Oldenburg je sada 90-godišnjak i izvinjava se što mora prisjesti zbog bolova u koljenima. Počeo je prelistavati crteže koje je stvorio još kao osmogodišnjak i na kojima je oslikao zamišljeno ostrvo koje je nazvao Nojbern; ono je imalo svoju zastavu i grb, vazduhoplovne snage, bioskope, mornaricu, hotele i novine.
“Najbolja opera na svijetu, napisao ju je Oldenburg”, pročitao je naglas sa naslovne strane koja je bila izvrsno nacrtana.
“Dugo ih nisam gledao“, kaže Oldenburg, široj javnosti najpoznatiji po skulpturama običnih predmeta i hrane među kojima je i ogromna trešnja u kašiki smještena u Umjetnički centar Walker u Minessotti i kolosalni pečat u Clevelandu u Ohiou. “Mislim da sam bio prilično dobar od samog početka“, kaže Oldenburg.
Izuzetni svijet Neuberna, u kojem se praktično predviđa osjećajnost umjetnika za okruženje koje je napravio čovjek, ali i za pop-kulturu, samo je dio Oldenburgove obimne arhive koju je nedavno otkupio Institut za istraživanje Getty u Los Angelesu, zajedno sa radovima Coosje van Bruggen, njegove druge supruge koja je sa umjetnikom sarađivala od 1976. godine sve do svoje smrti 2009. Arhivu čini više od 2.000 crteža i kolaža, 450 dnevnika i svezaka, ali i mnogo fotografija i snimaka.
U pratnji svoje ćerke Maartje Oldenburg i kustosa sa Instituta Geti Glena Filipsa, ovaj umjetnik švedskog porekla vodio je obilazak predmeta smeštenih u petospratnici u Sohou gdje živi i radi od 1971. godine.
Čuvao je čitavu zbirku ručno ispisanih dnevnika od 1956. U njima je zabilježena inspiracija koju je pronalazio u uličnom životu, šta je jeo i sa kojim je umjetnicima sarađivao. A među njima su bili i Jim Dine, Red Grooms, ili Lucas Samaras.
Sačuvao je i dnevnike koje je nazvao jednim imenom, “Bilješke”, krcate idejama ispisanih na pisaćoj mašini iz 1926. godine.
“Moja umjetnost je suštinski komična – ozbiljna, apsurdna komedija… Drska… Erotična… Moralistička”, zapisao je još šezdesetih godina. “Crteži su za mene bojište mog bića”, napisao je sedamdesetih.
Za vrijeme obilaska, zasmijao se kada je stigao do crteža oblaka poput pečenih krompira i dizajna za tunel u obliku nosa. “Potpuno sam zaboravio na ovo”, rekao je pokazujući na skicu iz devedesetih na kojima se nalazio obrnuti upitnik na skejtu.
“Nikada nisam vidio da bilo koji umjetnik bilježi svoj rad i tok misli toliko posvećeno poput Claesa”, rekao je Filips. “Sve te paralelne stvari smještene su jedna uz drugu i lahko možete otkriti poreklo svake ideje koju je Claes imao, a zatim pratiti njen razvitak u završeno djelo.”
Maartje Oldenburg navodi da je njen otac oduvijek provodio mnogo vremena u sortiranju materijala.
“Možda otuda potiče njegova kreativna snaga, iz tog procesa”, kaže ona.
Trenutno se radi na povratku njegove prve velike skulpture “Lipstick (Ascending) on Caterpillar Tracks”, završene 1969. godine, u centar kampusa Univerziteta Yale.
Studenti su pomogli Oldenburgu da izradi skulpturu, a ona je brzo postala podijum za studente koji su na njoj držali govore protiv rata u Vijetnamu i o gej pravima.
Univerzitet je zadržao skulpturu, ali je ona premještena 1974. godine.
“U svemu što radim ima elemenata humora”, napisao je Oldenburg 1969. godine. “Ipak, sve bi se moglo pretvoriti u nešto prilično ozbiljno.”
Dok ga gledate sa kakvim žarom obilazi kuću, ne možete se ne zapitati o emocionalnoj težini činjenice da će sve što se u njoj nalazi uskoro pronaći drugi dom.
“Sada sam u fazi kada mogu to prihvatiti”, kaže on.
Arhiva je prodata ispod tržišne vrijednosti, kaže Phillips, iako nije precizirao cijenu. Oldenburgova skulptura “Clothespin Ten Foot” iz 1974. godine prodata je za više od 3,6 miliona dolara na aukciji 2015.
“Claes Oldenburg isprepleten je sa gotovo svakim poslijeratnim umjetničkim pokretom u Americi – bilo da je riječ o performansu, popu, minimalizmu, postminimalizmu, konceptualnoj umjetnosti, instalaciji, postmodernizmu”, ističe Phillips.
Maartje kaže da je njen otac brinuo šta će se dogoditi sa svim tim materijalom koji je prikupljao decenijama.
“Nadam se da će sada biti slobodan da vrijeme koje mu je ostalo provede baveći se novim stvarima koje ga zanimaju”, kaže Oldenburgova kćerka.
Pošto je postao slabiji i ne kreće se više kao nekad (sada mu je potreban štap), Oldenburg fotografira sa svog prozora.
“Snimam u sva četiri pravca”, kaže umjetnik, uzbuđen što će uskoro prikazati svoje nove radove. Slika jarkožutog krana i konvoja kamiona koji prevoze cement u skladu su sa njegovom fascinacijom ulicom i mehaničkim objektima.
Izvadio je print sa reklamom na kojoj je prikazana prelijepa žena koja pokriva polovinu fasade neke zgrade. “Izgleda kao da je visoka kilometar”, kaže Oldenburg zadovoljno.
(TBT, NYT)