Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Žao mi je što vam kvarim ljetnu zabavu, ali moram vas podsjetiti da ovom zemljom upravljaju desničarski manijaci koji rade na rušenju parlamentarne demokratije. To su objavili glasno i jasno: ukoliko se parlament izjasni protiv brexita bez sporazuma, vlada Borisa Johnsona će pokušati ignorirati volju parlamentaraca.
Ako budu primorani pristati na izbore, učinit će to na način koji će pokrenuti katastrofalnu krizu, gurnuti stotine hiljada malih biznisa u crvenu zonu i izazvati kolaps funte. Postupci vlade koju predvodi osoba koja je jednom izjavila: „zaboli me za bisnis“, uništavaju ne samo britanske firme, nego i demokratiju i civilno društvo.
Pitanje je šta ćemo preduzeti u vezi sa tim. Poslije razgovora sa vodećim progresivnim političarima koje muči ista dilema, spreman sam izložiti neka od mogućih rješenja, kao i redoslijed i put njihove implementacije. Na raspolaganju nam je više mogućnosti, ali nema čarobnog štapića, jer smo ograničeni razmjerama zahvata i preostalim vremenom.
Prvo, kada se 3. septembra parlament ponovo okupi, odmetnici iz redova torijevaca koji žele ostanak u Evropi treba da se pridruže opozicionim partijama u pokušaju da preuzmu kontrolu nad dnevnim redom (koristeći važeću uredbu br. 14). Takođe trebaju pripremiti kratak i jasno formuliran nacrt zakonskog akta kojim se onemogućuje izlazak bez sporazuma. Poznato mi je da se razgovori o tome uveliko vode – ali mislim da plan treba obnarodovati pred glasačima i partijskim članstvom.
Laburiste ništa ne sprečava da prvog dana zatraže izjašnjavanje o povjerenju vladi. To i treba da urade, mada taj pokušaj vjerovatno neće dati rezultate.
Nema garancija da će nezavisni bivši laburisti ili poslanici kao što su John Mann ili Kate Hoey glasati za prijedlog. Odmetnici u redovima torijevaca svakako neće glasati protiv vlade dok ne budu iscrpljene sve druge opcije za preuzimanje kontrole nad parlamentom. Uprkos tome, predlog treba iznijeti i istovremeno preuzeti kontrolu nad dnevnim redom zasjedanja: mučan prizor pokušaja Chukka Umunne, Joea Swinsona, pa i Phillipa Hammonda da odbrane Borisa Johnsona donijet će laburistima bar još pet procentnih poena.
Ako gambit za preuzimanje dnevnog reda uspije i ako donji dom usvoji zakonodavni akt kojim se isključuje mogućnost brexita bez sporazuma, veoma je vjerovatno da će Boris Johnson pokušati da se suprotstavi. Kada to uradi, veliki broj liberalno nastrojenih konzervativaca koji se protive izlasku dobit će dovoljan razlog da glasaju za njegovu smjenu. Zbog toga je veoma vjerovatno da će ubrzo doći do drugog glasanja o povjerenju, što je najsigurniji put do rušenja sadašnje vlade.
Tako će se otvoriti nove mogućnosti za laburiste i druge progresivne partije. Opozicija bi dobila 14 dana da formira vladu. Kao lider opozicije, Jeremy Corbyn bi trebalo da dobije prvi mandat za sastavljanje manjinske vlade uz podršku ostalih opozicionih snaga. Sudeći po glasovima koji dolaze iz redova liberalnih demokrata i odmetnutih torijevaca, oni na to najvjerovatnije ne bi pristali, ali opet vrijedi pokušati.
Takva vlada bi imala krajnje sužen mandat: da usvoji jednogodišnji budžet za okončavanje programa mjera štednje (za to zasad ne postoji međupartijski konsenzus), da zatraži novo odlaganje od EU i da organizuje drugi referendum u roku od 6 mjeseci.
Pošto liberalni demokrati i odmetnuti torijevci u bilo kom trenutku mogu lahko uskratiti podršku Corbynu ili zahtijevati vršenje nadzora preko odbora ako ne i iz samog kabineta, njihove pritužbe da se Corbynu „ne može vjerovati“ i strahovanja od njegove državne strategije su ovdje bespredmetni. Ipak, oni mogu uspješno blokirati manjinsku laburističku vladu.
U tom slučaju rezervni plan je privremena koaliciona vlada sa gore opisanim programom: budžet, odlaganje, referendum. Ne vrijeđajte inteligenciju glasača nazivajući je „vladom nacionalnog jedinstva“ – jer zemlja je duboko podijeljenja, a njen mandat ne bi trebalo da uključuje ništa osim budžeta, odlaganja i referenduma.
Da li bi Corbyn trebalo da se nađe na čelu te koalicije – to je trenutno manje važno: vjerujem da on ne bi želio voditi kabinet sastavljen od predstavnika različitih partija. Možda bi najbolji premijer bio neki od laburističkih poslanika iz zadnjih klupa ili, u najgorem slučaju, progresivni pripadnik viših ešalona Doma lordova.
Laburisti trebaju zapamtiti jednu stvar: čak i ako Laburistička partija završi na čelu koalicione ili manjinske vlade, pre održavanja općih izbora ona neće dobiti priliku da „napravi sopstveni sporazum o brexitu“. Ta fantazija kojom se još bave neki od sindikalista u okviru priprema za partijski kongres je zabluda koje se treba osloboditi. Jedini sporazum koji se trenutno nalazi na stolu jeste onaj koji su sačinili Theresa May i Barnier, a njegove eventualne izmene može predlagati jedino EU. Manjinska laburistička vlada ne bi imala mandat za rad na novom sporazumu i to ne bi smjela ni pokušavati.
Ipak, ako dođe do prevremenih općih izbora, bilo kakav pokušaj kalkuliranja i predomišljanja u vezi sa željenim ishodom brexita bi bio fatalan za laburiste. Corbyna bi progutali, prvo TV i radio voditelji, a onda i politički oponenti u debatama.
Pozicija laburista se promijenila: laburisti se sada zalažu za drugi referendum za postizanje bilo kakvog sporazuma i spremaju se glasati za ostanak. Do početka septembra Corbyn bi morao jasno objaviti da će se u slučaju općih izbora laburisti programski opredijeliti za ostanak u Evropi, ali će konačnu odluku o tome prepustiti glasačima na referendumu koji bi se organizirao u roku od 6 mjeseci od preuzimanja dužnosti.
Ne možemo čekati na partijski kongres da se donese odluka o tome: ako se skup u Brightonu pretvori u opću tuču između ljevičara koji traže izlazak, unionista, blerita i internacionalističke ljevice, od izborne kampanje neće biti ništa.
Izvjesno je da bi prijevremeni izbori bili neka vrsta referenduma o našem odnosu prema Evropi. Armija laburističkih aktivista spremnih za kampanju ne bi mogla podnijeti nova kolebanja; već su dobro uplašeni iskustvom kampanje za evropske izbore, kada su im nekada progresivni laburistički glasači zatvarali vrata pred nosom.
Zato u slučaju prijevremenih izbora laburisti trebaju nastupiti sa fokusiranim ljevičarskim programom vlade čiji planovi za EU uključuju ostanak i transformaciju, kao i ponudu novog referenduma najkasnije do marta.
Na takvoj platformi laburisti trebaju pokušati isposlovati pakt o nenapadanju sa Zelenima, Plaid Cymru i SNP. To neće biti jednostavno, ali primarni cilj te taktike je prije svega da pokaže glasačima ko je ozbiljan u namjeri da spriječi izlazak bez sporazuma i odbrani demokratiju, a ko nije. Razgovori koje je Tom Watson vodio sa Joeom Swinsonom, kao i istraživanja obavljena u okviru kampanje Glas naroda, pokazuju da bi praktičan ishod takvih izbornih paktova mogao biti slijedeći.
Prvo, partije bi pokazale da će vatru usmjeriti na torijevce, Nigela Faragea i njihove rasističke mentore iz Amerike, a ne jedni na druge. Drugo, partijska mašinerija bi dala jasna uputstva u vezi sa kandidatima na usaglašenim zajedničkim listama. Treće, tamo gdje je to moguće, resursi za vođenje kampanje bi se udružili – za laburiste i lijevo krilo Zelenih to bi trebalo da bude lahko izvodljivo. Kao što sam već govorio, laburisti trebaju ponuditi Caroline Lucas mjesto u kabinetu u sjeni i važno ministarsko mjesto ako dođe do formiranja vlade.
Da ne bude nikakve zabune: za sva škotska mjesta u parlamentu koja sada zauzimaju torijevci SNP je više nego ozbiljan izazivač. Od 50 vodećih sjedišta sa izbornih mjesta sa minimalnom razlikom u samoj Engleskoj – koja trenutno pripadaju torijevcima – Liberalni demokrati bi vjerovatno osvojili tek 5, dok bi 43 izvjesno završilo u rukama laburista. Laburisti u Walesu mogli bi oduzeti torijevicma pet mjesta. Jedino u Dwyfor Meirionnyddu, odakle nam dolazi Liz Saville-Roberts, laburisti nemaju šansi.
Stranka za Brexit je mačka u džaku. Ako Farage odluči izvesti kandidate samo tamo gdje su laburisti jaki, prepuštajući Johnsonu sve ostalo, imat ćemo sreće ako torijevci završe sa većinom manjom od 50. Ako ostane odlučan u namjeri da podijeli ksenofobične glasače, to će laburistima olakšati borbu u Midlandsu – ali takva mogućnost ne smije biti izgovor da se ne pripremimo za najgori mogući scenario.
Cijena poraza i izgledi da izgubimo prijevremene izbore daleko su veći nego u vrijeme Therese May – zato taktika mora biti prilagođena. Šta god da se dogodi, ja lično ću i dalje nastojati pomoći da promjena dođe odozdo. Naravno, bilo bi bolje ako bi partijski lideri unaprijed sklopili i obnarodovali jasan sporazum.
Ako izborni pakt na kraju dovede do formiranja vlade koju čine laburisti, SNP i Zeleni, još bolje, jer bi takva vlada imala mandat za važne ustavne promjene.
Progresivni glasači u Britaniji ne trebaju imati nikakvih sumnji o visini uloga u ovoj igri: možemo postati kolonija bolesnog i nasilnog društva koje Trump gradi u Sjedinjenim Državama ili možemo postati vodeća (i vojno odlučujuća) sila u Evropi, bilo unutar EU, u okviru jedinstvenog tržišta ili u bliskom savezu sa njim. Paradoksalno, Trumpova prijetnja i razmjere onoga što bi Trumpov i Johnsonov trgovinski sporazum mogao učiniti britanskom civilnom društvu čini razlike između punog članstva i EEA manje važnim u ovom trenutku.
Ako se ne slažete sa planom, molim vas da mi kažete kako namjeravate da zaustavite izlazak bez sporazuma, kako ćete osigurati laburističku vladu i – što je najvažnije – kako ćete sačuvati britansku demokratiju od udara iz Whitehalla. Možda ćete reći, „Bio sam laburistički tribalista čitav svoj život, ne mogu ovo gledati“ – ali meni je muka od slušanja takvih izjava iz usta političara i sindikalnih lidera.
To praktično znači da bi radije izabrali komemorativnu ploču za veliki i propali eksperiment ljevičarske Laburističke partije nego da pokušaju poraziti torijevce i radikalnu desnicu kroz političku borbu.
Ako se slažete, razgovarajte sa svojim poslanikom, razgovarajte sa ljudima oko sebe bez obzira na partijsku pripadnost, razgovarajte sa aktivistima drugih progresivnih partija. Ako vaš poslanik kaže, „Ja sam tribalista i muka mi je od referenduma“, uskratite mu glas, smijenite ga.
(TBT, New Statesman)