednost u vidu niskih plata. Program je funkcionirao: Treuhandanstalt je prodao praktično sve istočnonjemačke firme zapadnim investitorima i agencija je ugašena.
Neko vrijeme je ekonomija istočne Njemačke hitro rasla i počela sustizati zapadnonjemačku. Međutim, bez Treuhandanstalta i daljih subvencija, zapadne firme nisu željele investirati u istočnoj Njemačkoj. Sa presušivanjem investicija, proces izjednačavanja je zaustavljen.
Istočni Nijemci su mrzili Treuhandanstalt smatrajući je institucijom koja vrijednu imovinu daje zapadnim firmama. Detlev Rochweder, prvi direktor agencije, ubijen je u atentatu 1991; čak i danas, dvije populističke njemačke partije – ljevičarska Linke i desna AfD – krive je za ekonomsku bijedu istočne Njemačke.
Poslije 1989. istočnim Nijemcima je rečeno da Treuhandanstalt nije imao alternativu jer nisu imali kvalitetne proizvode da prodaju. Zakon komparativne prednosti kaže da zemlja uvijek ima nešto prodati ako su plate i cijene dovoljno niske. Nažalost, visoke plate i cijene kao rezultat valutne reforme 1990. sprečile su procvat ekonomije istočne Njemačke, za razliku od ekonomija ostalih istočnoevropskih zemalja poslije propasti komunizma.
Narativ o tome da se „nema ništa prodati“ i o „sektoru proizvodnje male vrijednosti“ imao je štetan utjecaj na istočnonjemačku psihu. Ljudi su se osjećali bezvrijednim u tržišnoj ekonomiji i izgubili su svoje dostojanstvo. Devedesetih sam radila na Univerzitetu Humbolt u Berlinu u istočnom dijelu grada i iz prve ruke sam spoznala taj osjećaj bezvrijednosti među istočnim Nijemcima.
Međutim, najveća greška njemačke vlade bila je ta što je ugasila Treuhandanstalt poslije prodaje istočnonjemačke imovine. Agencija je trebaloa nastaviti nuditi subvencije stranim firmama voljnim investirati u istočnu Njemačku, što bi bila kompenzacija za tamošnje visoke plate.
Ali nikad nije kasno za Njemačku da ponovo pokrene proces ekonomske konvergencije. Ohrabrujuće je to što vlada sada razgovara o stvaranju jednakih životnih uvjeta (gleichwertige Lebensverh-ltnisse) na istoku i zapadu zemlje. Pokretanjem ekonomskih inicijativa za strane investicije u istočnoj Njemačkoj, kreatori politike još mogu pomoći cvjetanju pejzaža koje je predvidio Kohl.
Štaviše, ekonomski oporavak istoka ne bi donio samo materijalne koristi. On bi također doprinio zacjeljivanju psihološke raspolućenosti Njemačke i tako smanjio šanse da istočni Nijemci glasaju za ekstremističke partije koje eksploatišu njihove strahove.
/Autorica je profesorica ekonomije na Tehničkom Univerzitetu Munchen i istraživačica Centra za istraživanje ekonomske politike (CEPR)/
(TBT, Project Syndicate)
