Američki padobranci su 4. jula 2003. godine su provalili na vrata i pretresli jedan kompleks u gradu Sulaymaniyah na sjeveru Iraka. Prošla su dva mjeseca nakon što su Sjedinjene Američke Države proglasile da je “misija ispunjena” i da su velike vojne operacije u Iraku završene. Vojnici su prisvojili sitno oružje, granate i eksplozive, te zatvorili 11 pripadnika elitnih specijalnih snaga Turske. Američke trupe navodno su zatvorile Turke i na glavu im stavile tamne kapuljače inače rezervirane za terorističke zatvorenike u Afganistanu ili Guantanamu.
Prije nego što su turski komandosi pušteni na slobodu, trebali su proći dani zakulisne diplomatije, uključujući i dugačke telefonske razgovore između tadašnjeg potpredsjednika Dicka Cheneyja i tadašnjeg turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana, da se smanji kriza.
“Incident s kapuljačama”, kako se još uvijek gorko pamti u Turskoj, jedva je zabilježen kao fusnota u američkoj povijesti rata u Iraku. Za Tursku je to bio znak da je Amerika spremna djelovati kako odgovara Turskoj, mlađem partneru koji posmatra kako Washington gazi svoje interese u regiji, dok se američka okupacija Iraka odvija odmah preko granice.
16 godina kasnije i te iste tenzije i nesporazumi između dvaju dugogodišnjih saveznika NATO-a jednako su gorke. Nepovjerenje i uzajamna sumnjičavost, poput kapuljača na elitnim turskim vojnicima, definiraju odnos – i to je slučaj gotovo od trenutka kada je zajednički neprijatelj koji je prvobitno spojio Ankaru i Washington, Sovjetski Savez, nestao prije skoro tri decenije. I mnogi stručnjaci se slažu: krivica za raskol leži na obje strane.
“U obje zemlje odluke o bilateralnim vezama su ‘odležale’ u gnjevu prije nego što su donesene”, rekao je Soner Cagaptay, turski stručnjak u Vašingtonskom institutu za bliskoistočnu politiku.
Ništa to bolje ne ilustrira bolje od gorke, gotovo decenijske borbe oko turskih sistema odbrane, koja je počela kada su Sjedinjene Države odbile dijeliti osjetljivu raketnu tehnologiju s Ankarom. Turska se na kraju obratila Moskvi za pomoć i tako je počela nova spirala nepovjerenja.
Ovomjesečna dostava u Tursku raketnog odbrambenog sistema S-400, proizvedenog u Rusiji – uprkos ponovljenim i glasnim prijetnjama i upozorenjima iz Washingtona – sada je navela Sjedinjene Države da preispitaju njene temeljne odnose s Turskom na način na koji nije skoro sedam decenija partnerstva. Kao dio NATO-a, Turska je zvanično saveznik. Ali da li je i prijatelj? I kakvi su rizici rastanaka sa nacijom koja služi kao jugoistočni bedem zapadnog saveza?
“Došlo je do potpunog sloma povjerenja između SAD-a i Turske”, rekla je Amanda Sloat, naučnica u Institutu Brookings i bivši američki diplomata. “Spor oko kupovine ruske vojne opreme od strane Turske je najnoviji u dugoj listi bilateralnih problema. Ukratko, Ankara se pita da li Washington brine o njenim sigurnosnim potrebama, a Washington se pita da li je Ankara pouzdan saveznik.“
Potez iz Ankare koštao je Tursku pristupa američkom lovcu F-35 i izazvao nastojanje Kongresa da nametne sankcije protiv već poljuljane privrede Turske. Kada NATO-ov saveznik kupi napredno rusko oružje i odbije priliku ojačati svoje snage najsavremenijom američkom odbrambenom tehnologijom, riskirajući ekonomsku katastrofu u tom procesu, to je izdaja historijskih razmjera. Od najranijih dana Hladnog rata, Turska je bila manje-više čvrsto usidrena u zapadnom poretku predvođenim SAD-om. Sada se odbacuju stare veze, a analitičari strahuju da je ona sada više okrenuta Moskvi nego Washingtonu; dan nakon što je SAD formalno izbacio Tursku iz programa F-35, Moskva je ponudila Turskoj da proda svog naprednog borca Su-35.
“Mnogo je mitologije o tom odnosu od 1952. godine”, kada je Turska pristupila NATO-u, rekao je Steven A. Cook, stručnjak za Bliski istok u Vijeću za vanjske odnose. “Ali nisam svjestan situacije kakvu imamo danas, gdje se čini da se Turci približavaju Moskvi.”
Turska ne radi na postizanju istih ciljeva kao Sjedinjene Države u Siriji, još uvijek ima hladne odnose s Izraelom, i povećava napetosti – uprkos upozorenjima SAD-a i EU – oko ispitivanja resursa oko Kipra i daje Rusiji znak da isporuči više prirodnog gasa Evropi protivno željama iz Washingtona. Nakon što je Turska decenijama nesumnjivo smatrana saveznikom, kreatori politike u Washingtonu iznenada su izgubljeni. Neki analitičari se razilaze po tome kako definirati odnos.
“Turska nije ni saveznik ni neprijatelj”, rekao je Cook. “Ona je antagonist Sjedinjenih Država.”
Nejasno je koliko će daleko Washington ići u odmazdi Turskoj zbog njene kupovine ruskog S-400. Američko zakonodavstvo nalaže ekonomske sankcije zemljama koje kupuju određeno rusko oružje, ali američki predsjednik Donald Trump mogao bi i dalje pokušavati nuditi Turskoj prostora za pregovore, bilo odgodom nametanja sankcija ili njihovim ublažavanjem. To bi, zauzvrat, moglo podstaknuti Kongres, koji je izgubio strpljenje s Turskom, da pojača zakon o sankcijama.
Od samog početka Hladnog rata, Turska je bila stub u američkom sigurnosnom sistemu. Trumanova doktrina je pokušavala zaštiti Grčku i Tursku od sovjetskih prijetnji; Turska se pridružila NATO-u ubrzo potom kako bi dobila zaštitu od ekspanzionističkog Sovjetskog saveza. Decenijama nakon toga, uprkos velikim napetostima, neslaganjima i različitim regionalnim prioritetima, mnogi u Washingtonu smatrali su Tursku vitalnim i neophodnim strateškim partnerom, osnovom južnog krila NATO-a i prijateljem Zapada u muslimanskom svijetu.
Međutim, uprkos tome što je Washington nastojao učiniti sve potrebno da Tursku zadrži lojalnom, kupovina S-400 od strane Ankare bila je “nepremostiva prepreka”, kazao je Howard Eissenstat, specijalista za Tursku na Univerzitetu St. Lawrence.
Sada, nakon godina zanemarivanja osipanja turske demokratije i diskutabilne regionalne diplomatije u nadi da će se sigurnosni odnosi održati na zdravoj osnovi, političari i mnogi drugi u Washingtonu su u osvetoljubivom raspoloženju. Stručnjaci strahuju da će njihov bijes biti samoporažavajući – potencijalno otvarajući stalni raskol sa Turskom koji bi mogao oslabiti položaj SAD-a i NATO-a u veoma važnom dijelu svijeta.
„Brinem se da će se američka politika okrenuti: umjesto zadržavanja Turske na svojoj strani pokušat će je slomiti kako bi joj pokazali cijenu izdaje Sjedinjenih Država, što bi bilo samodestruktivno”, rekao je Eissenstat.
Kako su dvije zemlje došle do ove tačke? Ili, da parafraziramo vanjskopolitičke rasprave koje su dominirale u Washingtonu 1950-ih nakon što je Kina postala komunistička: Ko je izgubio Tursku?
Razumjeti kako su dva NATO-ova saveznika dostigla tačku otvorenog antagonizma zahtijeva duže vraćanje u prošlost – do napetosti tokom Hladnog rata; pogrešnih poteza američke politike prema Iraku 1990-ih i 2000-ih; uspona nacionalističkog, islamističkog turskog vođe odlučnog da zemlju učini nezavisnom regionalnom silom, i, što je najvažnije, fatalnog uzaludnog dijaloga oko građanskog rata u Siriji, kada je američka podrška kurdskim borcima pogodila najslabiju tačku u Ankari i nespremnosti Turske da se bori protiv ISIL-a uznemirila sve naredne administracije SAD-a.
“Gledajući unazad, mogli bismo reći da je to bila hronika predodređene smrti”, kazao je Cook. Nestanak Sovjetskog Saveza ubrzo je praćen usponom nacionalističke Turske na prelazu stoljeća “koja nije htjela biti samo dodatak Zapada, poslušnik Sjedinjenih Država”.
Turska je raskrsnica, nalazi se između Evrope i Azije, graniči sa Iranom i bivšom sovjetskom republikom Gruzijom, a na jugu sa Sirijom. To, kao i politika, može objasniti spremnost Ankare da prihvati višepolarnost prije drugih saveznika NATO-a.
“Nakon Hladnog rata, bilo koja turska vlada bi pokušala ostvariti nezavisniju vanjsku politiku i istaknutiju regionalnu ulogu”, kaže Nicholas Danforth, stručnjak za Tursku u Njemačkom Maršalovom fondu SAD-a. “Razlika je u tome što biste to mogli imati na način kompatibilan sa zapadnim interesima ili u suprotnosti s njima.” I to je, ispostavilo se, bilo istinito u oba smjera: američka politika mogla bi također završiti u sukobu s najdubljim interesima Turske.
Odnos na početku Hladnog rata olakšava razumijevanje kako su generacije američkih političara Tursku počele smatrati neophodnim saveznikom. Kada se Turska pridružila NATO-u 1952. godine, u savez je dovela najveću kopnenu vojsku i neprocjenjivu geopolitiku. 1954. Sjedinjene Države dobile su pristup vrhunski smještenoj aviobazi Incirlik, koja ostaje ključna platforma za američke operacije na Bliskom istoku i čuvanje američkog nuklearnog oružja. Godinu dana kasnije, Turska se pridružila Bagdadskom paktu, antikomunističkoj grupi na Bliskom istoku.
Ali čak i u godinama Hladnog rata, došlo je do oštrih preokreta između dvije zemlje. Već šezdesetih godina prošlog vijeka predsjednici John F. Kennedy i Lyndon Johnson imali su diplomatske sukobe sa Turskom. Sedamdesetih godina, nakon što je Turska napala sjeverni dio Kipra i uspostavila Tursku Republiku, Washington je odgovorio višegodišnjim provođenjem embarga na oružje.
Ross Wilson, ambasador SAD-a u Turskoj od 2005. do 2008. godine, na neki način je rekao da je embargo na oružje na Kipru nagovijestilo nepovjerenje Turske u Sjedinjene Države kao dobavljača oružja. “To je ozbiljno ograničilo sposobnost Turske da od nas kupi opremu za taj period te dovelo do pitanja o američkoj pouzdanosti” oko kupovine odbrambenog oružja decenijama kasnije, kazao je.
Retrospektivno, prvi veliki izazov za poredak nakon Hladnog rata – Zaljevski rat 1990-1991 – otvorio je jednu od ključnih pukotina u odnosu koji će kasnije postati ponor.
Dok su turski političari i vojska uveliko podržavali američku invaziju na Irak Saddama Husseina, bili su zabrinuti zbog pojave nakon rata kvazinezavisne kurdske države na sjeveru Iraka. Za Tursku je kurdski nacionalizam potencijalno egzistencijalna prijetnja – zemlja decenijama vodi borbu protiv marksistički obojene kurdske militantne grupe, poznate kao Radnička partija Kurdistana (PKK) i duboko ukorijenjene strahove da bi svaka kurdska domovina predstavljala ozbiljnu sigurnosnu prijetnju.
Zaštita sjevernih iračkih Kurda predsjednika George H.W. Busha od Sadamovih snaga nakon rata podstakla je turske sumnje da je Washington – svjesno ili ne – pomogao kurdske militante.
“Turska je imala paranoidne strahove od američke podrške nezavisnim Kurdima nakon prvog Zaljevskog rata”, rekao je Danforth. Turci su bili paranoični da je u narednim decenijama Washington pojačao svoju podršku kurdskim snagama, čak i kada je prestao zagovarati punu kurdsku nezavisnost.
Jedne noći početkom 2003. godine, uoči američke invazije na Irak, oficir američkog Glavnog štaba je odjurio u kancelariju Jima Townsenda, službenika Pentagona koji je radio prekovremeno da bi američke saveznike informirao o planovima invazije.
“On nastavlja: ‘U redu, morate nam pokazati liniju kroz sjeverni Irak gdje turske trupe mogu doći”, prisjetio se Townsend. U zamjenu za dozvolu američkim trupama da napadnu Irak preko Turske, Ankara, oprezna zbog toga kako je kurdski utjecaj porastao u Iraku tokom rata u Zaljevu, željela je poslati svoju vojsku u sjeverni Irak da bi poslije invazije imala veće pravo glasa u zemlji.
„Trebam je odmah. Pokažite na ovoj mapi gdje je linija,“ molio je uznemireni oficir, očigledno usred žurnih pregovora s turskim kolegama. Townsend se mučio odgovoriti. “Rekao sam, ‘žao mi je, samo ne znam gdje je linija i da ona uopće postoji. Ne mogu izmisliti nešto na licu mjesta.'“
Naposljetku, napori Pentagona da se Turska uključi u invaziju sa SAD-om nisu uspjeli, a tokom rata u Iraku desio se i prvi veliki raskol između dvaju saveznika nakon sukoba oko Kipra decenijama ranije. U proljeće 2003. turski parlament, sa Erdoganom kao šefom nove stranke Stranke pravde i razvoja (AKP), nije dao dozvolu da američka vojna divizija napadne Irak preko Turske. Erdogan se plašio da bi invazija na Irak bila destabilizirajuća i na kraju bi ponovno podstakla kurdsko nasilje. Turci su i dalje bili uznemireni zbog činjenice da SAD nikada nisu pružile obećanu naknadu turskih ekonomskih gubitaka nakon akcija preduzetih tokom Zaljevskog rata 1990-1991.
“Ako se želite početi zabavljati kada stvari krenu nizbrdo, mnogo toga je počelo sa [turskom vladom] koja nam se vraćala u satima prije nego što smo napali Irak rekavši: ‘Nećemo surađivati s vama,'“ rekao je Townsend. “U birokratiji Pentagona, među našim vojnicima, smatrali smo da nas Turci zezaju.”
Problem je bio u tome koliko su američki političari pogrešno shvatali Tursku. Nekada je to bilo, mogli ste pozvati generale, i oni bi se povinovali. Ali čak su se i generali protivili ratu u Iraku,“ rekao je Cook.
Mjesecima nakon invazije, kada su vojnici 173. brigade uhvatili turske vojnike dok su pokušavali umiriti revolt u sjevernom Iraku, te sumnje su izgledale sve opravdanije u očima turske vlade.
Godinu dana nakon invazije, kada je PKK otkazala prekid vatre i ponovo počela ubijati turske trupe nakon petogodišnjeg odmora, u turskim očima greška je bila jasna.
“To je bilo jako podcijenjeno u Washingtonu: Turci su upozorili Sjedinjene Države da će invazija na Irak potkopati njihovu stabilnost, što se i desilo, a mi smo rekli da imamo druge prioritete”, kazao je Cook.
Te geopolitičke tenzije poklopile su se sa političkim zaokretom historijskih razmjera unutar Turske. Godinu dana prije rata u Iraku, AKP je pobijedila na turskim izborima – i od tada je na vlasti. Predvođena Erdoganom, islamistom sa vizijama o obnavljanju prestiža i veličanstvenosti izgubljenog Osmanskog carstva, Turska je odbacila sekularne korijene vlasti i tradicionalno oslanjanje na Zapad i krenula u izradu istinski nezavisne vanjske politike. Odbijanje Turske da odobri pristup američkoj vojsci tokom invazije na Irak bila je samo jedna manifestacija demokratskije, ali i odlučnije i nezavisne Turske.
U ovom trenutku, dok je Erdogan konsolidirao svoju vlast, postojala je još jedna potencijalno propuštena prilika koja je ostavila neke zapadne zvaničnike da razmišljaju o tome jesu li turske demokratske institucije, nekad uspješne, a sada u neredu, mogle biti spašene: mogućnost pridruživanja Evropskoj uniji.
Sredinom 2000-ih, čak i kada su se odnosi SAD-a i Turske pogoršali, Turska je bila u pregovorima za pridruživanje EU, podstaknuta prozapadnim stanovništvom i obećanjem integracije sa najvećim svjetskim ekonomskim blokom. Cijena: sveobuhvatne vladine reforme osmišljene da ojačaju tursku demokratiju.
Međutim, ti napori zastali su 2008. i 2009. godine, a protivile su se Njemačka i Francuska, kao i Kipar – ostrvo i dalje podijeljeno nakon invazije Turske 1974.
“Da EU nije propustila da proces pridruživanja u osnovi zastane … mislim da je mogla ostati mnogo jači glas demokratskih vrijednosti u turskom društvu”, rekao je Wilson, bivši američki ambasador.
Stav EU je “Turcima pomogao shvatiti da čak i ako sve reformiraju, oni će i dalje biti, kao što je rečeno u to vrijeme, ‘preveliki, presiromašni i premuslimanski” da bi se pridružili,“ kazao je Danforth.
Pregovori sa Turskom o pridruživanju EU i tehnički su i dalje u toku, ali većina analitičara kaže da je proces zapravo stopiran.
Čak i kad su pregovori sa EU stopirani krajem 2000-ih, Erdogan je bio zaokupljen učvršćivanjem svoje moći. Na kratko vrijeme u svom političkom usponu, zatražio je pomoć od Fethullaha Gulena da podrži njegovu političku poziciju. Gulen, bogati turski imam nastanjen u SAD-u, uspostavio je široku bazu podrške u dijelovima turskog društva kroz ekspanzivno poslovno carstvo koje je obuhvatalo obrazovni sistem, medije i finansijske institucije. Njegova podrška je djelimično pomogla Erdoganu da ostvari značajnu pobjedu za AKP 2011. godine.
Međutim, taj odnos iz interesa ubrzo se raspao nakon što je Erdoganova vlada postala upletena u korupcijske skandale koji su kulminirali masovnim valom protesta 2013. Erdogan je okrivio Gulena za izazivanje protesta, što je izazvalo raskol između njih dvojice koji nikada nije prevaziđen i na kraju postao fokus Erdoganovih reakcija na dramatični pokušaj državnog udara u 2016. godini.
(Kraj prvog dijela.)
(TBT, FP, Prevela Jasmina S. Drljević)