Piše: Wilfred Chan, thebosniatimes.ba
Bio je sparan augustovski ponedeljak, kada su građani Hong Konga – od bankara, preko televizijskih voditelja, pa sve do vozača autobusa – stupili u generalni štrajk. Gradska metro mreža, inače poznata po svojoj tačnosti, bila je blokirana jer su demonstranti satima držali zaglavljena vrata vozova; čak je i međunarodni aerodrom bio skoro prazan, jer su radnici ostali kod kuće, što je prizemljilo stotine aviona i izazvalo posljedice širom svijeta. Ovo je bio očajnički pokušaj da se napravi proboj nakon uzaludnih devet sedmica antivladinih demonstracija, započetih povodom zakona o izručenjima kojim se građani Hong Konga čine podložnim kineskom pravosudom sistemu.
Do sredine prijepodneva, Keri Lem – tvrdoglava upraviteljka grada, podržana iz Pekinga – objelodanila je da ne namjerava učiniti ništa kako bi razriješila političku krizu koja je do sada dovela do protesta dva miliona ljudi na ulicama, višestrukih samoubistava i hapšenja više od šest stotina ljudi, uključujući i studente, koji bi mogli biti osuđeni na čak deset godina zatvora zbog izazivanja nereda. Umesto toga, ona je na svojoj konferenciji za novinare stala u odbranu kineskog suvereniteta nad hongkonškim „specijalnim administrativnim regionom“ i osula paljbu na protestni pokret kao na „rušioce Hong Konga“. Za to vrijeme, njeni policijski bataljoni su nasilno razbijali demonstracije, demonstranti su bili napadani od strane naoružanih nasilnika i udarani automobilima. Novinari su krvarili. Policija je saopćila da je samo u ponedeljak ispalila više od 800 punjenja suzavca.
Pokret protiv izručenja, više nego bilo koji dosadašnji protesti u Hong Kongu, otjelovljuje duboku strepnju nad pitanjem o mjestu ovog grada u svijetu kojem više nije potreban. Tokom 22 godine od prenošenja suvereniteta ove bivše britanske kolonije u ruke Kine, Hong Kong je opravdavao svoje postojanje na razmeđu dva sveta, spajajući zapadni neoliberalni globalizam sa kineskim autoritarnim kapitalizmom. Život pod ovom prisilnom pogodbom nije bio nimalo lahak: isto ono šurovanje između države i biznisa koje je učinilo Hong Kong slavnim finansijskim centrom – i najvažnijim prozorom u svijet kineskog kapitala – dovelo je do toga da ovaj grad ima jedan od najviših Gini koeficijenata na svijetu: jedna od pet osoba živi ispod linije siromaštva, a zbog astronomskog rasta cijene nekretnina, prosječni diplomac mora štedjeti cijelu svoju godišnju platu tokom trinaest godina, kako bi sebi priuštio samo avans za stan. Uprkos tome, čak su i prosječni građani Hong Konga bili uvjereni da će njihova kultura, jezik i način života moći ostati netaknuti, sve dok grad bude služio kao „prozor u svijet“ za kinesku elitu. To je svakako izgledalo kao bolja opcija u odnosu na mogućnost da cjieli grad bude progutan od strane Kine.
Danas se, međutim, ovaj prozor zatvara. Kina više ne zavisi od Hong Konga, što znači da od njega više ne zavisi ni zapad. Izgleda skoro apsurdno prisjetiti se nade progresivnih hongkonških političara iz devedesetih – u vrijeme kada je BDP Hong Konga iznosio čak jednu četvrtinu ukupnog BDP-a cijele Kine – da će ovaj grad jednog dana proširiti liberalnu demokratiju na ostatak kineske države. Današnji kineski BDP je trideset puta veći od BDP-a Hong Konga, a Kina je ta koja preoblikuje Hong Kong po sopstvenoj slici, ne obrnuto. U posljednjih dvadeset godina, Peking je sistematski osvajao najmoćnije hongkonške institucije, potplaćivao oligarhe, konsolidirao monopole i nametao gigantske infrastrukturne projekte – koristeći mašineriju koja je ostala iza bivših kolonijalnih gospodara, kako bi postigao svoje autoritarne ambicije.
Građani Hong Konga su na ove promjene reagirali mešavinom ozlojeđenih protesta i pomirljivog prilagođavanja, istovremeno gajeći nadu da će na kraju doći do nekakvog političkog rješenja. Tragični neuspjeh „Pokreta kišobrana“ iz 2014 – tokom kojeg su demonstranti organizirali 79-odnevne masovne proteste zahtijevajući univerzalno pravo glasa – predstavljao je težak udarac ovakvim očekivanjima. Sve nemilosrdnije policijsko nasilje, javno podržano od strane Pekinga, kojim su vlasti odgovorile na ovogodišnje proteste, potvrdilo je najdublji strah građana Hong Konga: da su njihovi životi nebitna stavka u planovima centralne vlasti za budućnost ovog grada.
Među demonstrantima se uvriježila izreka: 「自己香港自己救 」 – koja u slobodnom prevodu glasi „Jedino mi sami možemo spasiti Hong Kong“. Poput mnogih drugih hongonških slogana i ova fraza funkcionira na više nivoa: ona je istovremeno i poziv na mobilizaciju i bolno priznanje egzistencijalne izolacije ovog grada. Također, ona govori i o nemoći globalnog neoliberalizma i njegovim praznim obećanjima da će zaštititi „slobodu“ u (bogatim) društvima širom svijeta. Nasuprot kineskim propagandističkim optužbama da iza hongonških protesta stoje zli zapadni agenti, većina raspoloživih podataka govori o nezinteresovanosti zapada da se na bilo koji način umiješa u ovu krizu. Čak i kada su demonstranti očajnički posegnuli za „narodnom diplomatijom“ – mašući stranim zastavama, kupujući strane novine, lobirajući strane zvaničnike – britanski i američki političari nisu ponudili ništa više od par tvitova, suzdržanih izjava i nekoliko simboličnih dokumenata podrške, koje je Donald Trump odmah obesmislio glasno izgovarajući ono što drugi misle: da su protesti „neredi“ koje bi „Kina mogla zaustaviti kad god poželi“.
Činjenica da bogovi globalizma neće čak ni da odgovore na pozive u pomoć koji stižu iz azijske kapitalističke tvrđave, trebalo bi da predstavlja do sada najjasniji dokaz onoga što su potlačeni širom svijeta odavno shvatili: neoliberalizam nikada nije bio okvir za međunarodnu solidarnost, već naprosto sebična logika globalne eksploatacije. Ako su savjesni posmatrači u Hong Kongu i drugde još uvijek nespremni da napuste posthladnoratovsku fantaziju svetskog mira zasnovanog na slobodnom tržištu, to je samo zato što im se čini da nemaju drugog izbora. Kriza u Hong Kongu pokazuje da je neoliberalizam u opadanju ne zato što pobeđuju progresivci, već zato što ga zamenjuje novija i efikasnija ideologija autoritarnog kapitalističkog nasilja koje širom svijeta konsolidira svoju moć gazeći zabrinjavajuće fragmentiranu opoziciju. Ova kriza takođe pokazuje koliko je svijet postao opasan u nedostatku koherentne internacionalne lijeve pozicije.
Čini se da za današnje žitelje Hong Konga ne postoje nikakvi očigledni putevi spasa, nikakvi postkolonijalni modeli samoopredjeljenja, koji bi oslobodili grad od čeličnog stiska kineske državne moći. Čak i najpopularniji slogan protesta,「光復香港，時代革命」(koji se najćešće prevodi kao „oslobodimo Hong Kong, revolucija naših dana“), ideološki je zbrkan: glagol 光復 može značiti i „obnovimo“, pa čak i „povratimo“, zbog čega ostaje nejasno da li slogan gleda u budućnost ili u prošlost. Kako bi izdržali, građani Hong Konga moraju pronaći način da ponovo steknu svoj historijski subjektivitet i razviju pozitivnu viziju sopstvenog doma. Istovremeno, neophodno je da međunarodna levica sarađuje sa građanima Hong Konga u izradi nove analize koja neće samo transponovati prežvakane zapadne klišee u hongkonški kontekst, već će se odvažiti da iznova osmisli antikapitalističku i antiautoritarnu politiku opstanka iz perpektive ovog mjesta na razmeđu Istoka i Zapada.
Da bi se to postiglo, bilo bi neophodno preurediti svijet. Ovakva solidarnost od strane američkih levičara zahtijevala bi povlačenje SAD iz njene ključne uloge – od Maršalovog plana, preko Washingtonskog konsenzusa i nadalje – u stvaranju i održavanju posleratnog geopolitičkog sistema koji je namjerno pregazio težnju ka samoopredjeljenju zemalja Trećeg svijeta logikom globalnog neoliberalizma. Britanski ljevičari mogu početi od zahteva da njihova vlada preuzme odgovornost za štetu koju je nanela svojim bivšim kolonijalnim sistemima, koji su u međuvremenu postali moćne alatke tlačenja i izvlačenja profita u rukama novih autoritaraca.
Mali pogranični grad od sedam miliona stanovnika ne može svojeručno rastaviti hegemonijski poredak u čiju je zamku upao. Ali njegova borba u ovom kritičnom trenutku predstavlja hitan poziv za sve ljevičare da pomognu u razgradnji ovih struktura – istovremeno ponovo promišljajući modele društvene organizacije s onu stranu kapitalističkog modela nacionalnih država. U tom slučaju će možda građani Hong Konga biti u stanju da se pridruže izgradnji onoga što Bernie Sanders naziva „međunarodnim progresivnim frontom“ – u okviru kojeg ćemo, kako piše Sanders, „učiniti sve što možemo kako bi se suprotstavili silama koje nikome ne polažu računa – bilo državnim, bilo korporativnim – silama koje pokušavaju da nas podijele i međusobno posvađaju“. Iz smrti ovog neoliberalnog grada mogla bi nastati nova emancipatorska historija.
(TBT, Dissent)
