Piše: Joseph Nye, thebosniatimes.ba
Predsjednik SAD Donald Trump optužen je da ekonomsku globalizaciju koristi kao oružje. Sankcije, carine i ograničavanje pristupa dolarima glavni su instrumenti njegove vanjske politike, a saveznici, institucije ili pravila ga ne sputavaju da ih koristi. Prema Economistu, Amerika svoju utjecajnost ne crpi samo iz vojnika i nosača letjelica, već i iz toga što je ona centralno čvorište u mreži koja podupire globalizaciju. „Ta mreža firmi, ideja i standarda odražava i uveličava američke kapacitete.“ Ali Trumpov pristup može „podstaknuti krizu i on urušava najvredniji adut Amerike – njen legitimitet.“
Trump nije prvi predsjednik koji manipulira ekonomskom međusobnom zavisnošću niti su SAD jedina zemlja koja to čini. Tako na primjer, arapske države su 1973. koristile embargo na naftu da kazne SAD zbog podržavanja Izraela u Jomkipurskom ratu. Ubrzo nakon toga, Robert O. Kiohejn i ja smo izdali knjigu Moć i međuzavisnost koja istražuje razne načine na koje se može manipulirati asimetričnom međuzavisnošću kao izvorom moći. Ali smo također upozorili da se kratkoročni dobici ponekad mogu pretvoriti u dugoročne gubitke. Tokom tog perioda, na primjer, predsjednik Richard M. Nixon je ograničio izvoz soje SAD nadajući se ublažavanju inflacije. Ali gledano na duže staze, tržišta soje u Brazilu su se brzo raširila i i takmičila su se sa američkim proizvođačima.
Godine 2010, nakon sudara kineskih i japanskih brodova u blizini spornih ostrva Senkaku/Diaoju u Istočnom kineskom moru, Kina je kaznila Japan tako što je ograničila izvoz rijetkih metala, koji su od suštinskog značaja za modernu elektroniku. To je rezultiralo time što je Japan pozajmio novac australijskoj rudarskoj kompaniji s rafinerijom u Maleziji, koja danas zadovoljava gotovo dvije trećine potražnje Japana. Osim toga, rudnik Mauntin pas u Kaliforniji, koji je zatvoren početkom 2000-ih, ponovo je otvoren. Udio Kine u globalnoj proizvodnji rijetkih metala pala je prošle godine na 70 posto sa više od 95 posto, koliko je iznosio 2010. Ove godine, u ne baš suptilnom reagiranju na Trumpove carine, kineski predsjednik Xi Jinping se postarao da bude fotografiran prilikom posjete lokaciji gdje se prozvode rijetki metali čiji je izvoz od vitalnog značaja za američke proizvođače elektronike.
SAD (i druge zemlje) se legitimno žale na ponašanje Kine u domenu ekonomije kao što je krađa intelektualne svojine i subvencije državnim kompanijama koje su pribavile korist za sebe u trgovini. Štaviše, postoje važni sigurnosni razlozi da SAD izbjegavaju postati zavisne od kineskih kompanija kao što je Huawei kada je riječ o 5G bežičnoj mreži. A Kina je odbila dozvoliti Facebooku ili Googleu da operira u okviru Velikog firewalla iz sigurnosnih razloga u vezi sa slobodom govora. Ali jedno je ograničiti izvjesne tehnologije i kompanije iz sigurnosnih razloga, a sasvim drugo izazvati ogroman poremećaj lanaca snabdijevanja da bi se uspostavio politički utjecaj. Nije poznato koliko će taj utjecaj trajati ili šta će se ispostaviti kao dugoročne cijene.
Čak i ako se druge zemlje ne mogu izvući iz američke mreže međuzavisnosti na kratke staze, na duže staze podsticaji da to učine će biti osnaženi. U međuvremenu, međunarodnim institucijama koje ograničavaju konflikt i stvaraju globalna javna dobra će biti pričinjena skupa šteta. Kako je ukazao Henry Kissinger, svjetski poredak ne zavisi samo od stabilne ravnoteže moći, već i od osjećaja legitimnosti, čemu doprinose institucije. Trump je bio u pravu kada je reagirao na ponašanje Kine u ekonomiji, ali je pogriješio što je to uradio ne obazirući se na cijene nametnute američkim saveznicima i međunarodnim institucijama. Isti problem slabi njegovu politiku prema Iranu i Evropi.
Savezi poput NATO-a stabiliziraju očekivanja, a postojanje institucija kao što su Ujedinjene nacije, Sporazum o neširenju nuklearnog naoružanja i Međunarodna agencija za nuklearnu energiju jača sigurnost. Otvorena tržišta i ekonomska globalizacija mogu biti remetilački faktori, ali također stvaraju bogatstvo (mada često neravnomjerno raspoređeno). Održavanje finansijske stabilnosti je od suštinskog značaja za svakodnevni život miliona Amerikanaca kao i stranaca, iako to oni možda ne primjećuju dok nije odsutno. A bez obzira na to šta nativistička populistička žestoka kritika pričinjava ekonomskoj globalizaciji, ekološka globalizacija je neizbježna. Gasovi koji izazivaju efekat staklene bašte i pandemije ne poštuju političke granice. Zakoni populističke politike, koja diktira Trumpovo osporavanje nauke i njegovo povlačenje SAD-a iz pariskog sporazuma o klimatskim promjenama iz 2015, ne slažu se sa zakonima fizike.
Državama će sve više biti potreban okvir za jačanje saradnje u korištenju mora i svemira i u borbi protiv klimatskih promjena i pandemija. Nazivanjem takvog okvira „liberalnim međunarodnim poretkom“ dodatno se kompliciraju izbori kombiniranjem promocije liberalnih demokratskih vrijednosti sa stvaranjem institucionalnog okvira za promociju globalnih javnih dobara. Kina i SAD se ne slažu kada je riječ o liberalnoj demokratiji, ali dijelimo zainteresiranost za razvoj otvorenog sistema zasnovanog na pravilima za upravljanje ekonomskom i ekološkom međusobnom zavisnošću.
Pojedini branitelji Trumpove administracije tvrde da će njegov nekonvencionalan stil i spremnost da krši pravila i odbacuje institucije donijeti velike dobitke kada je riječ o pitanjima poput nuklearnog oružja Sjeverne Koreje, prisilnog tehnološkog transfera Kine ili promjene režima u Iranu. Ali odnos moći i međuzavisnosti se vremenom mijenja, a prevelika manipulacija privilegiranim položajem Amerike u globalnoj međusobnoj zavisnosti se može pokazati kao samoporažavajuća. Kako se tvrdi u Economistu, institucionalni troškovi upotrebe „razbijačkog“ pristupa može oslabiti američku moć na duge staze. U tom slučaju će se Trumpov pristup pokazati kao skup za američku nacionalnu sigurnost, prosperitet i način života.
/Autor je profesor na Harvardu/
(TBT, Project Syndicate)