Vrijeme ramazana donijelo nam je niz polemika, na momente veoma žustrih, o načinu prikupljanja zekata i vitri, što je opet aktueliziralo temu transparentnosti rada organa i institucija Islamske zajednice u BiH. U ovom tekstu osvrnut ćemo se na pitanje transparentnosti rada IZ u BiH sa formalno-pravnog aspekta kroz odnos Islamske zajednice prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama. Dakle, sada ćemo ući u srž pitanja transparentnosti rada Islamske zajednice.
PRETJERANA AUTORITATIVNOST
Zakon o slobodi pristupa informacijama je jedan od ključnih instrumenata u borbi protiv korupcije i međunarodna zajednica kada je utjecala na njegovo donošenje, uradila je to ciljano. Stoga je i njegovo što veće poštivanje kao i zainteresovanost građana za njegovu primjenu od krucijalne važnosti za funkcionalan rad svih društvenih subjekata.
Kada se spomene Zakon o slobodi pristupa informacijama u Islamskoj zajednici, bar prema tumačenju pravnika zaposlenih u njoj, stvara se privid kao da su IZ i Zakon o slobodi pristupa informacijama nespojivi, uz tobožnje tumačenje da „Islamska zajednica nije državni organ niti je podređena nekom državnom organu“. Ovakvo tumačenje djeluje kao svojevrstan nemušti jezik. Još u vrijeme mandata Ismaila Smajlovića na mjestu direktora Uprave za pravno-administrativne poslove Rijaseta, pravnici zaposleni u njoj nisu se baš previše pitali, niti su se trudili da budu pitani o struci i poslu kojim se bave. Pretjerana autoritativnost direktora Uprave, koji nije po struci pravnik niti ima pravno obrazovanje, učinila je da Rijaset bude bespotrebno izložen inspekcijskim nadzorima te sudskim sporovima sa zaposlenicima, što je narušilo ugled IZ pa čak dovelo do toga da i sam reisul-ulema bude u situaciji da mora dati svoj iskaz u sudskim klupama. Po isteku mandata Ismaila Smajlovića umjesto da njegov rad bude preispitan i analiziran, isti biva nagrađen premještajem na drugu jednako vrijednu i utjecajnu direktorsku funkciju. Toliko za sada o pravnom obrazovanju i pragmatičnosti zaposlenika pravne struke u Rijasetu, koji se gnušaju spominjanja Zakona o slobodi pristupa informacijama u kontekstu Islamske zajednice.
Sada ćemo se osvrnuti na sam Zakon o slobodi pristupa informacijama i ko ga je obavezan poštovati. Dakle, Zakon o slobodi pristupa informacijama ne obavezuje samo državne organe, kako se to pogrešno tumači, nego sve one organe ili pravna lica koja vrše javna ovlaštenja. Osnovna poenta ovoga zakona jeste javni interes a ne stvaranje popisa organa koji su obavezni a koji nisu spram ovoga zakona. Javni interes je definiran u članu devet ovoga zakona. Prema tome, ko god obavlja bilo kakvu javnu ovlast, podliježe Zakonu o slobodi pristupa informacijama.
U nastavku teksta osvrnut ćemo se na neke od javnih ovlasti koje vrši Islamska zajednica, a vrši ih doista mnogo. Kao prvo djelatnost vjerskih službenika neposredno nakon rata u BiH proglašena je djelatnošću od posebnog društvenog interesa. Na ovaj način je ispravljena nepravda činjena vjerskim službenicima u vrijeme zvaničnog ateizma i sasvim je korektno da je djelatnost vjerskih službenika dobila takav status. Ali „nemušti“ pravnici u Rijasetu ne znaju da je status djelatnosti od posebnog društvenog interesa također vrsta javne ovlasti. Umjesto toga delegacija Rijaseta svojevremeno je kao glavni argument u pregovorima sa državom u vezi sa dodjeljivanjem beneficiranih mirovina vjerskim službenicima upravo mahala sve vrijeme ovim statusom djelatnosti od posebnog društvenog interesa, zaboravljajući pri tome da takav status osim prava podrazumijeva i obaveze i odgovornosti. Između ostalog i obaveze spram Zakona o slobodi pristupa informacijama. Uostalom udruženja građana koja steknu status udruženja od posebnog društvenog interesa također podliježu Zakonu o slobodi pristupa informacijama.
Finansiranje iz državnog budžeta se također smatra javnom ovlasti. Iako RIZ ima svoje tokove finansiranja, ipak su obrazovne institucije u organizacijskom sastavu IZ finansirane iz kantonalnih budžeta onih kantona Federacije na čijem prostoru egzistiraju, naročito šest medresa u BiH. Stoga je i ovo samo po sebi dovoljna javna ovlast da obaveže IZ na poštovanje Zakona o slobodi pristupa informacijama.
Činjenica da se u našoj zemlji ne može osnovati nikakvo pravno lice koje bi u svom nazivu nosilo prefiks „islamski“ bez odobrenja IZ također predstavlja javnu ovlast. Kada IZ može raspustiti, npr., Islamski centar u Mostaru iz tog razloga, iako nije bio u njenom organizacijskom sastavu, to predstavlja ništa drugo nego javnu ovlast u punom kapacitetu. Uostalom definicija po kojoj je „Islamska zajednica jedini autentični tumač islama na našim prostorima“ također predstavlja javnu ovlast.
Možda najuočljivija javna ovlast koju vrši IZ jeste organizacija hadža. Islamska zajednica jedina u BiH ima pravo organizovati hadž. Naravno, IZ bi na osnovu Zakona o slobodi pristupa informacijama morala objasniti džematlijama zašto je organizacija hadža iz naše zemlje najskuplja u Evropi, pogotovo kad se uzme u obzir i životni standard u Evropi i BiH.
Možda je najvažnije spomenuti javnu ovlast u kojoj je IZ u BiH jedina ovlaštena za izračun vakata namaza i datuma vjerskih praznika. Ovdje bi se komotno moglo reći da IZ zloupotrebljava ovu javnu ovlast. Naime, umjesto da informaciju od javnog interesa o vaktovima i drugim važnim terminima IZ sukladno Zakonu o slobodi pristupa informacijama predstavi javnosti, IZ ove podatke drži kao poslovnu tajnu kako bi poboljšala i monopolisala izdanje vlastitog Takvima i kalendara te na njima zaradila što više novca.
SAMOIZOLACIJA IZ-a
Također i ovlaštenje da jedino Rijaset može procijeniti visinu nisaba te uporna borba Rijaseta da se proglasi jedinim subjektom u BiH za ukupljanje zekata i vitri, o čemu je sve više polemika i kontroverzi, predstavlja borbu da IZ sebi omogući još jednu javnu ovlast. Naravno, pri tome nikome ni na pamet ne pada da takva javna ovlast također znači i obavezu spram Zakona o slobodi pristupa informacijama. Ima još dosta javnih ovlasti koje Islamska zajednica u BiH vrši, ali nećemo dalje zamarati čitaoce njihovim nabrajanjem. No ono što je naročito važno jeste da Islamska zajednica vrši čitav niz javnih ovlasti koje je obavezuju na poštivanje Zakona o slobodi pristupa informacijama. Štaviše, IZ vrši toliko javnih ovlasti da ih vrši u većem obimu od mnogih državnih organa, a pogotovo od javnih preduzeća ili udruženja građana od javnog interesa, koji svi redom podliježu Zakonu o slobodi pristupa informacijama.
Transparentnost rada organa i institucija Islamske zajednice se sve više guši. Transparentan rad nikad nije bio jača strana rada organa i institucija Islamske zajednice. Pa ipak službeni dio Glasnika RIZ, najstarijeg zvaničnog glasila IZ u BiH, u vrijeme više mandata reisa Cerića djelimično je bacao svjetlo na rad pa čak i neke finansijske tokove u IZ. Početkom mandata Husein-ef. Kavazovića već se nazire da će netransparentnost i pritisak na zaposlenike da taje sve podatke do kojih dođu uzeti maha. Već od druge polovine 2016. godine gušenje transparentnosti rada poprima patološke i protuzakonske oblike. Najprije Rijaset donosi interni akt kojeg pogrešno naziva „Etički kodeks“, čiji je cilj da maksimalno konspirira rad organa i institucija IZ u BiH. Zaposlenicima se neprestano prijeti, zastrašuje ih se, prostorije u zgradama RIZ se podvrgavaju neviđenom režimu zaključavanja i maksimalno se ograničava kretanje zaposlenika i stranaka u ovim prostorijama. Prema tome ne samo da rad organa i institucija IZ u BiH postaje potpuno netransparentan nego se stječe dojam održavanja neke vrste vanrednog ili opsadnog stanja u IZ. Također i službeni dio Glasnika RIZ vremenom postaje sve kraći i trenutno se svodi na po nekoliko dekreta o postavljenju imama po broju.
Stoga Zakon o slobodi pristupa informacijama kada je IZ u BiH u pitanju postaje od krucijalne važnosti. On sada za džematlije ne samo da predstavlja pravo nego i obavezu, jer njegovim doslovnim provođenjem Islamska zajednica u BiH će biti spašena netransparentnosti pomoću koje uzak krug pojedinaca vlada ovom institucijom ponašajući se kao neformalni centar moći. Dokaz za to i jeste samoizolacija u kojoj se vrh IZ nalazi, jer svaki neformalni centar moći teži ka samoizolaciji i postoji dok god ta samoizolacija traje, prema jednom od zakona kibernetike, nauke o sistemima.
(TBT, Istraživački tim)