Nekoliko desetina demonstranata okupilo se na šetalištu u Tivtu, gradu na obali Jadranskog mora. Iza njih je u luku pristajala jahta.
“Žele ovo mjesto pretvoriti u novi Monte Karlo”, rekla je okupljenima lokalna aktivistica Antonela Rajčević. “To je super ako ste milioner ili milijarder, ali ovo nije dobro za građane Crne Gore.”
Antonela Rajčević je sedmicama pokušavala održati proteste protiv vlade predsjednika Mila Đukanovića. Međutim, kako se ljeto približilo, oni koji su se nadali da će se dogoditi “balkansko proljeće” sada su razočarani, ne samo u Crnoj Gori već i u čitavoj bivšoj Jugoslaviji.
U Bosni i Srbiji, pa čak i u Albaniji, demonstranti zauzimaju ulice već mjesecima unazad usljed epidemije nezadovoljstva. Neke razlike postoje, ali im je svima zajednički osjećaj da njihove vlade vode kleptokrate sa autoritarnim tendencijama koje su iskoristile slabosti nezrele demokratije i preuzele kontrolu nad izvršnom moći.
Milo Đukanović (57) možda je najistaknutiji primjer. Za tri decenije na vlasti, uveo je Crnu Goru u NATO 2017. godine i pokrenuo proces pridruživanja Evropskoj uniji. U isto vrijeme je, kako kažu njegovi protivnici, pretvorio zemlju u jednopartijski sistem u kojem njegova skoro apsolutna kontrola podriva vladavinu prava i donosi bogatstvo njemu i njegovoj porodici.
Predsjednikova sestra je glavni advokat u zemlji koji radi na ulaganju stranih investitora u primorski deo zemlje, a njegov brat je vlasnik Prve banke Crne Gore, najveće finansijske ustanove u zemlji. Đukanovićev sin nalazi se na čelu najveće elektrane u zemlji.
“Njegova porodica i prijatelji uključeni su u svaki ozbiljniji posao u Crnoj Gori”, kaže Srđan Kosović (31), glavni urednik Vijesti, jednog od samo nekoliko preostalih nezavisnih medija u zemlji.
(TBT, NYT)
