Njeno povjerenje je potpuno uništeno nakon što je godinama gledala majku kako se naizmjenično lieči i vraća svojoj ovisnosti. A onda ovo posljednje otkriće: “Pronašla sam iglu u tvojoj tašni prije neki dan”, kaže Layla dok sjedi za kuhinjskim stolom. “I baka je pronašla još dvije u mašini za veš.”
Pauza, a zatim salva majčinih izvinjenja. Layla (17) prevrće očima i uzdiše. Pet dana kasnije, njena majka, Nicky Hor, ponovo je nestala.
Više od 20 godina otkako se počeo koristiti oksikontin – i blizu 400.000 smrti predoziranjem kasnije – čitava generacija odrasta usredh istorijske epidemije: djeca čije su porodice zatočene u začaranom krugu ovisnosti, rehabilitacije i zatvora.
Na jugu Ohioa svako poznaje nekog ko se u nekom trenutku borio sa ovisnošću. Od predoziranja je 2017. godine umrla 51 osoba. U jednoj školi je četvoro djece predškolskog uzrasta izgubilo roditelje zbog droge, a petina roditelja je stradala u ubistvima povezanim sa narkoticima.
Dvadesetak mladih ljudi u ovom kraju opisalo je haotični porodični život obilježen zlostavljanjem i zanemarivanjem. Prisjećaju se kako mole svoje roditelje – koji češće troše novac na naredni fiks umjesto na hranu – da prestanu sa korištenjem droge, a nerijetko ih pronalaze nesvjesne i sa pjenom na ustima usljed predoziranja. Intervjue sa njima koordinirali su socijalni radnici, edukatori i aktivisti, a sa mlađima od 18 članovi crkve, i njihovi staratelji i roditelji koji su im dali dozvolu da govore i u nekoliko slučajeva bili prisutni.
U okrugu Scioto, na jugu Ohioa, sve je veći broj djece rođene sa ovisnošću od opioida, zanemarene djece, a veliki broj njih ima poteškoće u učenju. Neka od njih ne umiju ni govoriti. Nastavnici u školama navode često nasilne ispade, ali i da veliki broj djece iz ovakvih porodica ostaje u školama sve dok se škola ne zatvori, pošto ne žele ići kući. Neki se ujutru vrate i tek usput pomenu da im je roditelj preminuo od predoziranja prethodne noći.
Policija navodi primjere djece koja su seksualno zlostavljana, vezivana ili pronalažena kako spavaju na kartonu u kućama punim psećeg izmeta i igala.
Srednja škola Portsmouth je na mnogo načina nekoj djeci poput kuće. Tu doručkuju i ručaju, a kontrast modernim učionicama i kompjuterskim laboratorijama predstavljaju vešernice. Većina djece u školu dolazi u istoj neopranoj garderobi danima, pa se na školskim policama uvijek mogu pronaći čist veš, šampon, sapun i dezodorans.
Ipak, veliki dio njih se, kada odzvoni za kraj posljednjeg časa i dođe vrijeme da se pođe kući, presvuče u staru, prljavu odjeću “zato što će im roditelji uzeti novu garderobu i prodati za drogu”, kaže zamjenik direktora škole Drew Applegate.
“Ne živimo u zemlji Trećeg svijeta, ali neka djeca žive u takvim uvjetima”, kaže Applegate i dodaje da ga zanemarivanje djece sa kojim se susreće podsjeća na siromaštvo kojem je svjedočio prije dvije decenije tokom mirovnjačke misije na Balkanu.
“Djeca se sama odgajaju”, kaže Applegate.
Portsmouth je, kao i mnogi drugi američki gradovi koje su razorili opioidi, nekada bio izuzetno snažan u ekonomskom smislu. Prije jednog vijeka u njemu su cvjetale obućarska i industrija čelika, a grad je imao i profesionalni fudbalski tim. Neki dijelovi grada i dalje su u dobrom stanju, ali je veći dio propao.
U okrugu Scioto koji se dugo smatrao epicentrom epidemije u Ohiou, samo u 2010. godini prepisano je blizu 9,7 miliona recepata za tablete – što prema zvaničnim statistikama znači 123 tablete po stanovniku. Kada su ljekari prestali prepisivati opioide, većina korisnika prešla je na heroin ili fentanil.
Potresne priče o životu sa ovisnicima neprestano se prepričavaju u školi. Christian Robinson (18) koji se planira pridružiti marincima nakon što bude završio srednju nedavno je ispričao da je njegova majka otišla na liječenje kada je on imao 11 godina, ali da je prošle godine ponovo počela koristiti heroin. Sada živi na nekoliko sati vožnje od njega.
“Mama je rekla da čak ni mi, njena djeca, nismo dovoljno dobar razlog da ostane čista”, kaže Christian. Jedna od njegovih sestara rođena je ovisna od kreka, dodaje, a brat zavisan od oksikodona.
Više od polovine članova softbol tima srednje škole u Portsmouthu ima članove uže porodice koji su ovisni od opioida, a mnogi od njih žive sa bakama i dedama ili komšijama, kaže Christen Bradshaw, koja je trenerica softbola i često organizuje doručke pred utakmice vikendom.
Ona se divi Laylinoj unutrašnjoj snazi i njenoj sposobnosti da se usredsredi na teren. Ovih dana, međutim, Layla je odsutna. Niko je ne dovozi na utakmice i stres je konačno došao po svoje.
Laylin otac dugo nije bio dio njenog života. Ona sada živi sa bakom. Pored toga što je jedna od najboljih igračica softbola u školskom timu, igra i košarku. Sanja da postane medicinska sestra, a ni sa ocjenama ne stoji loše.
“Škola je moje sretno mjesto”, kaže Layla.
Sedam dana nakon što se ponovo izgubila, Laylina majka poslala joj je poruku za vrijeme časa iz matematike. Layla ju je zamolila da dođe kući i ode na liječenje.
Niki je odbila rekavši da je čista, ali da neće biti tu neko vrijeme. “Želim da ne postojim”, napisala je Layli.
“Bolesna si, samo nisi u stanju to priznati”, odgovorila joj je Layla. “Sredi se i budi moja mama ponovo.”
(TBT, NYT)