Jovan Milanović preko francuskog časnika dobio je 1.100 stranica najtajnijih dokumenata i iz Bruxellesa ih proslijedio u Beograd. Srpski James Bond, kako mu tepa Kurir, general Milanović od NATO-a je 1998. godine “ukrao plan napada na Srbiju”. Tvrdnju smo stavili pod navodnike jer je, prema svemu sudeći, glavni i odgovorni za sve bio francuski časnik Pierre-Henri Bunel koji je dostavio dokumente. Srpski general u svojoj ispovijesti govori da je, zaključno s 29. septembrom 1998. godine, državni i vojni vrh Savezne republike Jugoslavije imao podatka o sudionicima napada i potencijalnim ciljevima.
Znalo se i koji je tačni datum donošenja odluke o početku napada. Međutim, nedostajali su dokumentirani podaci. “U pokušaju da na više adresa dođem do dokumenta, zaustavio sam na francuskom časniku Pierre-Henriju Bunel, šefu kabineta francuskog generala Pierrea Wirotha, člana vojnog komiteta NATO-a. S Bunelom sam imao više kontakata, bio je spreman sarađivati bez bilo kakvih osobnih interesa. Na moje traženje planova o agresiji, nije previše razmišljao. Uz zaključak da je to vrlo opasno, brzo mi je odgovorio: “Imat ćeš”. Bio je to 1. oktobra. Donio mi ih je u stan već iduće noći”, ispričao je Milanović.
Samo te 1998. godine, Glavnom stožeru jugoslavenske vojske i državnom vrhu Milanović je poslao oko 1.100 stranica izvještaja, od čega oko 800 od maja do oktobra. Svaki je nosio zaglavlje ‘Priprema agresije NATO na SRJ’, a posljednji izvještaj koji je poslao prije nego što je razotkriven nosio je naslov “Intervencija izbjegnuta, opasnost još traje”. Četvrte godine boravka u Bruxellesu sam sebi, ističe, ličio je na pauka koji je razapeo mrežu i negdje iz ugla čeka kad će uhvatiti muha ili neka krupnija lovina, zbog čega se čitava akcija i nazvala Pauk.
Prema Milanovićevim riječima, NATO je planirao da, ukoliko SRJ odbije ultimatum u Rambouilletu, aktiviraju fazu apokalipse – uništenje svega postojećeg. “Budući da ciljeva više nije bilo na ranijim pozicijama, a vremenske prilike su se komplicirale, NATO je donio odluku o odgodi napada i počeo pregovore s vlastima u Beogradu”, tvrdi Milanović. Bunel je, ističe, bio protiv Amerikanaca i volio je Srbe. “Moj kontakt s njim bila je završnica mog obavještajnog rata u Bruxellesu, prije toga sam nekoliko godina gradio poziciju i obavještajnu mrežu u NATO-u”, govori Milanović. Kako on kaže, Bunela je pozvao na ručak u jednom restoranu kako bi mu rekao što želi.
“On je došao, sjeli smo, počeli pričati i u jednom trenutku ja sam rekao: ‘Znam da ćete nas bombardirati, faze, sve, ti samo mi daj papire.’ Bunel je rekao da je jako opasno i na kraju je pristao. Sutradan mi je donio dokumente u stan i stavio ih na stol, popili smo dvije boce vina, sledio sam se. Tu je pisalo koje snage sudjeluju, koliko zrakoplova, koje su četiri faze napada. Oni su mislili da će Milošević kapitulirati za nekoliko dana. Zanimljivo, CIA je napravila svojih 900 ciljeva, izvan ovih vojnih 25”.
Zatim se odigrala špijunska drama. Nije znao kako najsigurnije dostaviti dokumente do Beograda i glavnog stožera vojske. “Milion varijanti mi prolaze kroz glavu. Od toga da Bunela odmah po izlasku hvataju do toga da će vjerojatno mene uloviti na putu do veleposlanstva. Pogledao sam u ogledalo i mislim da nisam vidio sebe već nekog drugog. Spakirao sam dokumente u vrećicu iz dućana i krenuo ka rezidenciji. Tih desetak minuta koliko sam propješačio, oduzelo mi je najmanje 20 godina života. Pješačio sam i kao da sam gledao svoju sahranu”, kaže Milanović.
“Tog 1. oktobra ujutro saznao sam da sam i ja razotkriven. Prostor oko veleposlanstva i stana bio je potpuno blokiran. Iz Beograda je prvo stigla pohvala, a zatim i izjava da nemam razloga za strah pa da uzmem odmor, ali da ne idem nikuda. Bila je to tako amaterska naredba da nisam mogao vjerovati da je to stiglo iz obavještajne uprave Glavnog stožera. Tako sam shvatio da sam i sam prepušten sam sebi. Obavijestio sam našeg veleposlanika, pokojnog Nikolu Čičkanovića koji je sve poduzeo da bi me zaštitio. Prvih nekoliko dana sam ostajao u veleposlanstvu, a zatim me je do stana i natrag pratilo osiguranje. Išao sam i vraćao se njegovim automobilom sa zatamnjenim staklima u različito vrijeme, da bih i tako zavarao moguću potragu. Tako sam živio sve do 19. decembra.”
(TBT, Mediji)
