Čitav
politički i ekonomski sistem – onaj koji tretira polovinu ljudskog roda kao
životinje – mora biti uništen skupa sa drugim tiranijama koje suzbijaju
perspektivu i budućnost regiona. Sve dok se bijes ugnjetača iz naših presjedničkih
palača ne zamijeni bijesom ugnjetača na ulicama i u našim domovima, naša
revolucija nije još ni počela.
Piše: Mona Eltahawy
Neki se možda pitaju zašto
sada ovo iznosim, u periodu kada je region na nogama, potpaljen ne samo
uobičajenom mržnjom prema Americi i Izraelu, nego i zajedničkom težnjom za
slobodom. Uostalom, zar ne bi svi trebali dobiti osnovna prava prije nego sto
žene zatraže poseban tretman? I šta spol, ili u tom slučaju spol, ima sa
Arapskim proljećem? Ali ja ne govorim o spolu skrivenom u tamnim ćoškovima i
zatvorenim spavaćim sobama. Čitav politički i ekonomski sistem – onaj koji
tretira polovinu ljudskog roda kao životinje – mora biti uništen skupa sa
drugim tiranijama koje suzbijaju perspektivu i budućnost regiona. Sve dok se
bijes ugnjetavača iz naših presjedničkih palača ne zamijeni bijesom ugnjetavača na ulicama i u našim domovima,
naša revolucija nije jos ni počela.
Tako da smatrama da, žene širom svijeta
imaju probleme; da SAD još uvijek nisu
izabrale ženu za presjednicu; i da su žene i dalje objektificirane u mnogim
„Zapadnim“ zemljama (ja živim u jednoj od tih). Stoga bi razgovor najčešće završavao ako biste pokušali diskutirati
zašto arapsko društvo mrzi žene.
Ostavimo sa strane šta SAD čini ili ne čini
ženama. Navedite mi jednu arapsku zemlju i ja cu izdeklamovati litaniju
zlostavljanja izazvanu toksičnom mješavinom kulture i religije. Ako više od 90%
udatih žena u Egiptu – uključujuci moju majku i sve njene sestre – kojima su u
ime skromnosti osakaćene genitalije, onda smo svi blasfemični. Kada su
egipćanke podvrgnute ponižavajucem „testu nevinosti“ samo zbog slobodnog
govora, onda nije vrijeme za šutnju. Kada u članu egipatskog kaznenog zakona stoji da ako je muž pretukao ženu „sa dobrim
namjerama“ ne može biti kažnjen, onda
do vraga s političkom ispravnošću. I šta
su to „dobre namjere“? Smatra se legalnim svako premlaćivanje koje „nije
žestoko“ ili „usmjereno na lice“.
Ovo sve govori da položaj žena na Bliskom
Istoku, nije bolji nego što mislite. Mnogo je gori. Čak i nakon ovih
„revolucija“, sve je uredu dok je žena pokrivena, zatvorena u kući, uskraćena
da vozi vlastiti automobil, natjerana da traži dozvolu muškarca da bi putovala
i blagoslov muškog zaštitnika da bi se udala – ili razvela.
Nijedna od arapskih zemalja ne ulazi u top
100 World Economic Forum's Global Gender Gap Report, što smiješta region u cjelosti na dno
planete. Siromašni ili bogati, mi svi
mrzimo naše žene. Komšije Saudijska Arabija i Jemen, naprimjer, mogu biti
eonima udaljeni kada je riječ o BDP, ali samo četiri mjesta ih dijeli na popisu, gdje je kraljevina na
131., a Jemen na 135. od 135 zemalja. Maroko , često istaknut zbog svog
„progresivnog“ porodičnog prava (2005. u izvještaju zapadnjačkih „eksperta“
nazvan „primjerom za muslimanske zemlje koje teže integraciji u moderno
društvo“), zauzima 129. mjesto; prema Ministarstvu pravosuđa Maroka 41098
djevojčica ispod 18 godina su udate 2010. godine.
Lahko je uvidjeti zašto je Jemen najniže
rangirana zemlja, gdje je 55% žena nepismeno, 79% ne pripada radnoj snazi i
samo jedna žena ima funkciju u parlamentu kojeg čini 301 osoba. Užasavajuće
vijesti o dvanaestogodišnjoj djevojčici
koja umire na porođaju, čine malo da bi se tamo zaustavila struja dječijih
brakova. Umjesto toga, demonstracije koje podržavaju dječije brakove nadmašuju
one protiv toga, podržane su deklaracijama klerika koji protivnike pedofilije
smatraju otpadnicima vjere zato što je Poslanik Muhammed, kako se oni pravdaju,
oženio svoju drugu zenu Aišu dok je bila dijete.
Žene Jemena barem mogu voziti. To sigurno
ne riješava litaniju problema, ali simbolizira slobodu – i takva simbolika
nigdje nema odjek kao u Saudisjkoj Arabiji gdje se također prakticira brak
između djece, i žene su i dalje minoran sloj bez obzira na njihove godine ili
obrazovanje. Saudijske žene daleko
nadmašuju broj muških kolega na sveučilištima, ali su primorane gledati manje
kvalificirane muškarce kako kontrolišu svaki aspekt njihovih života.
Da, Saudijska Arabija, zemlja u kojoj se
žrtve brutalnog silovanja zatvaraju u zatvor zbog toga što su pristale da uđu u
auto sa muškarcem koji im nije u rodu i zbog toga im je potreban kraljevski
oprost; Saudijska Arabija, gdje je žena koja je prekršila zabranu vožnje
osuđena na deset udaraca bičem i opet joj je potreban kraljevski oprost;
Saudijska Arabija gdje žena još uvijek ne može glasati niti učestvovati u
izborima, a opet smatra se „napretkom“ to što je kraljevski dekret obećao dati
im pravo glasa na simboličnim lokalnim izborima u – pazite ovo – 2015.
Toliko je loše ženama u Saudijskoj Arabiji
da se ono malo očinsko tapšanje po njihovim leđima prihvata sa oduševljenjem
dok se monarh, Kralj Abdullah, smatra „reformatorom“. Čak i od strane onih koji bi trebali znati bolje, kao sto su
Newsweek, koji su u 2010. imenovali kralja kao jednog od top 11 najuglednijih
svjetskih lidera. Želite li saznati koliko je loše? Odgovor „reformatora“ na
revolucije koje se šire regionom je bilo ušutkivanje njegovih ljudi sa državnim
novčanim poticajima – posebno selefijskih fanatika od kojih kraljevska porodica
ubire legitimitet. Kralj Abdullah ima 87 godina. Samo čekajte da vidite
slijedećeg na redu, Princa Nayefa, čovjeka ravno iz Srednjeg vijeka. Zbog
njegove mržnje prema ženama i njegovog fanatizma Kralj Abdullah je u usporedbi
s njim Susan B. Anthony.
Spol
ili himen?
Pa, zašto nas mrze? Spol, ili preciznije
himen, objašnjava mnogo.
„Zašto se ekstremisti uvijek fokusiraju na
žene, ostaje misterija za mene“, izjavila je nedavno Hillary Clinton. „Ali svi
oni to čine. Nije bitno u kojoj su zemlji ili kojoj religiji pripadaju. Oni
žele kontrolisati žene.“ (A opet Clinton
predstavlja upravu koja otvoreno podržava mnoge mizoginijske despote). Pokušaji
kontrole takvih režima često proizilaze iz sumnje da bez toga, žena je samo
nekoliko stepeni niža po spolnom statusu. Posmatrajte Yusufa al-Qaradawia,
poznatog islamskog klerika i dugogodišnjeg konzervativnog TV voditelja na Al
Jazeera-i koji je pokazao zadivljujuću naklonost revolucijama Arapskog proljeća
– dok su one bile u toku – potpuno shvatljiva želja da se uklone tiranini koji
su dugo mučili i tlačili i njega i pokret Muslimanske Braće iz kojeg on potiče.
Mogu vam naći mnoštvo ludaka koji viču o
Ženi Nezasitoj Zavodnici, ali ostajem pri trendu sa Qaradawijem koji zapovijeda
mnogobrojnoj publici na satelitskim kanalima i izvan njih. Iako on kaže da
sakaćenje ženskih genitalija ( što on naziva „obrezivanjem“, čestim eufemizmom
, čime se to pokušava izjednačiti sa
muškim obrezivanjem) nije „obavezno“, naći ćete ovo dragocjeno zapažanje u
jednoj od njegovih knjiga: „S obzirom na trenutne okolnosti u modernom svijetu
ja lično podržavam ovo. Svako ko smatra da je obrezivanje najbolji način da se
zaštite njegove kćerke treba to uraditi,“ piše on, dodajući, „Umjereno
mišljenje je u korist prakse obrezivanja da bi se izbjegla iskušenja.“ Tako da
i među „umjerenim“, sakaćenje ženskih genitalija osigurava suzbijanje njihovih
strasti u korijenu. Qaradawi je prije izdao fetvu protiv sakaćenja ženskih
genitalija, ali nije začuđujuće da su se, nakon zabrane te prakse u Egiptu u
2008., neki zakonodavci Muslimanske Braće usprotivili zakonu. Neki se i dalje
protive – uključujuci uglednu žensku zastupnicu, Azza al-Garf.
Ipak muškarci su ti koji se ne mogu kontrolirati na ulicama gdje je, od
Maroka do Jemena, seksualno uznemiravanje endemsko i za njihovo je dobro da je toliko žena
potaknuto na pokrivanje. Kairo ima metro samo za žene da bi nas zaštitili od
znatiželjnih ruku i još gore; bezbroj
saudijskih trgovačkih centara su samo za porodice, gdje muškarci koju su sami ne mogu ući osim
ako nemaju ženu koja će ih pratiti.
Često čujemo kako je ekonomski pad Bliskog Istoka onemogućio mnoge
muškarce da se ožene i neki to čak koriste da bi opravdali rastući nivo
seksualnih uznemiravanja na našim ulicama. Prema istraživanju 2008. koje je
vršio Egipatski centar za prava žena, više od 80% egipatskih žena je reklo da
su doživjele seksualno uznemiravanje i više od 60% muškaraca je priznalo da su
zlostavljali žene. Opet nikada ne čujemo kako kasnije godine braka utječu na
ženu. Da li žene imaju seksualni nagon ili ne? Očigledno, arapska porota je još
uvijek na osnovama ljudske biologije.
Kako režimom odabrani klerici ušutkuju siromašne širom regiona sa
obećanjima o pravdi – i djevicama – na drugom svijetu, umjesto obračunavanja sa
korupcijom i nepotizmom diktatora na ovom svijetu, tako su žene ušutkane sa
smrtonosnom kombinacijom ženomrzaca koji tvrde da je Bog čvrsto na njihovoj
strani.
Opet se vraćam na Saudijsku Arabiju, i ne zato što sam u ovoj zemlji sa
15 godina bila opsjednuta feminizmom – ne postoji drugi način da to opišem –
već zato što je kraljevstvo nepokolebljivo u svom obožavanju misogynytic Boga i
zbog toga nikada ne trpi posljedice, zahvaljujući dvostrukoj koristi od toga
što imaju naftu i što im je dom u dva sveta islamska mjesta Meki i Medini.
Nikada neću zaboraviti kada sam čula da ako se na vas pomokri muška
beba, možete slobodno klanjati u toj istoj odjeći, a opet ako to uradi ženska
beba, morate promijeniti odjeću. Šta vas to u ženskom urinu čini nečistim?
Pitala sam se. Mržnja prema ženama.
Koliko Saudijska Arabija mrzi žene? Toliko da je 15 djevojčica umrlo u
požaru u školi u Meki 2002. godine, nakon što im je „morality police“ zabranila
da pobjegnu iz zgrade u plamenu – i zaustavila vatrogasce koji su ih htjeli
spasiti – jer djevojčice nisu nosile mahrame i ogrtače koje su neophodne u
javnosti. I ništa se nije desilo. Niko nije osuđen. Roditelji su bili ušutkani.
Ovo, ipak, nije samo saudijski fenomen, rijetkost u bogatim, izoliranim
pustinjama. Mržnja islamista prema ženama razbuktava se preko čitavog regiona –
sada više nego ikada prije.
U
Kuvajtu, gdje se godinama islamisti bore protiv dodjeljivanja prava glasa
ženama, progonili su četiri žene koje su napokon uspjele ući u parlament,
zahtijevajući da dvije koje nisu pokrile svoju kosu, stave hidžab. Kada je
kuvajtski parlament raspušten prošlog decembra, Islamista parlamentarac
zahtijevao je da the new house – iskljucujuci jedinog ženskog zakonodavca
–razmatra njegov prijedlog zakona o „pristojnoj odjeći“.
U
Tunisu, koji se dugo smatra stubom tolerancije u regiji, žene su duboko
uzdahnule prošle jeseni nakon što je Islamist Ennahda partija osvojila najveći
udio glasova u Ustavotvornoj skupštini. Vođe partije su se zavjetovali da će
poštovati Tunisia's
1956 Personal Status Code, koji je proglasio „načelo jednakosti između
muškaraca i žena“ kao građana, i zabranio poligamiju. Ali studentice i
profesorice univerziteta se od tada žale na napade i prijetnje islamista zbog
toga što ne nose hidžab, dok se mnogi aktivisti za prava žena pitaju kako će
priča o islamskom zakonu utjecati na stvarni zakon pod kojim će živjeti u
post-revolucionarnom Tunisu.
U Libiji, prva stvar koju je vođa
privremene vlade, Mustafa Abdel Jalil, obećao je uklanjanje libijske tiranske
restrikcije poligamije. Da ne biste
pomislili da je Muamer al-Gaddafi bio feminista bilo kakve vrste, sjetite se da
su pod njegovim vođstvom djevojčice i žene koje su preživjele seksualne napade
ili osumnjičene za „moralne zločine“,
bile ubačene u „društvene rehabilitacijske centre“, zatvore iz kojih nisu mogle
izaći osim ako muškarci ne pristanu da ih ožene ili da ih njihove porodice
vrate nazad.
Onda tu je Egipat, gdje nas je, manje od
mjesec dana nakon svrgnuća predsjednika Hosni Mubaraka, vojna hunta koja ga je
zamijenila, navodno „štiteći revoluciju“, nehotice podsjetila na dvije
revolucije koje mi žene trebamo. Nakon što su rasčistili trg Tahrir od
prosvjednika, vojska je uhapsila desetke muških i ženskih aktivista. Tirani
su ih sve mučili, prebijali i
ugnjetavali. Znamo. Ali ovi činovnici su
uradili „test nevinosti“ za aktivistice: silovatelj prerušen u doktora umetao je svoje prste u njihove vaginalne
otvore u potrazi za himenom. (Ovaj
doktor je optužen i opet oslobođen u martu.)
Kakva nada postoji za žene u novom
egipatskom parlamentu, u kojem dominiraju muškarci kao u 17. stoljeću?
Četvrtina zastupničkih mjesta danas imaju Selefije, koji vjeruju da oponašanje
izvornih načina Poslanika Muhammeda je uzorak primjeren za moderni život.
Prošle jeseni dok fielding candidates Egypt's salafi nour party ran a
flower in place of each woman's face. Žene se ne trebaju ni vidjeti ni čuti –
čak su i njihovi glasovi iskušenje – tako su one tu u egipatskom parlamentu,
pokrivene od glave to pete u crninu i nikada ne izgovaraju ni riječi.
A mi smo usred revolucije u Egiptu! To je
revolucija u kojoj su žene izgubile život, bile prebijene, ranjene i seksualno
napadnute boreći se uz muškarce da se naša zemlja riješi tog velikog Patriarha
– Mubaraka – a opet nas toliko malih patriarha jos uvijek ugnjetava.
Muslimansko Bratstvo, sa skoro većinom od
ukupnog broja mjesta u našem novom revolucionarnom parlamentu, ne vjeruju da
žena (u ovom slučaju ni krsćanin) može
biti predsjednik. Žena koja je na čelu „ženskog odbora“ političke partije
Bratstva rekla je nedavno da žene ne trebaju marširati niti protestirati jer je više „dostojanstveno“
pustiti svoje muževe i braću da prosvjeduju umjesto njih.
Mržnja prema ženama duboko ulazi u
egipatsko društvo. One od nas koje su marširale i protestovale morale su se
kretati kroz minsko polje seksualnih napada od strane režima i njegovih sluga
i, nažalost, ponekad i od strane naših kolega revolucionara. Jednog
novembarskog dana bila sam seksualno napadnuta u ulici Muhamed Mahmoud blizu
trga Tahrir, od strane najmanje četiri egipatska interventna policajca. Želimo pokazati napade režima, a napadaju nas
naši sugrađani koje odmah osuđujemo da su agenti režima jer ne želimo bacati
ljagu na revoluciju.
Šta
nam je, onda, činiti?
Prvo se trebamo prestati pretvarati.
Oduprijeti se kulturnom relativizmu i znati da čak i u zemljama gdje su revolucije
u toku i razvoju, žene će ostati najjeftinije sredstvo za pregovore. Vama – u
vanjskom svijetu – će biti rečeno da je
sve ono što se radi ženama dio naše „kulture“ i „religije“. Shvatite
da nijedna žena to nikada nije tvrdila.
Arapske ustanke su možda potakli Arapi–
Mohamed Bouazizi, tuniski ulični prodavač koji se zapalio u očaju – ali će njih
zavrsiti žena, Arapkinja.
Amina Filali – šesnaestogodišnja Marokanka,
koja je popila otrov nakon što je bila prisiljena da se uda i koju je prebio
njen silovatelj – je naš Bouazizi. Salwa el-Husseini, prva Egipćanka koja je
progovorila protiv „testa nevinosti“; Samira Ibrahim, prva koja je podigla
optužbu; i Rasha Abdel Rahman, koja je svjedočila uz nju – one su naši
Bouaziziji. Ne moramo čekati da one umru da bi to postale. Manal al-Sharif,
koja je provela devet dana u zatvoru jer je prekršila zabranu vožnje u njenoj
zemlji, je Bouazizi Saudijske Arabije. Ona je one-woman revolucionarska snaga
koja pruža otpor okeanu mržnje prema ženama.
Naše političke revolucije neće uspjeti sve
dok ne budu u pratnji revolucija mišljenja – socijalne, seksualne i
kulturološke revolucije koje ce srušiti Mubarake u našim mislima kao i u našim
spavaćim sobama.
„Znaš li zašto nas podvrgavaju testovima
nevinosti?“ Ibrahim me je pitala nakon što smo skupa provele sate marširajući
da bi obilježile Internacionalni dan žena u Kairu 8. marta. „Oni nas žele
ušutkati; žele da žene potjeraju nazad kući. Ali mi ne idemo nigdje.“
Mi smo više od naših mahrama i naših
himena. Slušajte nas koje se borimo. Proširite glas regiona i ubodite mržnju u
oči. Nekad je biti islamistom bila najranjivija politička meta u Egiptu i
Tunisu. Prihvatite da sada tu metu preuzima žena. Kao što je oduvijek i bilo.
(Foreign Policy, Prijevod i obrada The Bosnia Times)
