Tvorci aplikacija smatraju da ih Apple kažnjava zato što su konkurentni upravo Appleovim kontrolnim opcijama, ili još gore, zbog odvikavanja ljudi od Appleovih uređaja. Većina aplikacija ima striktnije i preciznije opcije kontrole od Appleovih alternativa.
Iz kompanije Apple navode da su aplikacije uklonjene zbog toga što koriste Mobile Device Management, odnosno tehnologiju koja trećoj strani dozvoljava pristup informacijama kao što su “lokacija korisnika, upotreba aplikacije, mail adrese, dozvola za korištenje kamere i historija pretraživanja”. Drugim riječima, Apple kaže da je uklonio aplikacije kako bi zaštitio privatnost djece i roditelja koji su instalirali aplikacije.
Ovaj potez kompanije ističe tenzije u uspostavljanju žestoke kontrole nad Appleovim mobilnim operativnim sistemom: sa jedne strane, zatvorena sredina je korisna za privatnost korisnika, pošto kompanija ima standarde kojih se drži; sa druge, takva sredina stvara svojevrsni monopol.
Appleova opreznost kada je reč o MDM je razumna – trećim stranama nije neophodan pristup toliko širokom spektru informacija o korisniku.
Ipak, Appleovo upravljanje App Storeom opasno podsjeća na antikompetitivno ponašanje koje je dovelo do slučaja SAD protiv Microsofta koji je u potpunosti izmijenio okruženje u kojem posluju tehnološke kompanije.
Sredinom devedesetih godina, Microsoft je počeo da u operativni sistem Windows pakuje svoj Internet Explorer, kako bi izgurao konkurente – na prvom mjestu Netscape. To je dovelo do tužbe koju je 1998. godine podnijelo Ministarstvo pravde i koalicija državnih tužilaca.
Microsoft je na kraju izgubio.
Appleov operativni sistem je strukturiran tako da je gotovo nemoguće instalirati aplikaciju koja nije na App Storeu a da ona radi na Apple telefonu. Apple, naposljetku, kontrolira šta korisnici mogu ili ne mogu da urade na svojim telefonima. Apple također ubire 30 posto prihoda od “usluga” koje se aktiviraju unutar aplikacija, poput, na primjer, kupovine elektronske knjige. Pošto sve aplikacije idu kroz App Store, tih 30 posto je neminovno.
Apple ne zabranjuje aplikacije kao što su Amazon Kindle ili Spotify, koje su direktni konkurenti Appleovim sopstvenim aplikacijama Apple Books i Apple Music. Ali 30 posto harača uvijek važi. Zato ne možete da kupite Kindle elektronsku knjigu preko Kindle mobilne aplikacije. Spotify isplaćuje Appleu između 15 i 30 svojih “in-app” prihoda kako bi mogao da strimuje muziku svojim premijum pretplatnicima. Spotify je nedavno podnio žalbu evropskim regulatornim tijelima u kojoj se Apple optužuje za antikompetitivnu praksu.
Apple nije jedina kompanija koja sopstvenom sistemu dodjeljuje nefer prednosti. Evropska unija je prošle godine kaznila Google sa 5,1 milijardu dolara zbog pakovanja Chrome pretraživača u druge aplikacije za androide.
Čak i ako povjerujemo u to da je Apple samo želio da zaštiti privatnost i sigurnost svojih korisnika uklanjanjem aplikacija koje omogućavaju roditeljski nadzor, tržište aplikacija je u velikoj nevolji. Zašto je jedna kompanija – bez ikakvog mehanizma za demokratski nadzor – primarni i najrevnosniji zaštitnik korisničke privatnosti i sigurnosti? Zašto je jedna kompanija ovlaštena da korisnicima određuje šta oni mogu ili ne mogu raditi na svojim uređajima, naročito ako i sama ta kompanija proizvodi aplikacije koje se takmiče na tržištu koje ona kontrolira?
Vrijeme je da se regulatorna tijela ozbiljno pozabave prodavnicama aplikacija i mobilnim operativnim sistemima. Možda je vrijeme za novi slučaj SAD protiv Microsofta.
(TBT, NYT)
