Drama Džemaludina Latića o Gazi Husrev-begu pod
naslovom Bukagije izvodit će se u Istanbulu i Beogradu
FOTO: Izvođenje Bukagije
Drama Džemaludina
Latić o Gazi Husrev-begu pod naslovom Bukagije izvodit će se u Istanbulu i
Beogradu, saznaje The Bosnia Times.
Scenarij
drame je već preveden na turski jezik i dramaturška
grupa “Ajše” vrši njegovu adaptaciju radi prilagođavanja teme istanbulskoj
publici. Inače, projekat je dobio podršku resornih organa istanbulske općine, dok
se za izvođenje drame u Beogradu pregovara sa Vladom Srbije radi podrške
projektu od posebne kulturne važnosti.
Osvrt na dramu Džemaludina Latića «Gazi Husrev
-beže» napisao je ugledni bošnjački intelektualac
Ferid Muhić i The Bosnia Times ga ekskluzivno objavljuje u cjelosti:
“Koliko
god se na prvi pogled činila neobična, ipak je sasvim nesumnjiva činjenica da
su mnoge najbolje drame u historiji svjetske književnosti napisali pjesnici. Kada se bolje razmisli, postaje
jasno ne samo zašto je to tako, nego da je, zapravo, samo tako i moglo biti i
da će velike drame i tragedije, dok god se budu pisale, pisati pjesnici! Jer
pjesnički jezik je od samog početka ljudske povijesti bio sveti jezik! Pjesmom
su se ljudi obraćali Bogu, kroz pjesmu su im kazivala proročišta kobne ili
radosne poruke iz budućnosti! Kolektivna svijest prvih ljudskih društava
kondenzirala se u velikim spjevovima. Ramajana, Mahbharata, Gilgameš, Ilijada,
Odiseja… produžavaju tradiciju drevnih plemenskih pjesama koje su se u
najvažnijim trenucima pjevale i govorile, brujale istiha a moćno kao more koje
mrmlja, od Sibira do Sumatre, i od
Aljaske do Ognjene Zemlje, prenoseći sjećanja i čuvajući identitet tih
zajednica, tog ljudskog busenja trave nemoćnog i prepuštenog da se povija pod
udarima vihora vremena koji lomi stoljetna stabla i briše tragove hiljadu
bivola! Jeste: busenja trave, ali trave
koja misli, da parafraziramo onu riječ Blez Paskala (Blaise Pascal)! Prvi filozofi pisali su pjesničke traktate!
Tragično osjećanje života ujedno je i konstanta ljudskog života i izbor pjesme
i poezije! U klasičnoj antičkoj
književnosti najbolje tragedije su napisali sve sami pjesnici: Sofokle, Euripid,
Eshil; u engleskoj književnosti učinio je to pjesnik Vilijam Šekspir; u
makedonskoj – najbolju dramsku tragediju
napisao je pjesnik Blagoja Risteski Platnar. Da će tako biti i u književnosti
na bosanskome jeziku moglo se s razlogom
očekivati onog trenutka u kom je pjesniku Džemaludinu Latiću zatreperilo srce i
osušilo se grlo od uzbuđenja pri pomisli da napiše tragediju u kojoj će
opjevati sudbinu Gazi Husrev- bega! Moglo se znati, jer je njegov prethodno
objavljeni opus bio pokriće u zlatu
pjesničke riječi, u toj najtraženijoj valuti u svijetu drame, posebno kada
je riječ o tragedijama.
Riječ-dvije o likovima
Gazi Husrev, valija bosanski, beglerbeg
Ivan (Murat)
Tardić, alajbeg bosanske vojske
fra Juraj Tardić, kanonik šibenički, brat Ivanov
Ševki, pjesnik i Husrev-begov divānkjātib
Neslišāh, Husrev-begova sestra
Omer-beg
Džennetić, muž joj
Diša Džennetić, sestra Omer-begova
šejh Lutfullāh
Petar Kružić, komandant hrvatske i dalmatinske vojske
Nikola Thurn, komandant vojske austrijskoga kralja
Ferdinanda
Luka Ankonitanus, komandant vojske pape Pavla III.
Petar Bunić
šjor Leonardo
Đorđić poklisari Dubrovačke Republike
šjor Marin Zadro
Jahja, hercegovački sandžakbeg
Bali, zvornički sandžakbeg zavjerenici
Pašan-beg, čeribaša Hodidjeda
Sevda, Husrev-begova žena
Već smo podvukli: pjesnik je najpozvaniji da napiše
dobar dramski tekst, posebno, pak, književno vrijednu tragediju – zato što
pjesnik razumijeva, često neposredno – intuitivno! – ljudske odnose i što je,
po naravi svoga talenta, odličan psiholog. Ova veza postaje očigledna ako se
podsjetimo da svaku dramu čine likovi ljudi koji u drami učestvuju, da su
ljudski odnosi (dakle, odnosi ovih
likova) jedini medij u kom se odvija svaka drama, da teksturu tih odnosa čine
karakteri likova – nosilaca dramskog
djelovanja, i da, konačno, dinamika
dramskog raspleta uvijek proizlazi iz psiholoških premisa koje definišu te
likove. Pjesnik je, da ponovimo i treći put, po naravi svoga talenta –
psiholog. I psiholog je, doduše, po naravi svoje profesije – psiholog, s tom
razlikom što pjesnik jeste psiholog, dok psiholog nije – pjesnik.
Centralni lik ove tragedije je Gazi Husrev
– beže. Kao u rijetko kojoj drugoj
drami, on je uistinu centar, središte, istovremeno i vrh u koga udaraju gromovi
i koga cijepaju munje, i spasonosni
oblak iz kog se spušta kiša, fokus koji sabire i zrači kreativnu i
pozitivnu energiju cijele drame i meta u koju nišani sva mržnja, jal i čemer
sabrani u ovoj tragediji. Ova uzvišena
pozicija naslovnog lika, ovaj status koji nadmašuje svaki drugi lik i,
zapravo, sve druge likove sabrane zajedno, majstorstvom pjesnika, veoma
suptilno, a ipak eksplicitno je naglašen epskom formom: beže! Kada pjesnik umjesto
uobičajene forme Gazi Husrev – beg,
upotrijebi formu Gazi Husrev – beže,
on time naglašava kraljevski, arhontski,
plemićki status upravo ovog lika, i ni jednog drugog. I austrijski car je samo Car, i mletački dužd je samo Dužd, i svi ostali begovi (da na age ne
trošimo riječi!) samo su begovi, ali ni jedan od njih nije ni Care, ni Beže. Ko je u stvarnosti bio Gazi
Husrev – beže!?
Historijski Gazi Husrev – beg i naslovni lik
tragedije Gazi Husrev – beže u osnovi se veoma malo razlikuju, i to prije svega u nekoliko hronoloških
detalja. Historijski junak rođen je u
gradu Serezu, u današnjoj Grčkoj, Trakiji, u to vrijeme zvanoj Rumelija, 1480.
godine. Babo mu je bio Ferhat-beg, rodom iz okoline Trebinja, a majka Seldžuka,
kći sultana Bajazita II. Otac Ferhat-beg poginuo je mlad, junački, u bici kod
Adane, 1485. godine. Ostavio je iza sebe dvoje sitne djece: sina, tada
petogodišnjeg Husrev – bega, i dvije
godine mlađu kćer Neslišah. Gazi Husrev – beg je najprije bio namjesnik
Smederevskog sandžaka, a 15. septembra 1521. imenovan je za namjesnika
Bosne. Ovu dužnost je obavljao tri puta:
1521.-1525.; 1526.-1534. i 1536.-1541., tako da je ukupno trećinu života proveo
na tom položaju, u Bosni. Istinski mecena i ktitor Sarajeva, u ovom gradu je
izgradio gotovo kompletnu urbanu infrastrukturu i veliki broj građevina i
javnih objekata pretvorivši tako
Sarajevo u jedan od najljepših gradova centralne i južne Evrope. Iza sebe je
ostavio mnoge zadužbine, vakufe, od kojih je i danas sačuvana i najpoznatija
Gazi Husrev – begova džamija, poznata kratko kao Begova džamija. Izuzetno uspješan vojnik, imao je samo jedan
neuspještan pohod – na tvrđavu Jajce, 1525. godine, ali je već slijedeće, 1526.
godine ovaj neuspjeh pretvorio u uspjeh osvajanjem grada i tvrđave Jajca.
Tvrđavu Klis, koja je, uz Sarajeva, drugo mjesto radnje u ovoj tragediji, također je uspješno osvojio 1537.
godine, zajedno sa svojim prijateljem Murat – begom Tardićem, koga je odmah
zatim imenovao za prvog sanžakbega
Klisa. Njihovo prijateljstvo, dostojno opjevano u ovoj tragediji, počelo je u
ranoj mladosti, znatno prije nego što je Ivan Tardić prihvatio islam i postao
Murat – beg, a trajalo je cijelog života, pa je i turbe Murat -bega (preselio
na Ahiret 1545., u Požegi, kao sandžakbeg Požege), blizu turbeta Gazi Husrev –
bega, u istočnom dijelu dvorišta Gazi
Husrev –begove džamije. Sudbina ih je ujedinila i u tome što ni jedan ni drugi
nisu iza sebe ostavili potomstvo. Poginuo je u Crnoj Gori, u borbi sa Kučima, 1841. godine, u 62. godini
života.
Gazi Husrev – beže, glavni junak
Latićeve tragedije, u svim najvažnijim činjenicama je vjerna replika svog
historijskog dvojnika. I njegov babo i njegova mati, njegova sestra i njegova
hanuma, i njegovi prijatelji i njegovi neprijatelji – isti su kao i historijske ličnosti. Samo je život pjesnikovog Gazi Husrev – bega
kraći! Gotovo za punih 20 godina, ili za cijelu trećinu života svoga
historijskog dvojnika! Isto tako, Latić nije dopustio svome Gazi Husrev – begu
da pogine, da ga neko drugi ubije! Pravom čovjeku je dosta njegovih jada pa mu
je zato pjesnik Latić odredio da umre od ljubavi za voljenom, od čežnje za onom koju mu nije
bilo dato da voli, od brige za Bosnom i
sa imenom Sarajeva na svojim usnama!
Iako je
lik Gazi Husrev – bega promovisao u
status istinskog spiritus movensa – pokretača svih događanja, žiže i krajnjeg cilja
namjera svih ostalih aktera – Latić je
na originalan, rekli bismo i jedinstven način kreirao interakciju svih likova ove tragedije. Kao što se iz načina na
koji su u najavi grupisani može vidjeti, ostale likove je uzajamno povezao tako
što je formirao pet psiholoških cjelina, pet motivacijski samostalnih krugova i
dinamičkih faktora. Njihovo međusobno djelovanje gradi cjelinu dramskoga
kosmosa. Sevda je dramatično naglašena kao centralni lik koji živi sudbinu
prividne marginalnosti, socijalne moći i lične nemoći, ljubavi koja prima, a ne
može uzvratiti onako kako je jedino dostojno takve ljubavi. Ali upravo njena
najveća briga, što nejma djece, ujedno je i najveća briga Gazi Husrev – bega,
koji Sevdu voli ne zbog djece (jer to je u Božijim rukama!) nego zbog nje i
njene dobrote i ljepote, što ovaj lik suštinski stavlja u samo središte
zbivanja.
Po linijama koje spajaju i sukobavljaju ove
cjeline, plete se suptilna, često samo kroz aluzije najavljena, kao šum lišća
ili treptaj letirovih krila, aura magnetizma koji aktere ove drame povezuje i
privlači, kao što se ocrtavaju i konture grebena po kojima se oni
sukobavljavaju i kao što se slute bezdani koji ih razdvajaju. Ali, čak i unutar
ovih krugova, ubrzo se naziru divergentne težnje i strastveni konflikti voženi
iz dubine duše. Prisnost uzajamne posvećenosti i predanosti Gazi Husreva i bezuvjetno povjerenje i
prijateljstvo koje postoji između njega i Ivana (Murata) Tardića, kao i bratska
ljubav između Ivana i Juraja, plamte šarom duhovne sukobljenosti odlukom Ivana
da prihvati islam. I Ševki, pjesnik, koliko god volio Husrev – bega, i koliko
god bio siguran u njegovu apsolutnu prijateljsku podršku, od samog početka
drame zna da će se Gazi Husrev jednom
morati odreći njega, iako se on nikada neće odreći Husrev-bega! I među četiri
lika koji čine drugi krug, uprkos prividnog jedinstva cilja koji ih sjedinjuje,
postoje snažna divergentna strujanja koja će na kraju dovesti do žešće
eksplozije uzajamne mržnje i gnjeva nego što će ih osjećati članovi onoga kruga
prema kome su njihovi dijabolični planovi bili usmjereni. Ista ova unutrašnja protivrječnost motiva i
karaktera odlikuje praktično sve likove i sve dinamičke krugove ove moćne
drame!
U sklopu analize likova,
treba reći da je Latić posebnu pažnju posvetio ženskim likovima. Time je vrlo
uvjerljivo demantovao i danas raširenu zabludu o potčinjenosti žene i njenoj
društvenoj marginalnosti u Bosni, kao prototipu evropskog islamskog društva. Na
osnovu mnogih činjenica, pa i na osnovu niza klasičnih dramskih tekstova kršćanskih/hrišćanskih evropskih društava
(lik Nore u istoimenoj drami Henrika Ibzena je u ovom pogledu perfektan primjer
– locus classicus), istina je upravo
suprotna: potčinjenost žene, njena zapostavljenost, a iznad svega
potcjenjivanje njenog ljudskog integriteta i prijezir prema intelektualnim sposobnostima žene veoma je česta tema u književnosti kršćanskog dijela
evropske kulture. Tako u Lesingovoj drami Emilja
Galotti, grofica Orsina oštrom, gorkom i autoironičnom replikom ocrtava
vladajući stav totalne degradacije žene u tom društvu:
“Pa da, sasvim normalno! Kako bi čovjek, dakle
muškarac, i mogao da voli nešto koje,
njemu uzinat, hoće još i da misli!? Žena koja misli isto je toliko odvratna kao
i muškarac koji se šminka! Žena treba da se smije, stalno da se smije i da se
trudi da održava dobro raspoloženje strogog gospodara svijeta!“
Uporedimo li ovo sa replikom kojom Gazi
Husrev – beže smiruje svoju suprugu
Sevdu, vidjet ćemo svu dubinu spomenute raširene zablude o potčinjenom statusu
i zapostavljenosti žene u islamskom društvu u Bosni:
“Tako
je, kadifice moja! Kako sam slijep kod očiju: kako ne vidim koliko mi je
blagodati Allah u tebi dao?! Takvi smo: nepravedni prema onima koji nas najviše
vole, koji su nam najbliži i najvjerniji! („Kako vi malo zahvaljujete!“).
U ovom kontekstu treba istaći da je
Latić brilijantno prikazao personalni
integritet, psihološku složenost i amplitudu emocija sve tri ženska lika:
Neslišah, udate za Omer – bega, Diše Džennetić, Omer – begove sestre, i Sevde,
supruge Gazi Husrev – bega. Majstorstvo
Latića pretočeno je u sve likove i prisutno je u svakom, makar i najmanjem
detalju ovog teksta, što ukazuje ne samo na temeljitost u pristupu nego i na
autentičnost njegovog književnog talenta. Tako je, npr., neiskrenost i dvolična
strategija predstavnika Dubrovačke Republike koja se podjednako odnosi i prema
Gazi Husrev – begu kao i prema hrvatskoj, i prema austrijskoj, i prema
papinskoj strani u predstojećem ratu, majstorski potencirana jednom jedinom
replikom u prefinjenoj aluziji!
Poetika tragedije – Latićev
književni postupak
Poznavanje klasične matrice tragedije u
dramskoj književnosti, koju je Aristotel obradio u djelu Poetika,
dobilo je svoju besprijekornu epitomizaciju u ovoj Latićevoj drami. U savršeno
realizovanom skladu sa Aristotelovim modelom poetike tragedije, a opet ni za
trenutak ne svodeći je na puku
ilustraciju teorijske konstrukcije, sve
u ovoj Latićevoj tragediji vodi prema
tragičnom ishodu – jasnom, uvjerljivo
motivisanom, a neumitnom nužnošću, i pri
tome je očito da u sklopu dramskog djelovanja nijedan lik ne može niti
izmijeniti svoju sudbinu, niti izbjeći svoj usud. Nivo na kom je Džemaludin Latić pretočio ovaj
teorijski model u suvereno književno umjetničko djelo obavezuje na detaljniju
razradu i analizu makar njegovih osnovnih književnih postupaka.
Tragedija
prikazana u ovom Latićevom djelu nije samo tragedija kao dramski žanr, nego je
i tragedija kao drama života koja se zbiva kroz iskustvo i svijest čovjeka koji
je okrenuo leđa Bogu, svom narodu ili vlastitom identitetu. Veličina tragičnoga
mora imati odgovarajuću formu kroz koju će se izraziti, a to može biti samo pjesnički
jezik najvišeg ranga; transpozicija tragičnoga u vrijedno književno djelo mora
uključiti naglašen moralni kontekst i snažne karaktere svojih likova, koji će
im dovoljno uvjerljivo omogućiti da djeluju beskrupulozno na ostvarenju svojih
ciljeva. Svi ovi faktori u nezaustavljivoj sinergiji pokreću tragični tok
događanja, onaj kobni vrtlog nazvan hamartia,
kroz koji će se na kraju ispuniti tragična sudbina.
Džemaludin
Latić vodi tok i riječi i misli i postupaka svih svojih junaka tako da se oni
sjedinjuju u bujicu koja sve likove i zbivanja vodi pravo u vir neumitne
tragedije – hamartije, a da pri tome
ni na jednome mjestu i ni u jednom dramskom postupku nije vidljiva njegova intervencija. S druge
strane, zahtjev za suverenim autentičnim pjesničkim jezikom, koji je imanentni
imperativ svakog djela iz žanra tragedije vrijednog spomena, Latić realizuje maestralno i gotovo bez
premca u cijeloj književnosti na jezicima Balkana.
Analiza drame
Već odavno na scenama u svijetu i Evropi,
pa tako i u Bosni, nema snažnih dramskih tekstova koji tretiraju neku ozbiljnu
društvenu ili historijsku temu! Duhovni kolonijalizam, prikriven velom tehničke
i opsjenjujuće scenografske superiornosti, nametnuo je drame bez stvarne drame,
djelovanje bez akcije, pri čemu je tekst marginalni dodatak sveden na grubu
dosjetku, psovku ili banalne verizme. Evo najzad teksta koji donosi promjenu!
Suveren u svom talentu, u izboru svoje inspiracije kraljevski ravnodušan prema
epigonskim imperativima dana, Džemaludin Latić je napisao jedan od najboljih
dramskih tekstova na jezicima Balkana.
Duboki su uvidi sabrani u ovoj drami,
snažne emocije i krupne teme. Jeste, drama je o čovjeku, ali čovjeku posebnoga
kova, velike misije i još većih planova. Gazi Husrev – beže jeste lik
inspirisan svojim historijskim prethodnikom. I jeste ovo drama o onom vremenu,
o onom Sarajevu, i o onoj Bosni. I isto tako, jeste ova drama o ovom vremenu, o ovom Sarajevu i o ovoj Bosni, jer su mnoge paralele očite,
i mnoge aluzije su, koliko god implicitne,
nedvosmislene i jasno upućene na prepoznatljive adrese! Ali ovo je i drama u kojoj su i Gazi
Husrev – beže, i svi ostali likovi, i
sva zbivanja, i samo Sarajevo i cijela Bosna, samo alegorija! Mjesto, vrijeme i i likovi svake ljudske
drame variraju kroz historiju. Ali je radnja, siže te univerzalne i
perenijalne, dakle opće i vječne ljudske drame, u biti ista! Suština svake drame
jeste sabrana u žiži izazova koji se
izražava kroz tri pitanja: kako sebe uzvisiti u čovjeka; kako u sebi odbraniti
i održati živog čovjeka; kako pomoći najbližima da postanu i ostanu ljudi!?
Treba li uopće podsjećati šta znači biti čovjek i koliko je teško opravdati puno značenje ovog pojma koji tako
olahko i neopravdano pripisujemo cijelom
svom rodu. Jeste, čovjek je rodovski pojam, ali je velika greška vjerovati
da se ovaj pojam odnosi na sve pripadnike roda!
Drama Gazi Husrev – bega je drama čovjeka
koji jeste čovjek i koji je sebi jasno postavio ta sve tri bitna pitanja, onako kako ta pitanja
sebi postavljaju ljudi od početka svijeta do danas! On traži istinu i zato zna osnovno pravilo:
Vjeruj onima koji istinu traže! Sumnjaj u one koji tvrde da su je našli mimo
Božije istine! Gazi Husrev – beže je prisutan i danas u svakom umnom čovjeku koji teži najvišim vrijednostima i traži
od sebe i drugih poštovanje moralne odgovornosti. Njegovi ideali su ideali
svakog čovjeka prožetog osjećanjem svetosti ljudskog postojanja i čovjeka kao
bića, osjećanjem koje neopozivo i apsolutno obavezuje na davanje onog najboljeg
u sebi u svakoj prilici, kao i
očekivanje od drugih da od sebe daju ono što je u njima najbolje! I kao što je
sudbina Gazi Husrev – bega tragična,
tragična je i sudbina svakog onoga ko danas s njim dijeli ista maksimalistička
etička očekivanja i postavlja iste visoke moralne zahtjeve. Jer, isto kao i u vrijeme Gazi Husrev – bega,
kako prije njega, tako i danas, pola
milenijuma poslije njega, malo je onih koji uopće vide ove moralne niše svjetlosti, što bi rekao Al-Gazali. Tako je to u životu! Ružno zapazimo
odmah; da vidimo ono lijepo, treba nam znatno više vremena! Zato i ne znamo da
između trave i kosača koji tu travu kosi, zapravo i nema razlike, odnosno, da
je ta razlika samo temporalna, privremena, i utoliko, u punom smislu te riječi
– prividna! - jer i onaj koji je danas kosač, sutra će biti
trava!
Ovaj Gazi Husrev – beže koga je u ovoj
tragediji opjevao Džemaludin Latić zna da postoje i da su oduvijek postojali
neki lijekovi koji su gori od bolesti. Lijek od kukavičluka je sakriti se.
Lijek od želje da se živi časno, smjelo, da se teži velikim idealim, velikoj
ljubavi, velikom prijateljstvu, jeste da se čovjek okane ćorava posla i da se
zavuče u svoju mračnu i smrdljivu pećinu – ono mjesto koje Frensis Bejkn
(Francis Bacon) s pravom naziva Idola
specus – Idol pećine. Tamo gdje za pravog čovjeka života nema niti može
biti! I zaista, za čuditi se je kako je moguće da, i pokraj toga što ni jedan
čovjek ne može živjeti u mraku, nevjerovatno mnogo ljudi mogu cijeli život da
prežive u istom, takvom mraku!? Ali, to je zato što oni ne vide da život nikako nije isto što i puko
preživljavanje! Koliko ovu razliku dobro razumije i jasno vidi Gazi Husrev –
beže sjajno ilustruje (i doslovno: osvjetljava!)
sekvenca slijedeće žestoke i opore rasprave:
JAHJA-BEG: I nakon još tri
hiljade, i trideset hiljada, i tristo hiljada ubijenih muslimana!? Od Bosne ćeš
sačiniti zemlju staraca, bogalja i hudovica! Zaustavi se, bolan! Ne srljaj
dalje! HUSREV-BEG: A sa vama bi nestalo i islama i muslimana i Bosne!
Ali kad
padnu magle na brdovitu zemlju, a Bosna je taman takva zemlja, samo oni s
vrhova vide jedan drugog; oni koji su ostali u dolini, prekritoj maglom, ne
vide ni sebe, ni vrhove, ni prst pred nosom, ni nebo iznad sebe! I kad se ove
magle raziđu, opet mnogi ostanu u svojim maglama i pećinama, zazirući i od
svjetla sunca i od svjetla uma. Bojeći se visina, ostat će u tim svojim maglama
i neće moći vidjeti ono što im autor ove izuzetno snažne, lirske i metafizičke priče o ljudskom traženju
najvišeg dobra i sreće, sa svog vrha, vjerno i lijepo, ali ponajviše: jasno i
razgovijetno (clare et distincte) – dakle istinito – poručuje!
Ovdje mećem ruku na usta svoja! Jer svijet
je najzad pao u ruke čovjekove. Teško tebi, svijete! Džemaludin Latić ovo dobro
zna: iako u prologu najljepšom željom pozdravlja svoje čitatelje, kako to već
svakom početku dolikuje, naime da ih
sudbina poštedi bolesti mržnje i da ih bolešću ljubavi daruje! – ipak, na
samom kraju tragedije, isti pjesnik
riječima zebnje i slutnjom velike kobi potresa iste te čitatelje:
Više je mojih suza, Božiji rahmete!
Jedne teku zbog ovog velikog
rastanka,
a druge zbog noći koja te čeka, o,
Pleme Boseno,
zbog noći i bez Miseca i bez zvizda
u strašnim godinama i stoljećima koji će tek doći!
Ove riječi na smrtnom odru Gazi Husrev – bega govori Ševki,
pjesnik i njegov vjerni prijatelj.
Koliko god bile opominjuće i strašne, ipak ima nešto strašnije i od te noći
i bez Miseca i bez zvizda! Na kraju
krajeva, ono posljednje što ćemo upamtiti neće biti riječi naših neprijatelja,
nego šutnja prijatelja.”
/The Bosnia Times/