Nisu čekali da se rat završi.
U augustu 1944. godine, sovjetske trupe su očistile istok Poljske od nacista, a grupa jevrejskih intelektualaca krenula je u potragu za istinom o strahotama koje su im oduzele voljene. Željeli su dokaze.
Među njima je bio u Nachman Blumenthal, filolog koji je tečno govorio čak desetak jezika, između ostalog i hebrejski i francuski. Izbjegao je u Sovjetski Savez, a po povratku je saznao da su njegova supruga Maria i sin Ariel ubijeni. Mjesta koja su nekada vrvjela životom i Jevrejima, sada su bila opustošena. Čitav njegov svijet je nestao.
Da bi pronašao neki smisao u svemu, Blumenthal je osnovao Centralnu komisiju za jevrejsku historiju. Grupa je transkribirala svjedočenja 3.000 preživjelih između 1944. i 1947. godine, pretresla nacističke dokumente i uspjela očuvati tek fragmente svakodnevnog života u koncentracionim logorima.
Blumenthal je sakupljao riječi.
U svakom nacističkom dokumentu sa kojim se susreo, zaokružio je i podvukao naizgled bezazlene riječi poput “Abgang“ (izlaz) i “Evakuierung” (evakuacija). Znao je šta su one zapravo značile u birokratskoj formi: bile su eufemizmi za smrt. Odlučio je otkriti sve načine na koje su nacisti zloupotrebljavali njemački jezik kako bi prikrili mehanizme masovnih ubistava.
Institut za jevrejska istraživanja YIVO u Njujorku nedavno je došao u posjed Blumenthalove lične arhive sačinjene od preko 200.000 dokumenata koji su skupljali prašinu od njegove smrti 1983. godine. U jednoj fascikli nalazile su se pjesme koje su Jevreji pisali u getima i logorima, a koje su mu izdiktirali oni koji su preživjeli. Među pronađenim stvarima bio je i komad kože sa cipela njegovog sina.
Svi predmeti su, međutim, u drugom planu pored hiljada poruka ispisanih sićušnim rukopisom. Na svakoj se nalazi nekoliko rečenica i etimologija određenih njemačkih riječi – njihovo originalno i preneseno značenje.
Blumenthal je stvorio nacistički rječnik.
“Za njega je suočavanje sa iskustvom rata bilo jednako lično koliko i spoljno“, kaže Johnatan Brent, direktor YIVO. “Njegove bilješke, zato, sadrže najintimnije stvari koje se mogu zamisliti, ali i lingvističku mrežu nacizma.“
Blumenthal se nadao da će njegov leksikon koristiti sudovima nakon rata, krajem četrdesetih. I sam je učestvovao u tri suđenja kao svjedok saradnik. Također je mislio o budućnosti: dokazi o genocidu u dokumentima koji su ostali iza nacista bit će beskorisni ukoliko se ne mogu dešifrirati.
Zato je Blumenthal 1947. godine objavio “Slowa niewinne“ (“Nevine riječi“), a prvobitno je planirao da njegov rječnik ima dva dijela. Nikada nije dovršio drugi dio, ali njegove bilješke ilustruju način na koji je projekat metastazirao s vremenom pošto je Blumenthalu bivao omogućen pristup novootvorenim nacističkim arhivama.
On je, poput drugih članova komisije, svoje poslijeratno istraživanje sprovodio naučno i metodično, ali se nikada nije radilo samo o nekakvom historijskom priručniku; želio je zabilježiti sjećanje na stradale.
Među njegovim bilješkama nalazi se primjer toga kako se njegovo istraživanje neprestano prepletalo sa njegovim ličnim bolom. On je 1948. godine otputovao u selo u kojem su njegova supruga i sin ubijeni u junu 1943. Blumenthal je došao noseći svoj notes, sa namjerom da razgovara sa mještanima koji su svjedočili ubistvu. Maria i Ariel su se skrivali kada ih je uhapsila poljska policija. Nacistički oficir ih je odveo na lokalno jevrejsko groblje i usmrtio ih hicima iz pištolja.
Blumenthal je u svojim bilješkama transkribirao različite priče o ovom ubistvu, događaju koji su, kako mu je rečeno, “svi gledali”.
Prema riječima jednog svjedoka, zapisao je: “Ona je tražila da prva bude ubijena. Nije željela gledati kako joj umire dijete. Nije se željela skinuti. Dijete je počelo plakati: ‘Mama, mama, gdje je mama.’ On je pucao. Pucao je u dijete, pucao je jednom i ranio ga, pucao je drugi put i ubio ga. Dijete je vrištalo. Moja supruga sahranjena je bez odjeće. Moje dijete je sahranjeno obučeno.”
Na osnovu njegove istrage, policajci koji su uhapsili Mariu i Ariela su uhapšeni 1950. godine.
Komisija je opstala svega nekoliko godina, a potom ju je razriješila poljska vlada koja je 1947. godine osnovala Jevrejski historijski institut. Blumenthal je imenovan za prvog direktora. Rad instituta bio je, međutim, ograničen zahtjevima Komunističke partije, te je većina prvobitnih članova, uključujući i Blumenthala koji je imigrirao u Izrael, ubrzo napustila institut. Ostatak svog života je posvetio istraživanju Holokausta.
Njegove lične bilješke i dokumenti koje će YIVO digitalizirati institutu je poklonio Miron Blumenthal, Blumenthalov sin rođen 1954, jedanaest godina pošto je Ariel ubijen.
On je u bilješkama svog oca vidio čovjeka koji se borio sa sopstvenom bespomoćnošću, čovjeka koji se opsesivno posvećivao svakom nagovještaju dokaza o zločinima, pa i onom najefemernijem od svih stvari – riječima.
“Sve što je znao je nestalo”, rekao je Miron Blumenthal. “Držao se svih tih detalja kao dokaza da su oni postojali. Podigao im je spomenik na jedini način na koji je umio. Nije postigao ništa drugo u praktičnom smislu. Nije mogao vratiti vrijeme niti bilo koga od njih.”
(TBT, NYT)